Naziv albuma: Anarchia Diaboli

Izdavač: Miner Records

Producent: Srđan Branković / Bethor

Datum izdanja: Rujan 2017.

Žanr: Black metal

Trajanje: 26:33

Broj pjesama: 9

Općenito govoreći – nisam pretjerano veliki fan black metala. Da me se odmah ne shvati krivo i površno s obzirom na potencijalno pitanje: ‘… a zašto si onda kompetentan za komentiranje albuma black metal orijentacije?‘, moram napomenuti kako, kao i uz svaki podžanr metala, imam višegodišnja iskustva u preslušavanju i štovanju tog podžanra, mnogi kultni bendovi  i oni koji na elegantan način peglaju bijes, tminu, depresiju i nekakav oblik nepripadnosti i kaosa, uvijek će mi ostati dragi predstavnici black metala, barem onog iskonskog, old-school zvuka. S druge strane, nekako me nikad nije privlačilo njegovo (samo)destruktivno bjesnilo i sličan naboj emocija u često nesuvislim kompozicijama, već je u meni mnogo puta izazvao kontraefekt – nepoticanje ikakvih emocija, odnosno, sušta ravnodušnost prema preslušanom, ponekad i otvoreno zgražanje, što je vjerojatno nekim izvođačima bio i cilj. Instrumentalno gledajući, ambijentalni ili progresivni black metal trenutno su osobno najbolji (pod)podžanrovi toga usmjerenja, budući da se često naglasak stavlja na drevna božanstva, prirodu, tradiciju i povijest nekog naroda, lokaliteta i slične tematike, kao i na uistinu zahtjevna instrumentalna rješenja. Ako i dalje nisam nekom odgovorio zašto jesam ili nisam kompetentan komentirati nekakav black metal album, za takve je dovoljan i odgovor – zato što mogu.

No dosta disclaimera, vrijeme je da vidimo što imamo u playeru. Bethor je mladenovački veteran srpske black metal glazbe, ponajprije raw metal glazbe iz najdubljeg undergrounda u podrumu svih undergroundova koje ste mogli ikad čuti, osim ako niste opskuran istraživač XY bendova na prostranstvima interneta. S njegovim radom upoznao sam se prije nekoliko godina kada sam počeo suradnju s Miner Recordsom, za koje je i objavljen novi Bethorov album zbog kojega smo svi tu, ‘Anarchia Diaboli‘. Bethor je dugogodišnji samostalni izvođač koji od 2001. pegla s izdanjima, a koji svoje pjesme snima s bendom od 2006. godine. Iza njega stvarno se nalaze brojna izdanja, gostovanja, produciranja, sviranja, a najviše ću ga upamtiti po izdanju iz 2006. godine – Potonja. Riječ je o neslušljivom izdanju koje potiče onaj rubni, najekstremniji zvuk black metala kojega možete izvući, uz izrazito skromnu produkciju i neobjašnjiv nagon da album slušate čisto da vidite koliko ekstremno netko može otići sa svojim, nazovimo ih tako, uratcima. Koliko sam iščitao o Bethorovom liku i djelu, sva ideja oko nastanka stvaranja glazbe dogodila se zahvaljujući preminulom Quorthonu, pioniru black metala i osnivaču grupe Bathory, prema čijem je albumu ‘Under The Sign Of The Black Mark’ novi, sedmi album dobio svoj oslonac i temelje.

Što se tiče novog albuma, primijetio sam kako je nestalo one teške teške surovosti s prethodnih materijala, ostala je samo surovost, a makar se ništa inovativnoga nije dogodilo po pogledu aranžmana ili tektova u svijetu black metal žanra, moram pohvaliti konačnu razumljivost izgovorenog, otpjevanog, izgrowlanog i izvrištanog teksta te daleko spremniji i odvažniji pristup produkciji i aranžiranju pjesama. Možda je vrijeme da se napusti podrumski zvuk i prikaže se svoju glazbu u punom sjaju (ovom slučaju tami) te da se prigrle studijska i producentska rješenja, kao što je ovdje bio studio Paradox, gdje je za mix, mastering i snimanje bio zadužen Srđan Branković pod budnim Bethorovim okom. Na albumu i kreiranju pjesama sudjeluju Bethor (vokal, tekstovi, efekti), Uljez (gitare), God of Perversion (bas gitara) i Kunga (bubnjevi), a specijalni gosti su Attila iz grupe Heller, Edi Saša Đorđević te Nemethor aka Čaba Nemet, koji je zaslužan i za dizajn omota albuma.

Anarchia Diaboli punokrvan je black metal album, no samo povremeno ‘razvodnjen’ razumljivim zvukovima i ambijentalnim skitovima – Tempus Mortuorum i Zakletva vatre. Bijes, kaos, destrukcija, patnja i pjevanje na srpskom, latinskom i još ponekom jeziku ostali su prepoznatljivi motivi, a kao najistaknutija i najkoherentnija pjesma može se istaknuti Endorcism, s Edijevim clean vokalom, uz poneki horus. Codex Gigas, S.M.B. te Helen Ben Shahar pomalo su standardizirani izljevi bijesa, agresije i poentiranja mračne, bezizlazne atmosfere, a ovdje imamo i Otherkin, prijelaz između pjesama s frekvencijama smetnji koje dosta podsjećaju na prethodne radove, kao i outro s kojim nas screamanjem Nemethor ispraća prema kraju albuma.

Za poznavatelje i poštovatelje Bethorovog rada, ovo će biti prihvatljiv ili manje prihvatljiv album, koji za mene ima pohvalan, a s jedne strane i zahvalan napredak u formiranju skladbi, zvuka i produkcije, no koji i dalje nipošto nije za svakoga. S obzirom da sam već naveo da sam više poklonik starog black metala osamdesetih nego današnjeg, Anarchia Diaboli dobiva pozitivan predznak, no, naglašavam, isključivo zbog toga što prethodni rad s primjesama grinda i noisea u veoma velikoj količini nisam imao volje ni snage slušati i preslušavati. Opasno se pripazite kad želite pružiti priliku Bethorovom radu, riječ je o jednom od najekstremnijih i najbeskompromisnijih bendova i projekata u regiji. Vjerojatno sam ovom posljednjom rečenicom dao najbolju potvrdu ekstremnim slušateljima, a bendu najadekvatniju reklamu.

1. Intro
2. Anarchia Diaboli
3. Zakletva vatre
4. Endorcism
5. Codex Gigas
6. Otherkin
7. S.M.B.
8. Helel ben Shahar
9. Outro