Godina je 2026. i INmusic je bez većih organizacijskih iznenađenja otvorio svoje osamnaesto izdanje u kojem slavi jubilarnih 20 godina postojanja.

Organizacijski se INmusic festival i dalje drži provjerene formule, ali nekoliko manjih promjena pokazalo se vrlo dobrodošlima. Najviše se ističe dodatni videozid na Main stageu koji je znatno olakšao praćenje nastupa iz udaljenijih dijelova publike, a s obzirom na masovnost ljudi koja je ove godine šetala festivalom, posebice oko 23h svaki dan kada su bili headlineri, pokazalo se da je videozid uz pregrađene dijelove travnjaka vrlo dobrodošla stvar. Isto tako, mogućnost plaćanja pića direktno karticom napokon  je uklonila potrebu za stalnim razmišljanjem o nadopunjavanju festivalske narukvice, uz nekolicinu WC-a na plaćanje. Tu su i poneka nova vizualna rješenja te osvježeni festivalski natpisi koji su prostoru dali malo svježine.

Foto: Luka Antunac

Da je ljeto službeno stiglo u Zagreb, potvrdilo je i vrijeme: kao po nekom nepisanom festivalskom pravilu, neposredno prije otvaranja neba su se ponovno odlučila otvoriti i podsjetiti nas da festival započinje. Kiša je nakratko zakomplicirala početak programa u ponedjeljak, a nekoliko domaćih izvođača ostalo je zakinuto za nastupe u planiranim uvjetima. Među njima je i Orvel, čiji je nastup prebačen na utorak.

Prestankom oluje i smirivanjem situacije, stigli smo na početak nastupa Nusantara Beat. Nizozemci inspirirani indonezijskom glazbenom tradicijom i korijenima ponudili su interesantan spoj psihodelije, rocka i tradicionalnih melodija, dosta karakterističnog za takav khruangbinast glazbeni milje, a publika je vrlo brzo prihvatila njihov plesno-hipnotički pristup na world stageu, usprkos užasnoj sparini pomiješanoj s vlagom koja se izdigla nakon jakog pljuska.

Foto: Luka Antunac

Manic Street Preachers odradili su točno ono što se od njih i očekivalo: siguran i profesionalan nastup prepun dobro poznatih pjesama za fanove kojih je bilo pozamašan broj. Velšani više nemaju status senzacije, ali i dalje djeluju kao bend koji zna što radi i kako zadržati pažnju festivalske publike. James Dean Bradfield i ostatak ekipe zvučali su koherentno i samouvjereno, a setlista je uglavnom bila usmjerena na „best of“ materijal, idealan za premijerni nastup u Zagrebu. Konzistentnost i dugogodišnjost benda (15 nagrađihvanih studijskih albuma) vjerojatno je razlog zbog kojeg bend već više od tri desetljeća uspješno puni koncertne prostore i festivalske termine, ali osobno me njihov nastup nije uspio dovoljno zadržati pred pozornicom i u punom fokusu. Poznajem nekoliko pjesama i najdraža „If You Tolerate This Your Children Will Be Next“ je izvedena za sami kraj, no nikada se nisam uspio „primiti“ za ovaj bend. No, sudeći prema reakcijama okupljenih, ljubitelji Manicsa dobili su točno ono po što su došli.

Foto: Luka Antunac

Rupa koju sam stvorio ranijim odlaskom s glavne pozornice privukla me da odem na Hidden stage i poslušam studijski simpatične Zagrepčanke One cure. Priznajem da nisam bio siguran što očekivati uživo, od „onih cura“, no domaći “bubblecore” duo vrlo me brzo zaintrigirao, kao i prepuni hidden stage. Dugo dugo nisam vidio ovoliku gužvu na Hiddenu – na prvu njihova estetika i tekstovi mogu zazvučati gotovo dječje zaigrano/infantilno, ali upravo je ta neopterećenost ono što ih izdvaja. Nastup je bio šarmantan, duhovit i iskreno zabavan, a one se same opisuju kao „stay-at-home indie princeze koje su izašle iz svojih soba kako bi isporučile girlhood optimizam“. Osjeti se tu (ne)namjeran utjecaj Lollobrigide, a reakcije publike pokazale su da nisam bio jedini koji je ostao ugodno iznenađen.

Foto: Luka Antunac

Nakon Velšana, Škoti – KT Tunstall pokazala je zašto već dva desetljeća uspješno plovi između folk, pop i rock izričaja. Opuštena, nasmijana i komunikativna, bez problema je pridobila i publiku, koja je možda u većini došla poslušati više iz znatiželje nego iz fanovske odanosti, ali za pamtljiv performans nekada vam nisu potrebni nužno desetak hitova u repertoaru – nekad je dovoljno imati i pristup, scenski nastup i energičnost kojom biste mogli pridobiti i neke nove fanove, pa čak i tridesetak godina poslije. Naravno da su najviše reakcije i ushita izazvali „Black Horse and the Cherry Tree”, “Suddenly I See” i “Other Side of the World”, a izvela je i “Look At Me Now”, nastavak 20 godina poslije namijenjen za opening song “The Devil Wears Prada 2”, ali pjesma nesretno nije izabrana za film kao što je “Suddenly I See” dvadeset godina prije za prvi dio. I da, sretan joj rođendan!

Foto: Luka Antunac

Vrhunac večeri bez previše dvojbe pripao je Jacku Whiteu, a vrlo vjerojatno i vrhunac cijelog festivala. Jack White je s bendom funkcionirao na jednoj drugoj razini energije prvi dan festivala. Iako posljednjih godina promovira pretežito solo materijal, White je vrlo dobro znao što festivalska publika želi čuti pa je setlistu složio kao svojevrsni presjek cijele karijere. Uz novije pjesme poput “Old Scratch Blues“, “Archbishop Harold Holmes” ili otvarajuća “That’s How I’m Feeling“, publika je vrlo brzo nagrađena i klasicima iz razdoblja The White Stripesa. U prvoj polovici redale su se “Dead Leaves and the Dirty Ground”, “Hotel Yorba”, “We’re Going to Be Friends” i eksplozivni “Cannon“, dok je dodatno oduševljenje izazvalo posezanje za pjesmama drugih projekata poput “Broken Boy Soldier” i “Steady, as She Goes” grupe The Raconteurs.

Foto: David James Swanson

Ono što Jacka Whitea i dalje izdvaja od većine suvremenih rock izvođača nije stvar samo u tome da je odsvirao jako puno hitova, nego što se stvarno osjetilo da je još uvijek gladan svirke. To je ono što ga razlikuje od hrpe legacy rock headlinera koji dođu, odsviraju katalog i odu. White još uvijek djeluje kao aktivan, kreativan glazbenik, umjesto vlastiti tribute bend. Njegova gitara i naglasak na blues bili su u središtu gotovo svake pjesme, uz improvizacije, promjene tempa i neprestanu „punoću“ zvuka. Posebno je dojmljiva bila završnica nastupa – “Fell in Love With a Girl”, “Lazaretto”, “Ball and Biscuit” i nezaobilazna “Seven Nation Army” pretvorile su Jarun u veliki zbor, a malo je izvođača koji danas mogu računati na to da apsolutno i posljednji pećinski čovjek može prepoznati i zborno otpjevati cijeli riff. Kada se podvuče crta, Jack White i bend održali su koncert koji će vrlo vjerojatno ostati među najspominjanijim nastupima ovogodišnjeg Inmusica, ali i dosta godina izdanja unazad.

Posljednji izvođač kojeg smo uspjeli uhvatiti bio je Joshua Idehen. Britanski spoken-word umjetnik imao je podosta lak zadatak okupiti veći broj ljudi na hidden stageu jer su svi koncertni nastupi netom završili, a svojom karizmom i kombinacijom poezije, ritma i elektronike uspio je zadržati pažnju okupljenih, uz nekoliko klišejastih, ali i nekoliko važnih parola i, za one koji se mogu pronaći u njegovim pjesmama – prilično kontroverznih tekstova – poput njegove najpoznatije “Mum Does The Washing”. Odjekivao je Joshua jarunskim otokom i jezerom do iza 2 u noći, a mi se otišli odmoriti za drugi festivalski dan.

SKOČI NA DRUGI DAN