Naziv albuma: Prevelika očekivanja

Izdavač: više manje zauvijek

Datum izdanja: 6. rujan 2018.

Producent: Damjan Blažun

Žanr: Pop, dream pop, psychedelic, psychedelic pop rock

Trajanje: 34:32

Broj pjesama: 10

Prošle godine, Luulov kratki EP imena ”Nadam se da ovo nije kraj’‘, bio je jedan od zanimljivijih domaćih studijskih izdanja, no nažalost, bez velike popraćenosti. Upravo taj uradak je zapravo bio lagana uvertira u ono što je albuma ”Prevelika očekivanja”. Malo pretencioznog naziva, Ivan Lulić se vrlo moguće samoironično poigrava s naslovima pjesama. 2015. godine,  zapravo počinje glazbena priča oko Luula, njegovog alter ega. Nakon što je ostao bez benda, sam odlučuje nastaviti raditi na autorskim stvarima. Nakon što je izbacio singlove ”Sjećanja” i ”Nakon svega” 2015. i 2016. godine, kratki EP prošle godine, sve se to zapravo kompletiralo i zaokružilo u ovaj album. Inspiracija za album, ponajviše tekstualno, odnosi se na događanja iz osobnog života koja se vuku kroz jedan konkretan motiv – razočarenjima, koja su bila rezultat prevelikih (ljubavnih) očekivanja.

Album otvara ”Deja vu”. Atmosferična i ambijentalna, svojim uvodom, slušatelja upućuje na glazbeni smjer cijelog albuma – dream pop psihodeliju. Već, na prvu, sjetio sam se Tame Impale, Roosevelta i novog albuma Foster The Peoplea. ”Nikad više”, samo je nastavila gdje je prethodna pjesma stala. Iduća – ”Svi se oko mene čine tako sretnim”, zvuči kao potencijalni singl, jer uz odličan instrumentalni dio, ponavljajući refren od prve ulazi u uho. Slična kao i ”Nikad više”, ”Daj mi barem jednu priliku” jednostavno baca u trans. Na sredini albuma, nalazi se zasigurno najbolja pjesma s albuma – ”Bez tebe”. U drugoj polovici albuma, psihodeličan dvominutni instrumental savršeno bi se uklopio u neki ”mindfuck” film, upravo zbog sintisajzera koji vode pjesmu. Poslije nje, najduža na albumu, ”Da bar znam”. Preslušavajući ju nekoliko puta, može se osjetiti nekoliko glazbenih elemenata, uz standardne koji se prožimaju albumom, dionice na gitari vuku na disco 70ih i na gitare s pjesama albuma Random Access Memories, Daft Punka. Isto tako, vrlo mogući kandidat za singl, zbog svojih vrlo dobro složenih instrumentalnih dijelova.

Pred kraj albuma, ”Nju nije briga”. Uvodna tema na sintisajzeru vraća u osamdesete, dok Ivanov vokal ovdje zvuči kao da je izvanbračno dijete Mayalesa i Tame Impale. Plesne atmosfere je i naslovna pjesma albuma, ”Prevelika očekivanja”. Za sam kraj albuma, instrumental ”Samo zatvori oči i slušaj”, koji je savršeno zaokružio cijeli album u svoje dvije u kusur minute. Kad bih ovaj instrumental usporedio s nekom pjesmom, koja bi bila totalna suprotnost ovoj, to bi bila ”Treefingers” s Radioheadovog Kid A.

Za album prvijenac, Ivan Lulić iliti Luul predstavio se u nešto drugačijem glazbenom svjetlu, nego što se većina domaćih kantautora može predstaviti. Odabravši dream pop i psihodeliju kao temelj za stvaranje pjesama, dao si je vrlo težak zadatak – snimiti odličan album. To se na kraju nije dogodilo u potpunom smislu te riječi. Možda će većini slušatelja naizgled prvobitna monotonost pjesama (od prve do zadnje) biti kočnica za slušanje, no vjerujem da će nakon nekoliko preslušavanja dati priliku i pohvaliti Luul. Ovakvi albumi nisu rađeni klasično, pa da sjedaju odmah na prvu, tako da za ovaj album nekima će trebati malo više slušanja. Za sve ljubitelje bendova koje sam nabrojao gore (Roosevelt, Tame Impala, Foster the People) ovaj album će doći kao zanimljiva interpretacija takve glazbe kroz inspiraciju domaćeg, hrvatskog, autora.

1. Déjà vu
2. Nikad više
3. Svi se oko mene čine tako sretni
4. Daj mi barem jednu priliku
5. Bez tebe
6. Ponedjeljak 7am
7. Da bar znam
8. Nju nije briga
9. Prevelika očekivanja
10. Samo zatvori oči i slušaj