Treće izdanje Love International festivala održalo se od 27. lipnja do 4. srpnja.

Smješten unutar intimnog i suncem okupanog zaljeva, u sklopu The Garden Resorta u Tisnom, s ograničenim kapacitetom posjetitelja, Love International sedam dana i noći jamčio je vrhunsku glazbu i zabavu svim sretnicima koji su na vrijeme osigurali upade. Među njima smo bili i mi, a nakon što su se dojmovi ponešto slegnuli, no prije nego je festivalska euforija popustila, donosimo vam izvještaj s ovogodišnjeg izdanja jednog od najzanimljivijih festivala elektroničke glazbe u regiji.

Četvrtak je, drugi dan festivala, iskrcavamo se u središtu Tisna i taborimo u obližnjem gradskom kampu pod sjenama borova, svega par metara od plaže. Nakon toga, bacamo se na osmišljavanje ratnog plana, a kod festivala ovog kalibra, pravilo je uvijek – pomiri se s tim da ćeš jako puno toga propustiti. Glazba se ne gasi praktički od trenutka kad program krene te se gotovo u svakom trenutku može čuti dobar izvođač. Stoga, radimo listu prioriteta i krećemo prema main site-u, u Garden Resort.

FOTO: Marić Sisters Photography

Iako je riječ tek o trećem izdanju, čim dolazimo do Resorta postaje nam jasno da je riječ o ozbiljnom, profesionalno odrađenom i već dobro uigranom festivalu, gdje su organizatori (britanski duo Team Love) zaista mislili na sve potrebe posjetitelja. Tomu može biti i razlog to što je Resort poprište i drugih brojnih festivala ovog tipa koji su se na istoj lokaciji održavali desetak godina, a u čemu su sudjelovali i organizatori Love Internationala (uz to što su i vlasnici Futureboogie Records labela s impresivnim portfolijem evenata i partija iza sebe). U šali smo zaključili kako je velik broj festivala u britanskoj organizaciji na našoj obali, kao i velik broj britanskih posjetitelja na festivalima u Hrvatskoj generalno, njihov način nastavljanja kolonizacije svijeta – no, dočekujemo ih raširenih ruku. Osim što vrhunski odrađenim festivalima podižu ljestvicu kvalitete za sve ostale, sa sobom donose i kvalitetnu selekciju najbolje glazbe koju nudi europska elektronička scena.

Iako smo na domaćem terenu, već pri ulasku shvaćamo da smo jedni od rijetkih “lokalaca”. Prolazimo kroz restoran s vlastitim stejdžem, kraj mnogobrojnih barova i mjesta za kupiti hranu, pored Beach stejdža gdje već zagrijani festivalci odmaraju na plaži, uživaju u moru i zalasku sunca te zvukovima vesele house glazbe. U zraku je posebna atmosfera – organizatori žele održati osjećaj intimnosti festivala, stoga svi posjetitelji mogu biti bezbrižni, opušteni, srdačni i prijateljski nastrojeni. Festival, osim toga, nudi još dva velika stejdža, svaki sa svojim odličnim programom. Ambijent je predivan, dekoracije, disko kugle, svjetla i glazba uklapaju se savršeno i obećavaju čarobne rasplesane noći pod zvijezdama. Šetajući lokacijom pronalazimo i brojna mjesta predviđena za odmor, kao što su hammocki skriveni pod borovima iza Beach stejdža.

FOTO: Marić Sisters Photography

Osim što ovime želim dočarati scenu, ujedno želim i istaknuti činjenicu da, brinući se o takvim detaljima kao što su dekoracije i dovoljno mjesta za odmor (koji se mogu činiti kao naizgled ne toliko bitni detalji), organizatori podižu festival na viši nivo te time omogućavaju da se istakne nad drugima. Posjetitelj u svakom trenutku ima osjećaj da je zbrinut i da mu se sve što mu je potrebno nalazi na dohvat ruke te je slobodan posve bezbrižno uživati u izvrsnoj glazbi i predivnom ambijentu. Upravo briga oko takvih detalja čini značajnu razliku, posebno uzevši u obzir sve veću konkurenciju na festivalskom tržištu.

Prvu večer za nas su obilježili Gerd Janson na Beach stejdžu te Paranoid London na Olive Groove stejdžu, svaki sa svojom unikatnom selekcijom house glazbe. Kraj plaže smo uživali u sunčanim i veselim disco zvukovima, dok je Paranoid London osigurao nešto mračniji i teži zvuk. Takvim rasporedom organizatori omogućuju da u svakom trenutku imate pristup onoj glazbi koja vam najbolje odgovara po raspoloženju, a čim se zasitite jednog zvuka, lako se pronalazi ono što vam bolje odgovara.

Ukoliko kritike mora biti, jedina zamjerka koju imam jest ta da su se takve promjene u tempu, stilu i raspoloženju povremeno događale prečesto (jer bi se izvođači smjenjivali ili vrtili back to back), pa bi nas time često prekinuli upravo kada bismo počeli uživati u glazbi i plesu. No, čak ni to nije zaista problem, budući da je lokacija cijelog festivala zapravo jako mala, lako je prošetati se predivnim Resortom i odabrati nešto što će ti odgovarati bolje. Te večeri u Barbarellasu, obližnjem klubu na otvorenom, gdje se zabava seli nakon zatvaranja programa na glavnoj lokaciji, na programu je bio jedan od veterana elektroničke glazbe, Roman Flügel. Morali smo se pomiriti da nećemo moći vidjeti sve što želimo – nažalost, ovaj puta je i Roman bio u toj kategoriji.

FOTO: Marić Sisters Photography

Kako se bližio vikend, stvar se poprilično zakuhala, Garden Resort se popunio, a publika se već posve zagrijala. Petkom su dominirala imena kao što su Saoirse, Palms Traxx i Midland. Osim toga, Garden stejdžom upravljali su i snažna imena hrvatske elektroničke scene, Jan Kinčl i Regis Kattie, a domaći dečki iz Footwork ekipe (Matija Duić, Antonio Zuza, Pytzek, Borut Cvajner te Ilija Rudman) imali su priliku okupirati Olive Groove stejdž u cjelodnevnom terminu u subotu. Time se pokazalo kako scena elektroničke glazbe u Hrvatskoj (doduše, ako ćemo baš biti precizni, u Zagrebu), iako mala i trenutno bez prepoznavanja kakvog zaslužuje, itekako može stajati rame uz rame s velikanima iz cijelog svijeta. Za kraj, to jutro su na plaži sunrise session odradili i jedinstveni i predivni Khruangbin, no u obliku DJ seta, što nam je, nažalost, također ušlo u kategoriju propuštenoga. Sunrise sessioni koji se odvijaju na plaži, od 6 ujutro do podneva, kao i boat partiji, nešto su što ove godine nismo uspjeli vidjeti, no stavljamo na listu prioriteta za iduće izdanje festivala.

Subota, iako već četvrti dan festivala, nije bila u znaku usporavanja tempa, već upravo suprotno.  Nas su najviše zanimali Joy Orbison i Avalon Emerson, ali veliko iznenađenje bio je Darshan Jesrani, koji je napokon na Beach stejdž donio jednu konzistentnu i zanimljivu glazbenu priču, sa svojim mračnijim acid house zvukom. Nakon toga, došlo je vrijeme da se napokon uvjerimo u čari Barbarellasa, gdje je za kormilom te večeri bila Resident Advisor ekipa. Josey Rebelle, Gideön i Hunee očekivano su publiku ostavili bez daha. Zaista se teško može opisati osjećaj koji te obuzme kada ugledaš izlazak sunca, nakon cijele noći provedene uz vrhunsku selekciju glazbe, plešući pod zvijezdama i divovskim disko kuglama. Barbarellas nije razočarao.

FOTO: Marić Sisters Photography

Nedjelja mi u sjećanju ostaje kao dan koji je najviše iznenadio – i pozitivno i negativno. Zombies in Miami, live dvojac koji nastupali su u nešto ranijem terminu na plaži, bili su najveće otkriće za nas. Iako smo ih čuli sasvim slučajno, od prve sekunde su nam privukli pažnju i zadržali ju do samog kraja. Ozbiljnog, pomalo psihodeličnog zvuka proparanog acid linijama, no i dalje vrlo plesne atmosfere, uz povremeno javljanje vokalistice, umorne su plesače podigli na noge i zagrijali za ostatak večeri. Floating Points, kojeg smo slušali idućeg, nažalost ulazi u kategoriju razočaranja. Njegov set bio je iznenađujuće monoton i predvidljiv, većinski veselog, soulful disko zvuka, gdje su se trake nizale jedna za drugom – kao da je htio publiku zabaviti i rasplesati (a u razgovoru s drugima smo saznali da je i uspio), a da sam nije osjećao nikakvu inspiraciju. No, riječ je o subjektivnom dojmu, a budući da je riječ o izvođaču čija je produkcija vrhunske kvalitete, veselim se dati mu šansu u budućnosti.

Apsolutni pobjednik festivala što se tiče izvedbe bio je Four Tet, koji nas je vrhunskim miksanjem i selekcijom digao iz mrtvih – a tri sata, koliko je trajao njegov set, proletjela su u plesu bez trunke predaha. To samo po sebi govori puno, uzevši u obzir da se cijele nedjelje u zraku definitivno osjećao umor i tromost. Tko je bio, može posvjedočiti da nas je Four Tet poveo na putovanje kroz house, techno, UK garage, pa čak i reggae, kroz cijeli spektar emocija i raspoloženja – sve to bez da je izgubio koherentnost i cjelovitost izvedbe te smo cijelo vrijeme imali osjećaj da stvari teku jedna za drugom posve glatko. Definitivni highlight bila je legendarna traka The Sun Can’t Compare jednog i jedinog Larryja Hearda, koja dijeli prvo mjesto za najemotivniji dio seta sa Four Tetovim remixom stvari Opal iz produkcije Bicep momaka. Ljubav je bila u zraku cijela ta tri sata, a Four Tet i publika ostvarili su nezaboravnu konekciju.

FOTO: Marić Sisters Photography

Nakon takve izvedbe mogli smo potpuno zadovoljni doma, no čekao nas je još jedan festivalski dan, kojim su dominirali upravo ranije spomenuti Bicep. Vratili smo se u Barbarellas, gdje su uz njih bili zakazani jednako odlični Jane Fitz i Hammer. Bicep dečki su isporučili vrhunski i emotivan set, no ponešto sporiji nego što smo očekivali. Ogroman sam fan njihove produkcije, njihov zvuk je zaista kreativan i jedinstven, a kao DJ set jednako su dobri. Nakon što smo, iscrpljeni ali zadovoljni, dočekali jutro, nakon posljednjeg kupanja u moru, bilo je vrijeme da rezimiramo dojmove i zaputimo se natrag u stvarnost, na vrući, ljetni zagrebački beton.

Dakle, nakon svega, zaključak je kako je riječ o vrhunskom festivalu koji nudi najbolje od dva svijeta: odmor i punjenje baterija, ali i odličnu glazbu i zabavu. Love International je prije svega posvećen kvalitetnoj glazbi, a ekipa koja ga posjećuje to zna i osjeća te sam cijelo vrijeme imala dojam da su i drugi tu zbog glazbe, a ne bezumnog divljanja. Festivali su za mene svojevrsni “reset” na tvorničke postavke – kroz apsolutno predavanje glazbi, slobodu i ples, na nekoliko dana zaboravljamo na svakodnevni stres koji nam lako može preuzeti kontrolu nad životom. Atmosfera kojom je obojan Love International – ljubav, sloboda, prihvaćanje, bezbrižnost – napravit će upravo to: resetirat će vas te će vas podsjetiti na ono najbitnije, na to kako biti zahvalan za male stvari u životu koje čine sreću.

FOTO: Marić Sisters Photography