Otkako je najavljeno gostovanje legendarnog komičara u Hrvatskoj, znao sam da ću se pošto-poto naći u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski, jer to je ipak jedno od gostovanja koje se ne propušta olako.

Vijest da je njegov nastup 15. lipnja rasprodan nije me nimalo iznenadila, a činjenica da je Cleese dodao drugi nastup dva dana kasnije (danas!), dobiva na značaju uzmemo li u obzir da je Zagreb jedan od rijetkih gradova kojima je pripala ta čast.

To znači da Zagrepčani, Hrvati općenito, cijene veličinu koja je došla u metropolu, a da je John Cleese svevremenska poslastica, jasno naznačuje demografska slika ljudi, kojih je zaista bilo od 7 pa do možda ne baš 77 (John Cleese ima 78, ako se broji), ali reći ću samo da je sredovječnija populacija bila iznimno brojnija. Pred glavnim ulazom u Lisinski jedna mi se gospođa obratila pitanjem koliko imam godina, jer joj se, sa svoje 24, činim mlad za ovako nešto. Gospođa je istog dana otkrila za postojanje interneta, premda povezanost sa Cleeseom ide i nešto ranije.

Kao 14-godišnjak sam se upoznao sa njegovim likom i to ne preko Monty Pythona, jer brži/bolji internet kakav je danas standard je u ono doba u mom malom, zaostalom selu, još uvijek bio luksuz, a Monty Python je bio još nadrealan, samo u teoriji poznat pojam. Održavao se EURO 2008., a Cleese je imao one komične nogometne skečeve koji su mi se tada urezali u pamćenje, utoliko da ih dan-danas pamtim. Godine su prolazile, internet je postajao dostupniji i brži, pa su na dnevni red došle sve one stvari zbog kojih je John Cleese planetarno popularna zvijezda – Leteći cirkus Montyja Pythona (cijeli serijal uz tri kultna filma, četiri ako računamo kompilacijski iz 1971., pet ako računamo snimljeni live u Hollywood Bowlu), Fawlty Towers, zatim Fish Called Wanda te mnogi filmovi, skečevi i TV gostovanja koja su uslijedila.

Nisam znao što točno očekivati od vremešnog Cleesea, neki standardan stand-up praćen njegovim komentarom na aktualna zbivanja ili presjek TV karijere, a na kraju smo dobili neki miks navedenog.

Njegova pojava nešto malo iza 19.30h bila je popraćena gromoglasnim pljeskom i „spontanim“ stojećim ovacijama dupke popunjenog auditorija („spontane“ jer je natpis na videozidu publiku pozvao na ovacije), a na bini, osim stolića s čašom vode, Cleese je imao i nikad objašnjenog plišanog soba na stolici, jer nema razloga zašto ne bi. Još jedna stvar bitna je za napomenuti, a to je da je fotografiranje i snimanje nastupa bilo strogo zabranjeno, a kršitelji tog pravila bili bi kažnjeni prosipanjem pokvarenog mlijeka po faci. Prije isteka prvog dijela nastupa jedan je posjetitelj to doživio, međutim, jasno je bilo da je čovjek član Cleeseovog entouragea.

Povod njegovog dolaska je turneja „Last time to see me before I die“, cleeseovski morbidno šaljiva, a da je smrt kao najekpresivniji motiv crnog humora, po kojem je Cleese itekako poznat, prožeta ovom turnejom, Cleese je pokazao u jednoj sekvenci kada je publici čitao od čega će koji postotak posjetitelja umrijeti.

Kroz dvosatni nastup, prekinut 20-minutnom pauzom u sredini, Cleese nas je proveo putovanjem kroz svoju karijeru. Prisjetio se tako dana kada su on i Graham Chapman skupa pisali skečeve, kako su upoznali ostatak Montyja, zatim bizarnog razgovora sa tadašnjim izvršnim funkcionerima BBC-a davne 1969., koje su pratili neizbježni skečevi preko videozida, dok je Cleese prepričavao nastanak nekih od najpoznatijih scena serijala ili filmova.

Dotakao se zatim Fawlty Towersa, sjajne humoristične serije o čangrizavom hotelijeru Basilu Fawltyju, uloge koju je Cleese bazirao na stvarnoj osobi, simpatično nepristojnom vlasniku hotela kojeg je upoznao 1970. sa Montyjevcima. Zatim je prepričavao svoje prispodobe iz brojnih hotela u kojima je odsjedao na turnejama, naravno, sve prožeto britkim i ugodno pretjeranom, njemu svojstvenom humoru.

Svoju dozu u petak dobili su praktički svi. Politički iznimno nekorektan (odnos prema političkoj korektnosti Cleese sjajno objašnjava u videu ispod), direktan i kritički nastrojen kroz fasadu komedije, Cleese je pecnuo svjetske vođe, diktatore i ostale persone non grate svjetske geopolitičke scene.

Pojašnjavao je distinkciju između zlobnog humora (mean) i onog koji je nešto prihvatljiviji (affectionate), a vlastitu tezu da ljudi najvećim smijehom reagiraju na humor o tabu temama, dokazao je kroz neke primjere. Posprdao je zatim neke manjine, nacije (Šveđane sa onim poznatim skečem o voditelju, Talijane, Francuze, Nijemce, Belgijance, Meksikance itd.), a svoju porciju su dobili i psi kao leksički pojam univerzalno obožavanih životinja, njegova bivša žena koja se obogatila nakon razvoda, kao i njegova majka. Dio sa psima nadovezao se na pamtljive scene Michaela Palina u Ribi zvanoj Wanda, da bi se potom još jednom vratio na Grahama Chapmana, njegovo konstantno kašnjenje i smrt 1989. te Cleeseovu eulogiju na karminama preminulog kolege, kada je postao prvi čovjek u povijesti britanske televizije koji je na TV-u izrekao riječ „fuck“.

Pokazao je zatim gostovanje Monty Pythona kod Roberta Kleina, devet godina nakon smrti Chapmana, kada su uživo „nenamjerno“ prosuli ostatke iz njegove urne.

Proletjelo je tih dva sata uistinu brzo, a živahni Cleese se unatoč odmakloj dobi drži dobro (premda, trbuh je itekako sve postojaniji), a osobno me u početku nastupa fascinirala njegova čista dikcija i staloženost prilikom javnog nastupa. Nekako sam si to pojašnjavao argumentom da se ipak radi o iznimno pametnom individualcu i intelektualcu obrazovanom na Cambridgeu, sa više od 50 godina iskustva u show bussinesu, ali nešto kasnije primjetio sam blesimetre sa obje strane Lisinskog, što mi je malo umanjilo doživljaj i impresioniranost, premda mi je savršeno jasna potreba za istim.

Iako je zbog nastupa bio prisiljen propustiti mega utakmicu između Portugala i Španjolske na Mundijalu u Rusiji, na što se kroz šalu požalio, Cleese je poželio sreću hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji protiv Nigerije i srdačno se zahvalivši, napustio binu, nakon čega su uslijedile nove, dvominutne stojeće ovacije, zarad kojih se vratio još jednom zahvaliti publici i pokupiti svog plišanog soba sa stolice.

Unatoč tome što je njegov komičarsko-kreativni momentum izgubio oštrinu još davnih godina, John Cleese nemjerljivo je zadužio svijet komedije i zasluženo predstavlja Himalaje u jednom aspektu življenja kao što je komedija i smijeh općenito. Odlično je to u jednom intervjuu sažeo legendarni NBA trener Gregg Popovich, kada je na pitanje s kim bih od svih ljudi na svijetu rado otišao na večeru,jednostavno odgovorio – John Cleese, a popularni Pop sigurno nije jedini.

U svakom slučaju, danas u 19.30h je repriza petka i prilika za popravni ispit, a ja iskreno preporučam svima da iskoriste postojanje karata i svoju rezerviraju na vrijeme, iako je možda već kasno u trenutku dok ovo pišem.

A doživjeti John Cleesea, prije nego uistinu umre – barem likom jer djelom sigurno neće jako dugo, je nešto što ova crna vremena čini, u najmanju ruku, kratkotrajno sivima.