Čast svaka Beatlesima, Led Zeppelinima, Pink Floydima, Velvetima, AC/DC-u, Black Sabbathu, Doorsima, CCR-u, Eaglesima, Aerosmithu, KISS-u, Fleetwod Macu, Queenu, Bon Joviju, Metallici, Maidenima, Gunsima, U2-u, Radioheadu, Nirvani, Pearl Jamu, Peppersima… Čast svaka svima, koga se u određenim trenutcima postavljalo na pijedestale svakojakih ljestvica najboljih bendova. Ali – u povijesti glazbe, na samom tronu Olimpa može biti jedan bend – a to su Rolling Stonesi.

Naravno, složit ćemo se budete li me suočili s protuargumentom o svačijim osobnim preferencama, ali kad bi se neke varijable objektivno posložile – većeg benda od Rolling Stonesa u povijesti rock glazbe naprosto nema. Njihova dugotrajnost koja traje epohalno dugih 60 godina, kvaliteta i raznovrsnost njihove diskografije i ona rock mitomanija koja u nekom omjeru odlikuje svaki od spomenutih bendova, ipak ih ponešto izdvaja na samom vrhu. Smrti pojedinih glazbenika nekim su od navedenih bendova donosile novostečenu famu, nekima su označavale krajeve plodnih dijelova karijera, neki su se naprosto raspali, ali Stonesi, suočeni s cijelom plejadom problema, od onih sa zakonom pa do nesretnog utapanja Briana Jonesa, koji je u početnoj fazi bio praktički kolovođa grupe i ponajveći kreativni katalizator, nisu ih zaustavili. Žene općenito, ili međusobna podjela žena unutar benda, nisu ih rasturile, a ni one nezamislive i nebrojene količine droga nisu ih usporile, nego su samo nadalje stvarale priču o jednom Micku, o jednom Keithu. Pahulja heroinskog snowballa koja je postala nezadrživa sila i koja, unatoč brojnim preprekama, svog kraja ne vidi nego se pričama o kraju samo još više hrani. A i kako bi – kada Stonesi imaju tolike mladenačke organe, jel.

Ne, oni nisu oličenje bunta, oni nisu glas borca s ulice kako su mislili u Swinging Sixtiesima. Oni su vrlo brzo postali dio jedne uhodane mašinerije u svijetu glazbeno-zabavne industrije, koja je jedna od sastavnica vrlo općenite svjetske mašinerije, a koju pokreće novac. Shvatio sam to, još jednom, u vrlo ranoj fazi odlaska na njihov sinoćnji koncert na bečkom stadionu Ernst Happel.

Lagano sam se smještao na stadion, koji je na neka dva-tri sata postao domaćin preko 50 tisuća duša, željnih svjedočenja. Prošle su godine izgubili Charlieja Wattsa, bubnjara koji je član sastava praktički od samih početaka. Odjednom vjerojatno svjesniji svoje smrtnosti, doduše, možda i ne oni koliko mi oko njih, odlučili su se turnejom SIXTY povodom šezdesetu godišnjicu pod svjetlom svjetskog reflektora.

Od trenutka kada sam postao svjestan ovog koncerta, dvojbe nije bilo – karta se kupuje. Dozvolite da premotam u jučerašnji dan, kada sam se nakon 15-ak minuta čekanja izborio za mjesto na tribini. Fascinirale su me cijene mercha, ali tko sam u ovoj priči ja, naviknut na cijene u Hrvatskoj. Ono što me u trenutku uspjelo zasmetati u ovom, najvećem koncertu u životu, bilo je prilično dugotrajno čekanje u redu za pivo. Koje je bilo zgodnih šest i pol eura, uz dodatna od dva eura za povratnu čašu, koju sumnjam da je itko vratio, jer, priznajem, radilo se o zgodnoj memorabiliji. Iziritiran čekanjem i cijenom, moj cinizam je proradio – toliko o tim „street fighting manovima“, za čiji koncert je bilo neophodno isprintati ulaznicu na A4 formatu, što govori o brojci od 50 i više tisuća A4 papira samo za ovu prigodu. Kad tome pridodamo osvjedočene cijene mercha i količinu zarade koju iz koncerta u koncert imamo, početak koncerta je zahvaljujući ovim predznacima krenuo iz blagog minusa.

Prije njih, zagrijavala nas je austrijska grupa Bilderbuch. Momci postoje od 2005. i svoj su posao odradili sasvim korektno, mada – tko je došao zbog njih? U svakom slučaju, zbog njih mi je drago da su dobili priliku, ali su ispali toliko sekundarni da je to teško i pokušati opisati, premda je publika cijenila trud.

Na videozidu su se, nakon određene pauze, počele pojavljivati naizmjenične fotografije Charlieja Wattsa, da bi potom napokon, uz salve gromoglasnih uzvika oduševljenja, izašli Mick, Keith, Ronnie Wood te Steve Jordan, Wattsova zamjena.

I set je, nakon početnih „Servus, Vienna“, krenuo uz „Street Fighting Man“. Premda ju jako volim, pomalo me naljutila uz ono maloprije doživljeno čekanje za razvodnjeno pivo, u manjoj količini od naplaćene – a u svakom slučaju preplaćeno, premda sam se lagano dozivao shvativši da to nije njihova krivica. No, nešto je u meni zatrlo jako brzo. Za vrijeme prve pjesme, kao i iduće „Let’s Spend the Night Together“, susprezao sam neke neočekivane suze radosnice. Premda ih nisam aktivnije slušao sad već neko vrijeme, sama činjenica da ih napokon gledam uživo me sustizala i s tim sam se osjećajem susprezanja emocija borio prve dvije-tri pjesme.

Tumblin’ Dice prošla mi je nekako u slijeganju dojmova, a potom je uslijedila obrada Boba Dylana – „Like a Rolling Stone“, koja je sjajno sjela u samom početku, da se dodatno podsjetim ono što kao da sam zaboravljao za vrijeme koncerta – pa ja slušam Stonese pored zaručnice, na ponajvećem stadionskom koncertu svog života. Prekrasan je osjećaj, a već za vrijeme kojeg onaj cinizam s početka priče, kao i vlastite lamentacije o Stonesima koji su više brend nego bend, lagano počinje blijediti.

Mick kao Mick – 79 godina na leđima, a i dalje se uvija kao zmija, pokušava, koliko može, senzualno otplesati i oduševiti publike, što uspijeva samom svojom pojavom. Isto se može reći i za ostatak skupine, poglavito Keitha Richardsa i Ronnieja Wooda. Out of Time i Wild Horses protekle su, sad već u uživanciji. Divio sam se stage dizajnu, raznolikom lightu te sam opipavao bilo ljudi oko sebe koji kao da su imali iste slatke brige – na koncertu smo ponajvećeg benda u povijesti rock glazbe – što točno činiti?

Povukao je Mick dalje, nakon svojih kratkotrajnih simpatičnih tirada o tome kako se dan ranije najeo Wienera i drugih bečkih specijaliteta, radi kojih – da ga citiram – „mein diet ist kaputt“, potom je predstavio članove benda i onaj dio pratećeg ansambla (bek vokalistice, klavijaturista, itd), a u više se navrata tijekom večeri zahvaljivao Bečanima. U jednom je trenutku bio napomenuo i kako je ovo njihov 17. koncert u Austriji.

Living in a Ghost Town“ bila je lagana uvertira za praktički prvi pravi rollingstonesovski hit večeri – tamnu, tešku i apokaliptičnu „Paint it Black“, za vrijeme koje je i dizajn pozornice bio u odgovarajućim crno-bijelim tonovima. Još je neko vrijeme Mick imao glavnu ulogu, kada se izvodila „Honky Tonky Women“, da bi potom nakratko otišao u backstage, a glavnu ulogu predao Keithu.

A ovaj ju je objeručke prihvatio te, pomalo munjeno, u skladu s reputacijom, prvo održao kratki razgovor s Bečanima, a potom i izveo dvije baladične „Slipping Away“ te „Happy“ koje su ponešto usporile ritam koncerta, no to ne govorim s negativnim prizvukom. Naprosto, to je u trenutku bilo potrebno.

Vratio se Mick, a zatim su i ostali hitovi došli na red. S obzirom na to da sam dana uoči koncerta proučavao setlistu s prethodnih nastupa, znao sam kakav repertoar otprilike slijedi te sam znao i što očekivati. Na redu su bile „Miss You“ te „Midnight Rambler“, a zatim su išli sami teškaši. Znao sam da će ići baš te pjesme, ali kako redoslijed tu i tamo mijenaju, nisam znao točan raspored. U svakom slučaju, „Sympathy for the Devil“, „Start me Up“, „Gimme Shelter“ te „Jumpin’ Jack Flash“ bio je kvartet kojim je završen službeno prvi dio koncerta. Znao sam da će do bisa biti, znao sam da nisu još pale neke od očekivanih, ali i da je tu stalo, već mi je bilo dosta. Zapalio sam pokoju cigaretu u nekom after-seks raspoloženju, naprosto bio sretan da svjedočim. Ovo što ću sada reći može biti pogrešno protumačeno, ali činjenica je da ponekad na koncerte odem radi – kvačice. Najrecentniji primjeri bili su spektakl na KISS-u i dobar, ali ne savršen koncert Pearl Jama. Kod Stonesa, gdje spektakl niti neku izuzetnu aktivnost, ludost ili štajaznam nisam očekivao, dobio sam kvalitetnu blues-rock svirku s hitovima čije sam intonacije i harmonije znao u dvije sekunde kada bi pjesme krenule. Sada, kada je live koncert slučaj, to nije uvijek isto naličje pjesme ali – to su ti ljudi! Ti ljudi, sa 60 godina konstantnih nastupa iza sebe, u različitim varijantama, formacijama i situacijama, stoga to nisam ni očekivao. Sama činjenica da to slušam, nadilazila je i povremenu promašenu notu, starost, štogod da se u trenutku objektivno moglo smatrati manom.

Nisu mi te misli prolazile glavom u tih par minuta pauze prije bisa, ali pokušavam svakom čitatelju/ici ovih redaka dokazati kolika mi je važnost ovog koncerta bila na osobnoj razini.

I onda možete zamisliti erupcije, kada gledam hoće li biti „Angie“ (nije bila na kraju), „You Can’t Always Get What you Want“ ili zna se koja, na bisu. I započela je, u gospel stilu predvođena djecom iz Ukrajine, upravo „You Cant Always Get What You Want“, gdje su najednom prevladale pacifističke poruke mira okrenute ka trenutnom ukrajinsko-ruskom kuršlusu koji nije zaslužio više spomena od ovoga u izvještaju. Potom, za sami kraj, s jedne dinamike i atmosfere na nešto dijametralno suprotno, ali opet tako očekivano. Taktovi „Satisfactiona“ naprosto su učinili da svi prisutni podivljaju i ustanu sa svojih stolica ili sjedećih mjesta, i poprate parter unisonim pljeskom na svaki drum. Pljesak je trajao još dugo, nakon njihovog pozdrava bečkom auditoriju, kojeg su činili brojni ljudi iz Hrvatske, Srbije, Mađarske i drugih zemalja.

Doživljaj kao nijedan dosad. I upravo su zato oni najveći bend, ali i brend, u povijesti glazbe.

Share.

About Author

Komentari preko Facebooka

CLOSE
CLOSE