I dok u svijetu slavimo 50. obljetnicu nastanka hip hop kulture, u zagrebačkom se Aqariousu, kao nekad, proteklog vikenda obilježilo dva 30-godišnja reperska jubileja.

Jedna od najvećih domaćih hip-hop organizacija i promocija, Blackout Hip Hop, slavi 30 godina postojanja, što je odlučila upriličiti koncertom dvaju njujorških rap grupi – Souls of Mischiefa i Non Phixiona. Prilika za dolazak Soulsa bilo je njihovo obilježavanja albuma 93 till Infinity – to je ujedno i najpopularniji singl grupe pobratimljene s podjednako slavnim Hieroglyphicsima.

Osobno, nikad nisam bio pretjerani fan, premda sam ih poštovao, ali me puno više zaintrigirao dolazak Non Phixiona. Jedna od najslavnijih underground grupa u doba cvjetanja istog, nekako mi je više prirasla srcu, ponajprije kada sam prvi puta poslušao The Future is Now, njihov debi i dosad jedini album, objavljen 2002. godine.

Taj album, čiji me cover uvijek podsjećao na plakat Warriorsa iz ’79, kao da odražava podjednaku ludost, u istom gradu, ali i državi. Momentum koji se osjetio nakon 9-11 i ratna ostrašćenost američke javnosti, na čelu s uvođenjem Patriotic Acta koji je policiji i službama sigurnosti dao ogromna prava, paranoizirao je jednu generaciju američkog društva, o čemu Non Phixion govore u nekim od svojih najvećih hitova – ali krenimo redom.

Večer je nešto iza 21h otvorio domaći BARS. Momak je svoju dionicu lijepo iskoristio da se predstavi auditoriju koji se počeo popunjavati, što mu je svakako dobra prilika za napredak. Nisam bio pretjerano upoznat s radom premda sam čuo za njega, ali u svakom slučaju – veliki je poticaj nastupati pred stranim gostima.

Bars

Iza njega, svojim turobnim mrakom nas je nakratko progutao Jantar, jedan od naših najpoznatijih battle-repera, a koji ima i zavidnu karijeru mimo izleta u Rap Skillzove avanture. Kao član kolektiva ONI, dozvao je Kalija i Scriptora da mu se pridruže te su nas njih trojica, uz DJ Noki Nolea, baš kao što očekuješ od takvog trojca vrsnih MC-a, odveli u vrijeme sad već davne 2015. i objave Lajtmotiv. I priznajem, bilo je dobro ponovno čuti neke od pjesama koje su obilježile tu epohu života, kako za moj život – tako i za domaći rap.

ONI

Potom – Non Phixion. Bez pretjeranog gubljenja vremena, premda se originalna satnica odmicala od stvarne, Ill Bill, Goretex i DJ Eclipse, sa Sabac Redom koji se nekako nametnuo kao kolovođa proveli su nas kroz svoj jedini album. Kako je nastup odmicao, tako su se i najpoznatije stvar – The CIA is Trying to Kill Me te Black Helicopters našle na repertoaru. Pohvalan je i njihov pozdrav pokojnom Villainu, MF Doomu, koji je na albumu gostovao na pjesmi Strange Universe.

Bilo mi ih je izrazito dragi čuti live iako mi je najava tog koncerta došla kao prilično iznenađenja, ali sam ih oduvijek – kak’ se ono veli, gotivio. Ne želim zvučati kao rasist, ali kombo tih uglavnom bjelačkih rap grupa 90-ih – House of Pain i Non Phixion, na relaciji Boston-NY, izrodio je neke teške klasike. U slično sam doba faksa bio i fan La Coka Nostre, recimo to tako – sequel side projekta članova Non Phixiona. Do mjere da sam si izradio majicu. Da ne navodim dalje, Heavy Metal Kingze, Necra, Vinnie Paza, pa Jedi Mind Tricksa i Army of Pharaohs. Baš jedna solidna faza kojoj se bilo dobro nakratko vratiti. Iako, nešto sam na koncertu shvatio – iako je to bilo lijepo čuti, nekako – više to nije to. Taj me žanr nekako sve slabije zaokuplja, a kad se i dogodi, to nipošto nije zvuk nekakvog nabrijanog, pa čak ni jazzy boom bapa.

A tu je nastao problem sa Soulsima, čiji je DJ prvo izašao pred prisutne, pozdravio ih, a potom i još jednog nedavnog pokojnika, Coolia, s kojim je nešto, reče, radio 1992. godine. On je potom nekako zavlačio cijeli događaj pola sata, pretvarajući sve u block party. Kako sam ja u isto vrijeme sam sa sobom dolazio do spoznaje da mi se takva glazba više i ne sviđa toliko uživo, koincidiralo je s time da me nabrijavanje Wu-Tangom više ne veseli koliko me nervira odugovlačenje koje je rezultiralo stavom „daj mi glavnu grupu i da idem kući“. Da, do godina je djelomično sve ovo o čemu rantam…

Došli su Soulsi i nekako sam se sav smorio. Možda to ne bih trebao pisati, ali jednostavno mi je bilo preveć. Posnimio sam ih malo da imam za izvještaj, slao na objavu storyja iz poštovanja prema organizatoru, ali bilo mi je vrijeme za poći, neka ne zamjere. Nije bio ni moj, a ni njihov dan.

Svakako i dakako, treba apostrofirati dobru volju DJ Phillieja, koji se toliko godina trudi oko promocije ove kulture i organizacije koncerata, premda ih ove jeseni ima – Talib Kweli je bio u Vintageu, a 50 Cent i Busta Rhymes u Areni. Ipak, da nije Blackouta i ovog koncerta, mnoge ljude koje nisam dugo vidio – ne bih vidio ni u subotu. Kako nas je kultura spojila i spaja ljude diljem svijeta već 50 godina, tako je i nastavila.

Unatoč godinama, koje se sve više osjete – ali to je do mene.