Nakon spektakularnog zakucavanja Jacka Whitea na prvom danu jubilarnog INmusica, ljestvica je definitivno podignuta i za druga dva dana.

Cijelo iskustvo potpomogla su i neka logistička poboljšanja festivala, o čemu je kolega također pisao, stoga smo s veseljem, orni i zorni dočekali utorak kao drugi dan festivala. Unatoč želji da se pohode irski Sprintsi, radne obveze spriječile su tu namjeru. S jedne strane mi je žao da takvo ime nastupa u prilično ranom terminu od 18:30h, s druge strane, razumijem i želju festivala da se kvalitetna imena na lineupu ne zbiju unutar 3-4 sata nastupa.

Stoga su prvi izvođači kojih smo se dokopali drugog dana bili su Any Young Mechanic, australski art-folk rockeri koji su nastupali na World Stageu. Sanjive, intimne melodije i bogati aranžmani, s obzirom na gitare, violine i kontrabase nešto je što obilježava njihovu glazbu, savršenu za popodnevno festivalsko ljuljuškanje i uvod u dan kakav je bio utorak.

Foto: Luka Antunac

No, podosta su me zanimali obližnji Slovenci na Hidden Stageu – mal pre mal. Ovaj četveročlani lo-fi, post-punk kolektiv imao je izrazito upečatljiv live nastup. Zaplavljeni reflektorima, pozornicom su se kretali poput sjena, a tu su atmosferu potpomogli i njihovi kolažni trenutci, disonance i improvizacije koje su cijelom nastupu dali notu koja levitira između mistike i apsurda. Na moment su post-punkeri, na trenutke se ubaci komad noisea, a blaga jezična barijera slovenski-hrvatski se briše utoliko što, iako ne razumijem apsolutno svaki komad lyricsa, kontekstualno ulovim introspektivnu i autoironičnu tematiku teksta. Pojedine pjesme s premijernog EP-a imaju, doduše, srpsko-hrvatski jezik.

Brzo je došlo 20.30, kada smo se zaputili na Main Stage, gdje je red stigao na The Flaming Lipse. Sama najava dolaska ekscentrično-psihodeličnih čarobnjaka, predvođenih Wayneom Coyneom, bila je apsolutna potvrda da je odluka o kupnji festivalske ulaznice bila potpuno opravdana. Iščekivanje je dodatno zakucano gostovanjem direktora festivala, Zorana Marića, u jednoj TV emisiji nekoliko dana pred početak festivala, kada je upravo njihov koncert prije 16 godina istaknuo kao njemu osobno najdraži. Čuvši to od čovjeka koji je popratio sve godine i sve važnije nastupe, očekivanja su se povećala do nesrazmjernih količina. I možda je u tom bio problem…

Foto: Luka Antunac

Premda je koncert počeo upravo onako kako je netko napisao, lynchevskim podizanjem ogromnih robotskih napuhanaca uz taktove “Yoshimi Battles the Pink Robots”, koji je izveden u oba dijela. Napuhanci su ujedno, barem vjerujem, likovi koji se nalaze na coveru tog istoimenog, eponimnog albuma grupe iz 2002. godine. Ubrzo se, osim napuhanaca, pozornicom izmjenjivao show konfeta, balona, svjetlosnih efekata, lasera i kojekakvih drangulija, u skladu s očekivanom vizualnom prezentacijom sastava kojem je dirigirao arh-čarobnjak Coyne. Za vrijeme pjesme “The Spark That Bled” nastupio je drugi poznati trademark live nastupa The Flaming Lipsa, a to je trenutak kada Coynea otima izvanzemaljac.

Nešto prizemljeniji dio koncerta nastavljen je uz sljedeću pjesmu, “True Love Will Find You in the End“, autora Daniela Johnstona, kultnog američkog indie lo-fi, rekli bi Amerikanci “cult favorite” glazbenika koji je bio dugogodišnji Coyneov prijatelj, a koji je preminuo u rujnu 2019. godina te je otad postala tradicija benda da se izvodi ta pjesma iza koje su izvodili još jednu obradu – The Golden Path od Chemical Brothersa.

Foto: Luka Antunac

“Keep going, keep going”, sad već pomalo dosadno ponavljao je Coyne koji je imao ponešto pretjeranu potrebu napominjati da ih “izdržimo” što je postalo predmet pošalice u krugu ljudima oko kojih sam pratio koncert, dok je sam naziv benda spominjao puno-previše puta da ih ljudi već ne bi znali, s obzirom na njihov renome i status mini-headlinera. U tim trenutcima negdje kao da se Coyneu nešto dogodilo s glasom – što i nije čudilo kada sam naknadno pročitao da je desetak dana ranije otkazan njihov koncert u bečkom Gassometeru zbog upale pluća, što ponešto objašnjava stvari. Sve u svemu, laganim kasom smo došli do završne faze koncerta, u kojoj je bend izveo svoj najveći hit “Do You Realize?” kojeg je popratio hit “War Pigs” Black Sabbatha, što je Coyne kratko prokomentirao povezavši cijelu situaciju s Trumpom. Nastup kao takav, bio je sasvim okej, ali osobno me najviše pogodilo nešto na što sam se trebao pripremiti da sam detaljnije pratio setlistu koju izvode na koncertima – naime, na ovoj turneji, ne izvode pjesmu “Are You a Hypnothist??” kao apsolutni osobni favorit benda. A tim gorko-slatkim osjećajem bio je zaokupljen moj finalni dojam o koncertu koji stoga nije opravdao ta, očito previsoka očekivanja, iako smo dobili sasvim korektan festivalski nastup – da me se krivo ne shvati.

Foto: Luka Antunac

Tugu o propuštenom osobnom favoritu utažio sam šetkanjem po festivalskoj lokaciji te sam propustio očekivani koncert Jehnny Beth na World Stageu. Htio sam pomalo upiti atmosferu te smo kolega i ja posjetili Silent stage koji inače nije nešto što preferiram, ali mi je ovogodišnje iskustvo bilo fora za moj limit od 10 minuta koliko želim ostaviti na taj koncept. Naprosto, koliko god zanimljivo bilo, festival je mjesto gdje običavam slušati live nastupe. Šetnja nas je dovela i do Tesla Stagea koji je postao već istinski trademark festivala, okružen obližnjim kamenim stijenama kao nekakvim meeting pointovima. Lagano se kratilo vrijeme dok nije došlo 23:15 i nastup glavnih zvijezda večeri – Gorillaza.

Još prije nego je Damon Albarn i svita animiranih i živih kolega izašla na stage, jedan mi je dojam postajao apsolutno dominantan, a to je da je ovaj nastup dosad, po mom dojmu, najmasovniji u povijesti mog pohođenja INmusica. Nisam naletio na statističku potvrdu organizacije festivala za tu konstataciju, no tome se dojmu ne otimam jer je gužva bila konstantna, u svakom trenutku šetnje, a Main Stage se doslovno stapao s redovima za šankovima i toaletima. Što ne iznenađuje previše, s obzirom na to da se radi o jednom od najboljih live sastava, i jednom od općenito omiljenijih sastava. Ne znam jesam li ikada čuo osobu koja je rekla da ima nešto protiv Gorillaza. Imao sam tu sreću i čast posjetiti koncert Gorillaza 2017. godine u Budimpešti, u jednom cjelovito simpatičnom iskustvu, stoga sam imao s čime usporediti koncert, iako je to generalno nezahvalno kada se radi o samostalnom i festivalskom nastupu.

Foto: Luka Antunac

Damon Albarn, jedan od omiljenih mi glazbenika koji je s dva benda – Blur i Gorillaz – uspio obilježiti dvije ere glazbene povijesti, krenuo je dosta jako. Otvarajuću The Mountain slijedili su The Happy Dictator i Tranz, a zatim i klasik – 19-2000. Iako nisam fan remixa kao koncepta, moram reći da je Soulchildov remix ove pjesme rijetka situacija kada netko od remixa napravi bolju mi pjesmu. Na The God of Lying Albarnu se na bini pridružio Joe Talbot iz IDLES-a koji su dio aktualne The Mountain turneje sastava, a i gosti na današnjem, trećem danu festivala. Središnji dio setliste obilježile su El Manana i On the Melancholy Hill, kada je počela nova tranša gostiju. Isprva se na novoj, Orange County, pojavila američka kantautorica Kara Jackson. Nešto kasnije, na Chargeru je gostovala britanska pjevačica Pauline Black, da bi se na dvije uzastopne pjesme – Stylo i Damascus – pojavio legendarni Yasiin Bey, puno – dakako – poznatiji kao Mos Def, na opće oduševljenje svih prisutnih.

No ni tu nije bio kraj pojavljivanjima legendarnih repera – Dirty Harry je Albarn izveo uz pomoć Bootiea Browna, osnivača kultnih Pharcydea. S obzirom na to da je jazz-rap nešto što Albarn očito voli, svjedoči i činjenica da je dugogodišnji suradnik legendarnih De La Soul, s čijim je osnivačem Posdnuosom izveo Feel Good Inc. kao jedan od najvećih hitova. Jarun je već bio raspamećen kada je red došao na Clint Eastwood, još jednu iz plejade omiljenih klasika grupa kojom je njihov premijerni nastup na INmusicu, ali i Hrvatskoj, priveden kraju. A ja – ponovno – gorkog okusa napuštam Otok Mladosti. Razlog je identičan kao dojmu za koncert The Flaming Lipsa, sasvim osoban i subjektivan, da bude jasno. Premda je, po službenoj statistici Setlist.fm, to osma najizvođenija pjesma Gorillaza i – pogodio bi čovjek – moj osobni favorit – Last Living Souls nije našla svoj put do repertoara. Međutim, nije čak ni druga uspješnica, Dare. A očekivao bih barem jednu od spomenute dvije…

Foto: Luka Antunac

Stoga je sve to viđeno bilo dovoljno za 9/10 na osobnoj razini, ali svakom posjetitelju jučerašnji su koncerti mogli biti apsolutno dovoljno kvalitetni da o njima promišlja kao o onima iz gornjeg doma jarunske povijesti. Čast svaka pojedinim sastavima, ali osobno nisam od Foalsa, Suedea, Interpola, Kasabiana i sličnih, stoga mi je ovaj tip koncerta apsolutno osvježenje. No, nije to sve bio kraj odiseje zvane drugi dan INmusica.

Na Hidden Stageu, spremno su svu salvu doseljenika s drugih stagea, poglavito Maina, dočekali veseljaci iz JeboTon ansambla, enfant terriblea domaće alternativne scene koji su proizveli sijaset bendova i glazbenih karijera. Oni su prodrmusali čete stranih i domaćih znatiželjnika koji nisu htjeli potpisati kapitulacijom pred drugim danom INmusica, stoga je dio otišao kod njih, među kojima smo bili i mi; drugi je pak dio otišao – baš kao nešto kasnije i mi – u inspekciju Šume Striborove, sjajnog prirodnog stage namijenjenog elektronskoj glazbi.

Foto: Luka Antunac

Nakon svega toga, tijelo je shvatilo da je vrijeme za podvlačenje crte pod drugim danom INmusica – danom kad smo imali priliku čuti The Flaming Lipse, Gorillaze, zanimljive mal pre mal i upiti dašak festivalskog osjećaja, a koji se, umjesto u kampu, negdje u daljini, sapire doma, pod tušem. To je možda i najveća kvaliteta INmusica.

SKOČI NA PRVI DAN <> SKOČI NA TREĆI DAN