„Kamenje“ se žestoko skotrljalo s austrijskih brda među 100 tisuća posjetitelja

U životu sam bio na gomili velikih rock koncerata, ali na jednom još ne, sve do sada. I to baš na onom benda čiji članovi s pravom uživaju status živućih rock legendi. I koji su mnogi, s nizom argumenata, skloni nazvati najvećim bendom u povijesti rock’n’rolla. Naravno, riječ je o – The Rolling Stones.

Kada su u kolovozu 1998. godine, praćeni velikom euforijom publike iz cijele regije i šire, svirali na zagrebačkom Hipodromu, bio sam na putu u inozemstvu. Na drugi najavljeni zagrebački koncert, u srpnju 2006. na stadionu Maksimir, planirao sam svakako ići, a onda je otkazan, kao i većina tadašnjih njihovih europskih nastupa. Stoga sam najavu njihove žive svirke 16. rujna ove godine u Austriji, na lokaciji samo dvjestotinjak kilometara udaljenoj od hrvatske granice, u okviru europskog dijela aktualne svjetske No Filter turneje, prepoznao kao „treću-sreću“. Možda i kao zadnju šansu da ih vidim uživo jer mnogi tvrde da im je ovo posljednja turneja. No, kada su Stonesi u pitanju – ne bih se baš kladio na takav rasplet…

Subotnje prije podne u Zagrebu, odakle je organiziran polazak u aranžmanu agencije Art Travel na koncert, dočekalo nas je s jakim pljuskom. Na zagrebačkom Autobusnom kolodvoru okupilo se čak šest (od ukupno tko zna koliko) organiziranih autobusa s putnicima iz svih krajeva Hrvatske koji su odlučili pogledati i poslušati staru, dobru britansku četvorku. Po outfitu okupljenih bilo je jasno što nas čeka te večeri tamo negdje u podnožju austrijskih brda. Većina je na sebi imala majice s prepoznatljivim logom – crvenim usnama s isplaženim jezikom – a gotovo svi nosili su topliji outfit te čvršće cipele ili patike. Pripremljeniji čak i gumene čizme te, naravno, neizostavne kabanice. I mi smo pripremili adekvatnu obuću i odjeću (iako vas – naučilo me bogato iskustvo s nogometnih utakmica i open-air koncerata i festivala – ništa, realno, ne može zaštititi od kiše i blata ako nekoliko sati provedete na travnatoj ledini pod otvorenim nebom) i krenuli put Austrije. Kiša je putem nekoliko puta počinjala i prestajala, a vremenska prognoza, kao niti fotografije padalina s lica mjesta, objavljivane tijekom dana na društvenim mrežama, nisu bili nimalo obećavajući. Već sam vidio reprizu antologijskog kišno-blatnog koncerta Metallice iz svibnja 2010. na zagrebačkom Hipodromu, a onda nam se nebo osmjehnulo. Od dolaska na lokaciju – veliku ledinu kraj mjestašca Spielberg i trkaće staze Red Bull Ring, gdje se voze utrke Formule 1 – do kraja koncerta više nije bilo ni kapi kiše ni jačeg vjetra. No, ništa nas nije moglo spasiti blata jer je samo manji dio travnate podloge bio pokriven.

Kada smo stigli, prvo smo napravili „turneju“ po nizu okolnih štandova i u nekoliko šatora kojih je, treba priznati, bilo više nego dovoljno, čak i u odnosu na golemu količinu posjetitelja. Cijene cuge i različitih vrsta hrane, tipičnih za ovu vrstu događaja (od slanih pereca preko sendviča do hamburgera) bile su, očekivano, prilično visoke, no to je malo koga spriječilo da se okrijepi. Osobito one koji su, kupnjom piva ili soka po cijeni od 7 eura, zapravo u toj cijeni trajno, kao suvenir, dobili i lijepo dizajniranu originalnu plastičnu čašu s logom Stonesa i oznakom No Filter Toura. Već tada smo uočili da je sastav publike zbilja dobno vrlo raznolik, a ipak su nešto prevladavali oni sredovječni i malo stariji. Na svakom koraku mogao se, osim njemačkog, čuti i hrvatski i slovenski jezik, kao i srpski i mađarski. Mi smo za „zagrijavanje“ na kraju izabrali šator u kojemu je raspoloženi mlađi DJ cijelo poslije podne „pičio“ svjetski poznate hitove nastalih u rasponu od 50-ih do 90-ih godina prošloga stoljeća, u rasponu od disca do punka. Još je raspoloženija bila publika koja je veselo plesala i pjevala sve dok nije kucnuo trenutak za ulazak u prostor koncerta. Putem smo namjerno prošli kraj šatora s „official merchandise“ ponudom i, nakon malo gužvanja u redu, postao sam ponosni novi vlasnik Stones majice. E, sada sam bio potpuno spreman.

Poslije kontrole ulaznica i sigurnosnih provjera blizu pozornice stigli smo taman da poslušamo obje predgrupe: prvo John Lee Hookera mlađeg s njegovim blues izvedbama, a potom i islandski alternativni rock bend Kaleo. Bio je to solidan glazbeni uvod, premda su Kaleo, za moj ukus, malo previše „ispeglani“ i „pravocrtni“. Obavljanje nužde uoči početka koncerta pokazao se kao prava mala avantura (propusti u organizaciji dobili su zaseban osvrt u okviru ovoga teksta) jer je tzv. kemijskih toaleta bilo jako malo u odnosu na masu posjetitelja, a bili su raspoređeni tek na nekoliko slabo označenih mjesta. Što se događalo u praksi na svakom mogućem iole zaklonjenom kutku, možete i sami zaključiti… S druge strane, zalazak sunca na ovoj lokaciji, okruženom brdima, šumama i jesenskom maglicom, s pogledom na velike montažne tribine i impozantnu pozornicu, ozvučenje i videozidove, izgledao je nestvarno lijep. I još sa saznanjem da ćeš za koji sat doživjeti rock koncert koji je i dalje prvi „must see“ u toj kategoriji…

Otprilike petnaest minuta do 21 sat prolomio se huk, po gruboj procjeni, više od 100 tisuća nazočnih (točna procjena je, s obzirom na praktički neograničeni kapacitet prostora, bila nemoguća) jer su se prvo ugasila svjetla u publici, a odmah potom je iz pozornice počela izbijati crvena svjetlost i šištati dim. Začuli su se taktovi i zarazni ritam Sympathy for the Devil, a na sceni se, kao iz dubine pakla, ukazao Mick Jagger, izvijajući bokove u prepoznatljivom stilu. Gledajući ga na četiri paralelna videozida kako nadmoćno ulazi sa stihovima „Please, allow me to introduce myself…“, prošli su me žmarci. Počelo je! Za njim su, uz klicanje publike, kroz dim ubrzo izronili i ostali neuništivi rock dinosauri: Keith Richards, Ron Wood i ultracool bubnjar Charlie Watts. Bez puno filozofije i stanke slijedila su još dva stara megahita, It’s Only Rock’n’Roll (But I Like It) i Tumbling Dice, a tih prvih nekoliko pjesama, ruku na srce, nije ostavilo sjajan dojam. Izvedbe su bile nekako mlake, Jaggerov vokal prilično tih, bilo je i promašenih tonova pa sam dobrohotno pomislio: „OK, ipak su to ljudi od 70 i kusur koji su na sceni punih 55 godina…“. A onda su pokazali zašto su rock legende.

Na sljedeće dvije pjesme, njihovim viđenjima blues klasika Just Your Fool i Ride ‘Em on Down, s posljednjeg „session“ albuma Blue & Lonesome, objavljenog koncem prošle godine, kao da su se potpuno „naštimali“. Još jednom su potvrdili da im „prljavi“ blues stoji kao saliven, osobito u ovim godinama, a Mick je usput „otpuhnuo prašinu“ i s usne harmonike. Paralelno, netko se sjetio malo „podebljati“ razglas pa je koncert krenuo strelovito prema gore. Zaredali su same hitove – energičnu Under My Thumb, prelijepu She’s a Rainbow (izabrana glasovima publike za ovaj koncert između četiri ponuđene pjesme), himničnu You Can’t Always Get What You Want (s prvim kolektivnim zborskim pjevanjem okupljenih), uznemirujuće snažnu Paint It Black te melodičnu Miss You, u kojoj je gostujući basist „opalio“ svoj solo i s kojom su oživjeli duh kraja 70-ih godina. Videoprojekcije su bile uglavnom fokusirane na to da na velikim ekranima publici što više, uz neizbježne svjetlosne efekte i igre bojama, prikažu četiri legende, ali i prateći bend i pjevače, uz poneko zanimljivo grafičko ili dizajnersko rješenje.

Nakon toga seta je Mick, koji je cijeli koncert korektno „šprehao“ njemački (uz logični „šalabahter“ na scenskom monitoru vidljivom samo njima), predstavio bend i sedam pridodanih instrumentalista/vokalista te uzeo kratak predah. Mikrofon je prepustio Keithu koji je uz bend otpjevao i odsvirao Happy i Slipping Away. Prvu pjesmu vokalno je, realno, otpjevao bolje, ali druga… Slipping Away izveo je možda s ponekim „falšom“, no s toliko emocija i strasti, i pjevački i gitaristički, da se njegova sreća mogla opipati rukom. I mislim da se baš tu krije „recept“ za dugovječnost Stonesa i odgovor na ovo često pitanje: „Kako im se samo više da ići na turneje?“. Oni – moglo se, štono bi se reklo, primijetiti i iz aviona (u ovom slučaju, može i iz privatnog aviona kojim su stigli na ovaj koncert i koji ih je čekao nedaleko na zrakoplovnoj pisti) – jednostavno i nepatvoreno uživaju u tome. Još kada se, k tome, nešto sitno i zaradi…

Mick se pak na scenu vratio s nekom novom energijom koja je bila potrebna da „digne“ sve okupljene u zadnjoj trećini koncerta. Naime, možda je samo subjektivan osjećaj, ali činilo mi se kako je jedan dio publike bio toliko fasciniran već samom činjenicom da može uživo vidjeti i čuti Stonese, da su samo mirno zurili i upijali što se događa, ali bez jakih reakcija – zajedničkog pjevanja, vikanja i dizanja ruku – koje ipak jedan ovakav događaj čine pravim live koncertom.  No, i takve je Mick uspio animirati stalnom komunikacijom. U finalnom dijelu odsvirali su – i višeminutnim sjajnim solažama niza instrumenata produžili – Midnight Rambler, Honky Tonk Woman i Street Fighting Man. Sam vrhunac opravdano je pripao žestokim favoritima Start Me Up, Brown Sugar i, naravno, kojoj drugoj nego – Satisfaction. U ovoj posljednjoj, već od početnog kultnog riffa pa sve do furioznog završetka, sa scene je prštala  tolika energija da je izgledalo kako su Stonesi uskočili u vremeplov i vratili nas u dane kada su „pržili“ tamo još u doba „djece cvijeća“.

Kratak oproštaj s publikom potom je značio i brzi povratak na bis, gdje su izveli još dva „bombona“: Gimme Shelter, na kojoj je Mick uspješno „ukrstio“ vokal sa sjajnom back vokalisticom, dvostruko mlađom Sashom Allen, te „rokanjem“ za kraj s Jumpin’ Jack Flash, koja je završila uz pravi vatromet i klicanje okupljenih. Dva sata i petnaest minuta jako dobre, čak i odlične svirke – više nego dovoljno za moj prvi koncert Stonesa u životu. Prvi i zadnji? Sumnjam jer čujem da pripremaju novi autorski album, a onda ga moraju predstaviti na nooj turneji…

E, to je bilo to. Srce puno i na mjestu. Što bi supruga Ivona duhovito rekla: „Neka nas je Keith Richards vidio dok smo još živi“. A ja bih dodao – i neka smo mi uživali u Kamenju koje se i dalje kotrlja više nego dobro. I neka nastavi tako dok god može. A još i te kako može, dokazano.

Problemi u organizaciji

Čovjek bi pomislio da će Austrijanci, koji važe za pedantnu i u pravilu organizacijski sposobnu naciju, biti u stanju bez velikih problema organizirati koncert ovakve veličine. No, eto, vremena se mijenjaju. Ili je ovo bio izdvojen kiks… Vjerojatno ovog zasebnog osvrta ne bi niti bilo da se te subote na navedenu lokaciju stuštilo kojih nekoliko desetaka tisuća ljudi manje i da cijelo područje nije dobar dio omekšala i oštetila kiša. Međutim, dogodilo se i jedno i drugo, a čini se da je to ipak zateklo organizatore nespremne.

Na ruku im, istini za volju, nije išla niti nedovoljno razvijena prometna infrastruktura na prilazima Red Bull Ringu. Ali ako ovdje svake godine imaš, uz utrku Formule 1, barem još desetak  ovakvih velikih događanja, pa bilo bi vrijeme da se izgradi još koja prilazno-odlazna cesta, zar ne?! Ovako su brojni autobusi imali problema i „zaglavljivali“ u gužvi već nakon silaska s autoceste, što je značajno odužilo dolazak. Parkiranje je bilo solidno osmišljeno i provedeno po okolnim livadama i, najviše, na obližnjem brdu. No, organizatori nisu riješili još dva velika problema. I dok je možda pretjerano očekivati da će gumenim pokrovom ili piljevinom uspjeti prekriti cijelu golemu površinu prostora na kojem se rasporedila publika na koncertu,  i tako spriječiti stvaranje niza blatnih kaljuža, onda se na gotovo istovremen pokušaj izlaska gomile ljudi po završetku koncerta jednostavno moralo računati.

Ideja da se sve te ljude usmjeri jednom jedinom cesticom prema brdu s autobusima bila je zapanjujuće diletantska pa nije niti čudo da su se, po pričama posjetitelja, događali i napadaji panike. Neprovjerena informacija kaže da se čak jedna žena i porodila u kolima Hitne pomoći… Naravno, stvorio se „čep“ koji se raščistio tek nakon dugo čekanja pa je većina autobusa prema svojim destinacijama krenula tek dobrih dva – dva i pol sata nakon koncerta. Bit će valjda bolje drugi put.