Pošto je moj prvi tekst ikada za Mixetu bio report s Cannibal Corpse-a u Vintage Industrial baru, bilo je sasvim prikladno da moje iduće obraćanje javnosti s nekog koncerta budu opet Cannibal Corpse.
Zadnji put kad sam uživo slušao Cannibal Corpse, bila je tmurna i kišovita srijeda (nisam 100% siguran, al’ neka) dok je ovaj put bio iznimno vruć, sparan i dugačak četvrtak prepun komaraca. Zaključak ovog uvoda, previše prigovaram o vremenskoj prognozi.
Krenimo sad dalje, warm up bendovi su bili švedski death/trash bend “Carnosus” te “Unfound Reliance” također švedski bend koji ne na fejs eventu od koncerta opisan kao “Umjesto relativno čestog individualizma i mizantropije, u svojim stihovima šalju poruke zajedništva i filantropije.” Što točno to sve znači, stvarno nemam pojma. To je vjerojatno najbizarniji opis nekog benda ikada, al’ ono što sam čuo na YT je sasvim ok, fora zvuče.
Carnosus sam uspio čuti uživo i podsjećali su zvučno na Emperor oko “I am the black Wizzards” razdoblja, ali s nešto malo većom dozom agresije. Super su zvučali uživo i kako su komarci odlučili pokvariti metalcima piknik na otvorenom oko Boogaloo-a, sve više i više ih je kroz Carnosus-ov set počelo dolaziti u dvoranu. Do kraja njihovog zagrijavanja za Cannibal Corpse dvorana je bila skoro pa u potpunosti puna.
Nakon Canosusa je išla kratka pauza od kojih pola sata da se zvijezde večeri uštimaju i namjeste instrumente. Kad je nikad kraćih pola sata čekanja završilo, svjetla se gase, kreću bubnjevi, čuju se bijesne gitare i publika pada u delirij. Kroz Boogaloo se čuje urlikanje “Cannibal Corpse” a nakon kratke dramske pauze, svjetla se pale i Corpsegrinder započinje “Code of the Slashers” te samim time i najluđih 80-ak minuta toga dana.
Setlista je bila išarana više manje s “novijim” hitovima, ali bilo i više nego dovoljno mjesta u rasporedu pjesama da se uguraju klasici koji izazivaju najviše klanjanja u prvim redovima. Morat ću biti iskren i reći da je bio jedan period od cca 20 minuta gdje su mi se sve pjesme stopile u jedan veliki glazbeni ekvivalent agresije i energije i nisam apsolutno ništa Corpsegrindera razumio. Kad su momci malo stali da dođu do zraka i da George porazgovara s publikom i najavi iduću pjesmu, tu sam onda imao “pa znam ovu stvar!” trenutak koji je trajao do kraja koncerta.Svirali su “Devoured by vermin” , “Kill or become”, “Evisceration Plague”, “Make them suffer” “I cum blood” , “Stripped, Raped and Strangled” , “Hammer Smashed Face“…
Cannibal Corpse već lagano pokazuju znakove starenja i smrtnosti, tj, svi osim George “Corpsegrinder” Fishera, on se pretvara u ogromnu nakupinu kose. Kad Fisher krene mlatiti kosom sigurno proizvede dovoljno energije da bi mogao jedno malo afričko selo opskrbiti sa strujom mjesec dana. Njegov vrat neću ni spominjati, jer mu polako ali sigurno proždire ostatak tijela.
Unatoč tome, dečki rasturaju! Solaže zvuče jednako brutalno kao i kad sam ih slušao uživo prvi put. Fascinantno mi je kako George sa svojim vrlo jedinstvenim glasom, nakon svih ovih godina, još uvijek zvuči isto uživo kao i na studijskim snimkama. Istina je da si uzme kreativne slobode uživo s tekstovima i vjerojatno tu i tamo umjesto “Hammer smashed face” teksta otpjeva recept za knedle sa svojim brutalnim glasom. Što nikako nije loša stvar, Corpsegrinder jednostavno ima toliko moćan “stage presence” i jedinstven glas da kad se u kombinaciju još dodaju ostali članovi benda s instrumentalima stvaraju brutalno glazbeno čudo. Tekst u tom slučaju postane sporedna stvar, nešto čisto usputno da možeš vrištati na koncertu.
Htio bih izdvojiti jedno cijelo poglavlje na apsolutni kaos od moshpita u Boogaloo. Dakle, zamislite masovnu kafansku šoru između jedno 20 ljudi gdje se svi tuku jedni protiv drugih u prostoru veličine malo većeg dnevnog boravka. E sad zamislite takvu, najgoru kafansku šoru ikada, samo sad se odvija na ledu. Jer pod je bio toliko sklizav od vode, pive, znoja, sline, krvi da neću biti nimalo iznenađen ako se netko od polaznika koncerta naknadno požali na par izgubljenih zuba. Gurneš nekog naprijed i odletiš zajedno s njim, netko te gurne – kližeš se kroz mosh pit i boriš ostati na nogama. Jedinstveno iskustvo, moram priznati. Još bih htio dodati da sam vidio hrpu cura koju su bile upola manje od tipova koju su se laktarili u prvim redovima, ali ih to nije nimalo sprječavalo da se laktare (ili barem da pokušaju) kao da imaju 2 metra i 100 kila. Gledam to i mislim si; u svijetu gdje se svi žale na nejednakost spolova, seksizam, poziva se na borbu za ženska prava i što sve još ne, lijepo je vidjeti da postoji neko mjesto gdje smo svi jednaki bez obzira na visinu, dob ili spol. Tim povodom uzeo bih ovaj trenutak da parafraziram jednog hrvatskog skladatelja i metal pjevača; sve nas veže ista stvar, to je pjesma metalna. Brutalna i od srca, šutka i krv do jutra.
Bilo je par kratkih tehničkih problema sa zvučnicima u nekoliko navrata, al ok – Corpsi su već bili u “autopilot” modu i nisu ni skužili da nešto ne štima i samo su derali dalje kao se ništa ne događa dok zvučnici nisu proradili opet. Osim toga, sve je štimalo kako bi trebalo štimati. Atmosfera, bendovi, mjuza, metalci – od kojih su neki bili toliko mladi da sam poprilično siguran da Cannibal Corpse, kao bend, sviraju dulje nego što su njihovi roditelji živi. Što nije nikakav diss na mlade metalce, samo fun fact. Kad nešto valja, onda valja i jučer danas i sutra i to će moć prepoznati i slušatelj koji ima 15 godina i onaj koji ima 45 godina.
P.S. shout-out spirsanoj crvenoj curi koja mi je prišla i rekla da sam “pre agresivan” u moshpit naguravanju. Pre agresivan u prvom redu Cannibal Corpse koncerta. Pre agresivan na koncertu brutal death metal benda koji ima tekstove o klanju, sakaćenju i kanibalizmu. Što je još najbolje, pet sekundi kasnije je uskočila u isti moshpit i bila razbacana i izubijana kao loptica u fliperu.
Komentari preko Facebooka