Treći i posljednji dan ovogodišnjeg INmusica nije nužno bio programski najjači, ali je sasvim dostojno zaokružio tri dana glazbe na Jarunu.
Dok su prva dva dana ipak prednjačila po ekskluzivnosti glavnih imena, završnica festivala ponudila je dobar balans između novih i već dobro poznatih izvođača. Kings of Leon vratili su se na INmusic nakon nastupa 2017. godine, a IDLES su nakon nastupa na istom stageu 2022. još jednom pokazali zašto ih mnogi smatraju jednim od najboljih koncertnih bendova današnjice. Treći festivalski dan otvorili smo na World stageu uz Omar Dahl.
Foto: Luka Antunac
Bend koji od 2017. gradi prepoznatljiv zvuk na spoju downtempo housea, elektronike i istočnjačkih melodija pokazao se kao idealan izbor za kasnopopodnevni festivalski termin i nešto lakši start. Kombinacija violine, saksofona i neya s toplim elektroničkim grooveovima stvorila je lijepu atmosferu koja je u nekoliko navrata podsjetila na izvođače poput Kerala Dust ili Altin Gün, no s izgradnjom vlastite putanje i „šmeka“ dodavanjem saksonskih i violinskih linija. Za razliku čak i od nekih „zvučnijih“ imena koji su tijekom godina nastupali, Omar Dahl je uspio pridobiti na prvo slušanje i zadržati pažnju, s naglaskom kako upravo ovakvi izvođači već godinama predstavljaju jedan od zaštitnih znakova Inmusicovog dnevnog programa.
Ako je Jack White energijom obilježio prvi dan festivala, onda su IDLES bez ikakve dvojbe obilježili treći. Bristolska petorka vratila se na Main stage nakon nastupa 2022. godine i ostavila dojam još uigranijeg, žešćeg i samouvjerenijeg benda nego prije četiri godine. Od uvodnog “Levitatora” nije bilo vremena za predah, a nastavak kroz “Never Fight a Man With a Perm”, “Mother” i “Gift Horse” vrlo je brzo pretvorio prostor ispred pozornice u najveći pogo ovogodišnjeg izdanja.
Foto: Luka Antunac
Joe Talbot ponovno je pokazao zašto je jedan od najboljih frontmena današnje alternativne rock scene. Sastavni dio nastupa njegova je prisnost i komunikacija s publikom te uvjerljivo balansiranje između bijesa, humora i iskrenih poruka o zajedništvu. Upravo zbog toga IDLES ni u jednom trenutku ne djeluju kao bend koji agresivnost koristi sama sebi svrhom, iza svake eksplozije buke krije se jasna emocija, simbolika i poruka. Bend je tijekom cijelog seta održavao intenzitet bez ikakvog osjetnog pada, osim onog namjernog u pjesmi „The Beachisde Ballroom“, koju su uveli na turneju samo nekoliko dana prije. “Divide and Conquer”, “POP POP POP”, “I’m Scum”, “Danny Nedelko” i završni “Rottweiler” samo su dodatno podizali atmosferu, dok je publika gotovo jednako glasno pjevala kao i Talbot. IDLES sam slušao i na istom mjestu prije četiri godine, ali ovoga puta ostavili su još bolji dojam. Teško je reći jesu li se oni toliko promijenili ili sam ih jednostavno više naučio cijeniti, no djelovali su kao bend koji je u posljednjih nekoliko godina dodatno sazrio bez da je izgubio i trunku svoje sirove energije. Ako je netko trebao pokazati kako danas izgleda moderan rock-punk koncert na velikoj festivalskoj pozornici, onda su to upravo bili oni.
Foto: Luka Antunac
U 22:00h je na World stageu red bio na engleski post-punk bend iz Londona, Dry Cleaning, osnovan 2017. godine. Predvođeni vokalisticom Florence Shaw, gitarist Tom Dowse, bubnjar Nick Buxton i basist Lewis Maynard u nepunom su desetljeću postali festivalska atrakcija koju se nerijetko moglo čuti na svim većim festivalima diljem Europe. Na INmusic dolaze na krilu turneje Secret Love povodom istoimenog albuma, objavljenog početkom godine. Iako sam bio dojma da sam ih već negdje čuo, susret u srijedu nam je bilo prvo druženje i prevalentan dojam jeste da bi bolje odgovarali u nekom ranijem terminu. Mekani, trip-hop vokal frontmenice bio mi je zrncu uspavljujuć s obzirom na situaciju u kojoj sam se nalazio, tik pred nastup ponajvećeg benda na festivalu. Nije zasigurno pomagala ni relativno blaga recepcija publika od publike što je donekle razumljivo kada bend većinski izvodi novije pjesme koje još ni fanovi nisu stigli upoznati, ali sve u svemu, prilično mlako iskustvo u trenutcima dok sam se pripremao za svojevrsni vrhunac iskustva za kraj izdanja festivala – i to jubilarnog.
Foto: Luka Antunac
Seoba naroda uslijedila je oko 23h, kada su, sitno ranije nego drugih dana, na pozornicu bez puno pompe -suprotno svim protokolima i očekivanjima – izašli braća/bratić Followill iz Kings of Leona. Nakon što su ostali dužnici prošle godine zbog otkazivanja nastupa, kada ih je spremno zamijenio Kasabian, za očekivati je bilo ovogodišnje iskupljenje. Dugovječniji posjetitelji INmusica već su dobro upoznati s ekipom iz Tennesseeja, s obzirom na to da su već nastupili kao headlineri na Jarunu, sada već davne 2017. godine, o čemu smo također pisali. Već tada su Kings of Leon bili na svojevrsnom Olimpu rock bendova, status koji dijele sa drugim izvođačima koji su se okušali na INmusicu – meni su osobno usporedivi s ekipom Arctic Monkeyja, Killersa i Strokesa, u manjoj mjeri Franz Ferdinand, Interpol, Kasabian, Editors, itd.
Foto: Luka Antunac
Kroz sljedećih sat i pol, Caleb, Jared, Nathan i Matthew Followill zabavljali su publiku s presjekom hitova 27 godina dugačke karijere. Nakon jučerašnjih Gorillaza, dojma sam da su nastupili nekako rezervirano. Dojam je pojačavao nešto ipak manji broj ljudi na Main stageu – bit će da dio ljudi, koji je bio 2017. godine na njima, možda nije imao imperativ ponoviti iskustvo. Na koncu, Kings of Leon i nisu imali pretjerano uspješne i hitoidne albume u tom periodu, što opet ne znači da nije bilo sjajno, između šarolike setliste koja se dotakla osam albuma, čuti ubačene Use Somebody, Pyro, Sex on Fire ili Radioactive. Only by the Night iz 2008. te Come Around Sundown iz 2010. ostali su, po mom skromnom mišljenju, za masovniju publiku najzahvalnija izdanja. Sve u svemu, iza njih ostao je jedan solidan, ali možda ne onaj koncert koji kulminira na granici ekstaze i katarze, kakav bih očekivao od koncerta čiji je završetak koji je potjerao najveći dio publike prema izlaznim vratima festivala, de facto ga zatvarajući. Ostavljam prostor da je možda do mene.
Foto: Luka Antunac
INmusic je za punoljetno izdanje, ili povodom 20. godine postojanja kao festivala, položio veliku većinu ispita. Nastupi na festivalu nisu problem organizacije nego bendova, a oni mogu varirati od iskustva do iskustva. Činjenica jest da je po headlinerskim imenima ovo izdanje bilo izrazito moćno, dočim je svaki dan imao svog ‘konja za trku’, pa čak i popratne pomoćne headlinere, da se tako izrazimo, u vidu Manic Street Preachersa, The Flaming Lipsa ili IDLES-a. Sama logistika festivalskog iskustva olakšana je uz mogućnost direktnog plaćanja karticom, dok je press centar festivala također na propisnoj razini, da svi fotografi i novinari mogu u miru obavljati posao. Kada smo kod toga, istaknuo bih da je u jedan mikro-fokus izdanja došla situacija s kolegom s drugog glazbenog portala, za koju se iskreno nadam da je anomalija u odnosima festival – glazbeni mediji te da će i od idućeg izdanja svima biti omogućen nesmetan medijski rad na INmusicu. Scena nije velika i potrebno je zajedništvo, na koje evo mi, ovim skromnim putem, pozivamo.
Što drugo za reći osim – veselimo se američkoj punoljetnosti najvećeg domaćeg open-air festivala.
Tekst: Marko Kaselj i Bruno Koić
Komentari preko Facebooka