Nakon kraće pauze, vraćaju se Partibrejkersi, barem što se koncertne aktivnosti tiče. Povodom nastupa na Brijačnici u petak, razgovarali smo s njihovim frontmenom Zoranom Kostićem Canetom.

U petak svirate u Zagrebu. Nastup na Brijačnici vam je među prvima nakon kraće pauze. Koliko je bend gladan svirke i komunikacije s publikom?

Prva svirka je bila u Kotoru za Novu godinu i to je bilo super. Mi kao da smo iz nekog neprekinutog trajanja. Imali smo probe, prisetili smo se tko smo i šta smo. U ovom vremenu koje sve briše stalno moraš da se prisećaš tko si i šta si, a čak i to tko si i šta si ne garantuje da si to ustvari ti. Ako ja nisam ono šta sam bio, reci mi, šta sam sad. Ceo život je pesma, ali nitko više pevati ne sme, zato što živimo u gluvom dobu, u dobu koje nema sluha za život, harmoniju, a ima sluha samo za nešto što nam je nametnuto. Mi živimo u veštačkom vremenu s kojim dolazi ubrzanje. To je ubrzanje koje te defokusira, da nestaješ u svom životu i sve više moliš onog drugog koji ti daje da ti da nešto. Mnogi ljudi zavise o drugima koje nije briga za njih. Nitko više ništa ne radi, čovek je onemogućen da radi, on se sa naporom budi. Ne zna kome je potreban, jer nije koristan. Može da gleda u svoju decu, ne može da im priča. Može da gleda u svoju ženu, ne može joj prići. Može da gleda u sebe, ne može sebi prići. To je sveukupnost otuđenja koje nosimo.

2017. godina je za Partibrejkerse bila neradna. Što ste u tom periodu radili i kako ste punili baterije?

Znaš kako? Ja sam angažovan u još jednom bendu zvanom Škrtice koje su napravljene prije tri godine i Zagreb je imao priliku dva puta da ih čuje. Objavili smo ploču u novembru 2016. i dobili super kritike. Skupio sam neke ljude s kojima sam mogao nešto slobodnije da uradim nego u Brejkersima pošto su Brejkersi ipak malo zadrta tema kroz vreme. Anton je takođe nešto svoje uradio i skoro mu je izašao disk. Voleo bih sa Škrticama da objavim drugu ploču pošto imamo materijal koji je krajnje ludački, uzbuđujući, pun emocija, osećanja, svega što nema u ovom životu. Svirali smo od Splita, Zagreba, Tuzle, Mostara, Beograda, Niša, Novog Sada, svugde gde smo mogli. Čak sam svirao i u nekim mestima u kojima nikad nisam svirao s Brejkersima. I ime benda nikako nisam uspio da objasnim ljudima. Škrtica, latinično š je trebalo da bude dolarski znak, a iza njega da bude prosečan čovek, čovečuljak koji se drži jer je u zatvoru, a može samo da pobegne ako se pretvori u krticu. Želim samo da kažem da se čovek deformira, on odumire. Sve što se deformira mora da odumre da bi napravilo mesta za nešto novo jer kraj ne postoji. Postoji samo početak. Naša se srca hlade u ovome svetu, a treba da ih zagrejemo. Naša srca se prazne u ovom svetu, treba da ih punimo. Treba da se menjamo s ljudima. Moja jedina ambicija je i dalje da pokušam da iznedrim, porodim pesmu.

Redovni ste gosti u Zagrebu, a publika vas uvijek nestrpljivo očekuje. Preferirate li osobno više nastupe na festivalima ili samostalnim koncertima?

Svejedno. Festivali imaju tu prednost kraćeg trajanja, ali opet mi za tih sat vremena koliko ćemo svirati u Boćarskom domu častimo publiku. Nas život časti i onda mi s tom čašću častimo ostale ljude. Dajemo ono što smo dobili jer ćemo u suprotnom izgubit u sebi negde. Radi se o tome da je kod naših festivala bitno samo da se svira i da platiš. Sve je kao neka filozofija, a završimo s plaćanjem. Vidiš kako se kao društvo stalno demantujemo, stalno nas demantuje nešto.

Regionalna festivalska i koncertna scena u snažnom je porastu posljednjih godina. Postoji li neki novi izvođač koji vam je posebno zapeo za oko (uho)?

Nema više novih i mladih, svi smo stari. Ovo vreme te starim pravi. U Srbiji ima strašno mnogo bendova, ali problem je sve ostalo. Problem je u infrastrukturi, u ljudima koji hoće da rade s bendovima, nazovi ih manageri, a ne znaju ništa o tome, koji izgube poentu zašto su tu jer vrlo brzo pomisle da su važniji od bendova. Nema radiostanica, nema časopisa, na televizoru su zastupljeni kao vrste koje izumiru, kao neka ptica Dodo, a pričamo o mladom bendu iz unutrašnjosti. Ima bendova, naravno, uvek će da postoje neki ljudi, mladi ljudi koji će isto da se obrate večitim temana kojim sam se i ja obraćao: tko smo, šta smo, gde je ljubav, gde je sloboda, komentar društva u kojem živimo, otkrivanje svoje ljubavi, glazbe i svetinje.

Album Sirotinjsko carstvo je izašao 2015. godine. Možemo li uskoro očekivati neki novi studijski materijal?

Ne verujem jer jednostavno moramo da se vratimo na pravi način tim stvarima i izbegnemo automatiku koja te svodi na razinu mehaničkog bića. Ako nemam šta da kažem, bolje da ćutim. Nisam ja supermarket, nisam tu da se takmičim. To su nametnute stvari. Kada nisi tu, treba netko da te poželi, da misli na tebe. U ovom pražnjenu, kako se napuniti i kako ne ponavljati, jako je teško. Mnogo lepih pesama sam napisao, ali to je nadahnuće. Nisam ja sad seo, uzeo lenjir pa počeo da merim da bih napravio pesmu. To ne ide tako. Ovo je neinspirativno vreme jer nudi uvek iste teme.

Kroz vaše autorske tekstove tijekom karijere se kao misao vodilja provlači važnost zadržavanja slobode. Što mislite, kako se mladi danas trebaju boriti za nju?

A šta je sloboda? Identitet, naročito sada u ovom vremenu koje briše razlike i sve ljude putem tehnologije stavlja u kalup. Svakog dana ljudi dobivaju izvešće kako da trebaju da se ponašaju, kakvi da budu i koliko će usiljenih osmeha da prikažu. Svi ti ljudi moraju da rade ono od čega im se gnuša duša, a moraju da rade da bi jeli. Ja preko toga vidim koliku imam sreću da živim od onoga što volim, što me pokazuje boljim. Mladi trebaju samo da razmišljaju o sebi, ne uzimaju sve zdravo za gotovo u životu i da imaju nekog da priča sa njima. Mladi, nađite bolje od sebe, svoje učitelje, nekog od koga ćete nešto čuti da u vama nešto novo budi. To je Sveto pismo, tamo im sve piše. Treba reći mladom čoveku da je njegov život njegov, da ga uzme u svoje ruke, da pazi na njega i da se prepozna u drugim ljudima, da svoje dobro prepozna u drugom, da voli. Voleti, voleti, voleti, praštati. Nismo mi gospodari tuđeg života, kao što nećemo da damo da netko bude gospodar našeg. Na lokalnom nivou moraš da se boriš za sebe, a u globalu si na milosti i nemilosti nekog maloumnika koji drži prstić na gumbiću. Ti se boriš, a onda on dođe, pritisne neko dugmence i sve ode tamo gde ne znaš gde ideš.

Jedan ste od najdugovječnijih bendova na ovim prostorima, aktivni ste već 35 godina. U čemu je tajna i postoji li ona uopće?

Postoji. Svi putujemo kroz vreme, svi smo putnici s usputne stanice, neki u nizu. Pre nas je netko bio i doći će posle nas, neki mladi koji će se boriti za svoje teme koje su isto zanimale i mene. Stvar je samo u pesmi, ona mora da ima lični pečat svoje istine. Ne sme da bude nešto što sam ja razmišljao pa napisao, koga to uopšte zanima.

Imate li kakve planove za budućnost, gdje se kao bend vidite za 10 godina?

Nemam planova za budućnost, samo planiram da se ne izblamiram.

Brijačnica svake godine otvara festivalsku sezonu u Zagrebu. Koja je vaša poruka fanovima za 2018. godinu?

Duše naše gladne dolazimo da vas nahranimo emocijom, ljubavlju i mislima. Budite dobri ljudi, ne dajte da vas manipulišu poluidioti!

Share.

About Author

Komentari preko Facebooka

CLOSE
CLOSE