Već dobro poznati, po nekim komentarima najveći open air festival hrvatske produkcije na području Lijepe Naše, otpočeo je sinoć svoje trinaesto izdanje na području zagrebačkog Jaruna, točnije na Otoku Hrvatske Mladeži.

I sve kreće s dugim šetnjama prema glavnom ulazu i redovima za preuzimanje i pregled ulaznica, kasnije kontrolom stvari i avantura može započeti.

Gomile ljudi slijevale su se iz svih smjerova na područje Jaruna kako bi otpočeli svoje trodnevno ili jednodnevno festivalsko putovanje kroz nekoliko pozornica i nekoliko vrlo važnih i velikih imena u području glazbe. Tako se usput mogu vidjeti na stotine grupica ljudi kako sjede na livadama, uživajući u pokojem „aperitivnom“ piću, ugodnom razgovoru i pjesmi. Ljudi su posvuda, dolaze s nasipa, sjede uz obalu, atmosfera se da naslutiti već prije samog ulaska u prostor jezera, a i ako ne znate put, nije teško snaći se – samo slijedite gdje svi idu i ne možete promašiti.

Nažalost, najavljeni Frank Carter & The Rattlesnakes bili su primorani otkazati svoj nastup zbog prometne nesreće koju su doživjeli u Njemačkoj, na putu prema Zagrebu. Na svu sreću, kako i stoji u službenom priopćenju benda, nitko nije ozlijeđen, ali vremenski je to jednostavno bilo nemoguće izvesti. Zbog malo zastajanja putem, gužvi u redovima za nadoplatu kartica, koje su nužne ako se unutra želite osvježiti, te čekanjima u redu za piće, ulazim direktno na Main stage i hvatam početak nastupa glazbenog velikana Davida Byrnea. Vidim da čovjek na pozornicu izlazi sam, sjeda za stol na bini i u ruci drži figuru mozga, pritom izvodeći stvar Here s novog albuma American Utopia, i znam da će stvari, kako to obično biva s ovim glazbenikom, biti unikatne i inovativne. I tako je i bilo.

Foto: INmusic / Julien Duval

Byrneov nastup kojeg trenutno izvodi po svijetu dobiva samo hvalospjeve, a radi se o konceptualnom nastupu kroz kojeg provodi i projekt ‘Reasons to be cheerful‘ – baveći se društvenim, kulturnim i ekonomskim problemima današnjice kroz različite zemlje svijeta. I ne samo da mu novi album o tome govori, već je Byrne u setlistu ubacio i nekoliko hitova kultnih Talking Headsa koji se uklapaju lirikom također među tu tematiku, pa tako npr. Once In A Lifetime poprima drugačiji koncept, razmišljajući o tekstu na drugačiji način. Još jedna od stvari koju nitko ne radi danas je ta da je pozornica potpuno prazna. Na što mislim? Mislim na to da na bini u nijednom trenutku nema nijednog komada opreme, pojačala itd., već su svi izvođači u svakom trenutku potpuno mobilni tj. u pokretu. Svatko sa svojim instrumentom konstantno pleše i upotpunjava kompletnu koreografiju nastupa koji je stvarno fantastičan i bez greške. Byrne sa svojih 66 godina ne daje nimalo dojam da je u tim godinama. Starčić je to koji i dalje ima atraktivne i unikatne plesne pokrete, a vokalno, da ga se ne gleda i da se ne vidi sijeda kosa na glavi, ne bi se nikad reklo da je ostario ni dana. Pogotovo se to može doživjeti kada izvodi pjesme Talking Headsa, a čak u nekim trenutcima radi identične plesne pokrete i teturanja kao što je izvodio na kultnom koncertnom filmu ‘Stop Making Sense‘. Izvodi pjesme poput Lazy, Slippery People, I Zimbra, Everybody’s Coming To My House, This Must Be The Place, Once In A Lifetime, The Great Curve, Blind te sve privodi kraju, nakon sat i petnaest nastupa, s Burning Down The House i Hell You Talmbout. Nažalost, ono što sam primijetio je „mlak“ prijem publike, osim eventualno prva dva reda, gdje je atmosfera, vjerujem, bila nešto intenzivnija. U nekim trenutcima sam dobio dojam da je dosta ljudi došlo „tek toliko“ i možda iz neke stvari prestiža, jer je, eto, fora pogledati Byrnea kao starješinu na sceni i glazbenog virtuoza. To se moglo vidjeti i u trenutku kada je Byrne čestitao svima Dan Državnosti i rekao kako je u to vrijeme, početkom 90-ih, bio na turneji na ovim prostorima i kako su to bila vjerojatno i najbolja i najgora vremena za sve, ali tu smo gdje jesmo i tako je kako je. Prijem publike na to – nula, na što Byrne upitno govori „Ako je netko uopće i razumio što sam rekao?“  te nastavlja odmah sa svojim nastupom. No, sve u svemu, apsolutno briljantan nastup koji navodi i da se zapitamo za svoju okolinu, a sve to kroz fantastičan glazbeni sastav koji ima sa sobom te non stop plesnim ritmovima. Samo u ponekim trenutcima se moglo odahnuti od plesanja, u čemu je bila i jedna od mnogih čari ovog glazbeno – scenskog performansa.

Foto: Martina Marić

Red šanka, red toaleta i može se dalje. Satnica je posložena tako da čim nešto završi, nešto drugo već svira na nekom drugom stageu pa se tako pomičem na OTP World stage na kojem svoj nastup već uredno perjaju britansko – američki duo The Kills. Karizmatična i atraktivna Alison Mosshart i Jamie Hince savršeno se uklapaju jedno u drugo na pozornici, no, opet, osim prvih par redova, publika statična, pomalo „kazališna“.

Foto: Martina Marić

Ne zadržavam se dugo te se odmah „bacam“ nazad na Main, gdje zauzimam mjesto za nadolazeći nastup benda Queens of the Stone Age. Nakon petnaest minuta profesionalnog kašnjenja, kroz dim na pozornici nazire se dobro poznata silueta s frizurom u stilu Elvisa Presleya, dok za uvod odzvanjaju zvuci teme iz kultnog Kubrickovog uratka ‘Clockwork Orange’. Bez priče, Josh Homme hvata gitaru oko sebe te energično započinje šou s If I Had a Tail te Monsters in the Parasol. Vidno oduševljen Homme u nekoliko je navrata zahvaljivao publici na tolikoj energiji tijekom koncerta te zbornim pjevanjima, a pjesmu The Evil Has Landed posvećuje Davidu Byrneu i njegovom velikom sastavu.

Foto: INmusic / Julien Duval

Ono što me posebno oduševilo, uz energičnost i strašno dobar zvuk basa (u nekim trenutcima je i tlo podrhtavalo od jačine), zanimljiva je i kreativna pozornica koju su si postavili. Cijela bina bila je prožeta savitljivim neon svjetlima koja kad se dotaknu ili udare počnu se njihati. U nekim trentucima, kada se više neonki zanjiše, dobio se dojam kako cijela pozornica, skupa s publikom, skače i pleše u ritmu Queensa. Šarmantan Homme bacao je ponekad i komplimente djevojkama u prvim redovima, onako salonski iskusno, držeći cigaretu i čašu, pretpostavljam, viskija u ruci. Jedan od highlighta koncerta su bila i dvije ubojite bubnjarske solaže od strane Jon Theodorea na koje je, malo je reć, publika fantastično reagirala. Konstantno masno i energično nabijanje se nastavilo uz stvari poput The Way You Used To Do, A Song for the Deaf, Little Sister, Go With The Flow te se sve privodi kraju s dugačko izvedenom A Song for the Dead. Na kraju je ostala samo gitara Troya Van Leeuwena te pušteni ton koji se pretvorio u buku te označio kraj ovog znojenja od koncerta.

Foto: Martina Marić

Uz malu primjedbu na nemogućnost izbora piva, s obzirom da se unutra može uzeti samo jedna vrsta craft piva, po cijeni od 26 kuna (što je dosta za hrvatske standarde, a festival se, nebitno koliko stranaca dolazi iz kojih zemalja, ipak održava u Hrvatskoj), festival je ove godine na visokom nivou po pitanju izbora izvođača. Možda šteta što svi koncerti već završavaju oko dva ujutro, ali radni je tjedan pa vjerujem kako to nekim ljudima i odgovara. Sve u svemu, ide se dalje. Danas su St. Vincent, veliki Nick Cave i njegovi Bad Seedsi te još mnogo izvođača. Drugi dan može otpočeti.

Share.

About Author

Komentari preko Facebooka

CLOSE
CLOSE