Devet godina je ovo koncert kojeg čekam uloviti. Devet godina, otkako je prvi i, u moje znanje jedini put, nastupao u Hrvatskoj (26.11.2014., Lisinski), slavni jazz klavijaturist i kompozitor Herbie Hancock mi je dužan. Tada sam, kao student koji je po običaju švorc, s ekipom išao na koncert Jerua the Damaje u KSET, a koji je bio četiri dana ranije. Smještaj u Zagrebu sam imao, ali mi je četiri dana tada ipak bilo previše vremena uz izrazito ograničene resurse da bih ostajao u Zagrebu i pričekao njegov premijerni spektakl.

Danas, situacija je možda nešto drugačija, ali Herbiea ni blizu Hrvatske. Sreća je htjela da se nađem u isto vrijeme u Londonu, kada on ima dva koncerta u Barbican Centru, velikom multimedijalnom kompleksu nedaleko centra Londonda. Drugi oblik sreće je taj da je organizacija i produkcija, sam Barbican, imao sluha za moje molbe prilikom pokrivanja ovog koncerta.

Sjedeći koncert, nego kako i priliči za ovakvu legendu jazza, nekadašnjeg člana drugog velikog kvinteta Milesa Davisa, a nešto kasnije i čovjeka koji se isprofilirao kao bandleader u 70-ima sa svojim The Headhuntersima, s kojima 1973. objavljuje eponimni jazz-funk/fusion album Head Hunters.

Imao je kratak šaljivi uvod o štrajku u željeznici, ali nije vremešni (no vitalni) Hancock gubio vrijeme. Startao je s Overtureom uz mali tease Chameleona, a svojim talentom i uvrnutim solom društvo mu je u ovoj magiji (kako je više puta isticao) pravio Lionel Loueke. Sam je Hancock najavljivao da je upravo ta začudnost – magija, oduševljen nastupom svog kolege iz Benina.

U nekom je trenutku potom publici predstavio sve članove svoje prateće skupine, pozorno ističući sve njihove vrline i vrednote, angažmane i posebnosti. Uz Louekea iz Benina, izrazito talentiranog gitarista i vokalista, uz njega su sinoć bili James Genus na basu, čovjek koji je nastupao uz velikana kao što je Bill Evansa, zatim Terence Blanchard na trubi, kojeg ne treba previše spominjati i čija filmska glazba dovoljno govori (a sklada je u tour busu, kako veli Hancock) te mlado bubnjarsko čudo, Jaylen Petinaud koji nema ni 25 godina.

Uslijedila je Footprints, oda njegovom prijatelju i kolegi među legendama jazza, Wayneu Shorteru, koji je preminuo ove godine. Priliku za sjaj dao je mladom Petinaudu u sljedećoj – Actual Proof, da bi onda stvari postale onakve kakvima i ovaj avant-jazz mag i voli – začudnima.

Na red je došla Come Running to Me s albuma Sunlight, gdje se Hancock poigrao sa vocoderom u nečem za što publika dugo nije mogla razaznati šali li se, ima li standup ili ozbiljno nastupa. Kada se na koncu našalio s brojnim pošalicama na račun obitelji kao zajednice, uslijedio je još jedan solo, ovog puta od Genusa. On je publiku poslao u jednu novu, umirujuću dimenziju svojim basom i loop pedalom.

Taman kad je publika potpuno potpadala pod čari starog, na dobar način raštimanog jazza, Hancock se dohvatio svog keytar i maestralno odmanevrirao više instrumenata, malo uz keytar, malo u kljave, a malo uz klavir, za vrijeme izvedbe Secret Saucea. No, tek je onda uslijedio finalni krešendo – već na početne taktove jednog od njegovih standarda, Chameleona s eponimnog albuma Headhuntersa, publika je mjestimično povikala, zavrištala, zapljeskala i padala u svojevrsni trans. Njegovo ponašanje na bini, koje nimalo ne ide uz njegovu sad već poodmaklu dob, mnoge je dovela do svojevrsne katarze.

Kako je sam u početku koncerta rekao, mnogi mu pomalo ljutito znaju reći da nije odsvirao njihovu omiljenu pjesmu, na što se on brani kako je to vrlo teško kada imaš toliko albuma i godina staža, a samo sat i pol na raspolaganju. Mislim da, nakon jučerašnjeg spektakla prilikom kojeg su Hancock i sva prateća družina pozdravljeni stojećim ovacijama, takvih u Barbicanu nije ni moglo biti.