Naziv albuma: Selenophilia

Izdavač: Miner Records

Datum izdanja: Svibanj 2017.

Producent: Boris Šurlan

Žanr: Metal

Trajanje: 21:18

Broj pjesama: 6

Beogradski Rain Delay lagano upada u kategoriju starijih i iskusnijih bendova, s 15 godina staža na sceni i s pet studijskih albuma iza sebe te brojnih koncerata. Peti, posljednji, upravo je Selenophilia, završetak trilogije otpočet albumima Slumber Recon (2011.) i Of Blood-Red And Gold (2014.). Moram priznati da se nisam ranije susretao s radom grupe, no pred mene je došao njihov posljednji studijski uradak sačinjen od pet pjesama + jedna bonus traka.

Ovaj veoma zvukovno raznoliko izdanje snimano je u ljeto 2016. godine od strane Igora Jimmyja Stanića (Superhammer, Elsewhere Shine) u inđijskom Graveyard Neighbour studiju, a po metodici zvuka i njegovim bojama, već se lakše nego prije može primijetiti kako je za miksanje zadužen upravo Boris Šurlan ( i njegov Midnight Studio. Boris je također snimao bubnjeve u novosadskom Studiju Hertz. Zašto kažem da je Borisov zvuk već prepoznatljiv? Ukoliko pratite srpsku metal scenu, sigurno su vam za uho zapele grupe Midnight Rain ili Claymorean te već spomenuti Elsewhere Shine, koji u svom repertoaru, zahvaljujući ponajboljoj produkciji gledano s aspekta miksanja, dotiču moderne trendove u metal zvuku svjetskog raspona.

Takav je i album ‘Selenophilia’. Britak, ne baš pitak na prvu, ali fusion metal s primjesama drugih žanrova, progresivan, kroz njega se osjeti vještina, konkretnost i planirana konceptualnost. To je svakako album kojega treba više puta preslušavati, prvi puta melodijski i s glazbene strane, drugi puta prateći tekstove pjesama, ili obrnuto. U svakom slučaju, Rain Delay je posljednjim uratkom ponudio uistinu puno toga i prava je šteta da album ne odjekne onako kako zaslužuje.

Raznovrsnost materijala započinje pjesmom Retention City – odmah nabrijano, piano je dominantan u prijelazima, osjeti se melankolija i tmurnost, pomalo opethovski zvuk, dok su stihovi ustvari otpjevani recital gdje se pri kraju pojavljuju clean vokali. Slijedi potpuna laganica Burano, sa zanimljivim tekstom i aranžmanom, koja odudara od ostatka albuma po svom rokerskijem pristupu. No Moon To Take Me Home stvara ponovni tematski i žanrovski prijelaz gdje se događa izmjena cleana i growlanja s podužim tekstom koji ponavlja i naglašava bitne i ključne riječi. Dorćol Late Recon otkriva jezične sposobnosti i dobro poznavanje i pjevanje engleskog pjevača Dušana Pešića s povremenim mijenjanjem dinamike i tempa te odličnim i moćnim epilogom pjesme. Slijedi naslovna stvar albuma Selenophilia koja je ujedno i najkraća, ali nabrijana pjesma s najbržim tempom te s interesantnim melodijskim poigravanjima gitara. Za kraj, bonus pjesma Né Dal Mondo – operno pjevanje gošće Jelene Lynne Pauljev aka Euridice, akustična gitara (podsjeća na akustične početke grupe), clean vokal, Igor Stanić na gitari, sve u svemu – prelijepa pjesma, možda bi više ovakvih trebalo biti i u budućnosti, no to je do mojih osobnih preferencija.

Bit ću kratak i jednostavan – Rain Delay objavio je istinski kvalitetan album, na kojemu se po mogućnosti moglo naći i nešto više materijala. Dušan, Antonio, Matija i Nikola uz goste kreirali su zanimljiv i raznovrstan album koji ne mora nužno biti samo za prave metalheadse, već bi mogao biti dio playera i onih koji preferiraju sasvim druge žanrovske pravce. Mogla je i ova recenzija biti napisana i objavljena nešto ranije, no dogodio se određeni ‘delay’, no nikada nije kasno za preslušavanje i preporuku neke dobre glazbe naših susjeda.

1. Retention City
2. Burano
3. No Moon To Take Me Home
4. Dorćol Late Recon
5. Selenophilia
6. Né Dal Mondo