Pitanje je to koje si obožavatelji i simpatizeri Stonesa postavljaju, vjerojatno, tamo negdje od sredine ’80-ih godina prošlog stoljeća, a sa svakom novom turnejom to pitanje postaje sve relevantnije i „čvršće“. Tako je sinoć negdje sitno poslije 22 sata na berlinskom Waldbühne-u to pitanje dobilo još nekoliko „kila“ na težini.
S obzirom na gore navedeni podatak, možda je vrijeme da natipkam jedan ovakav subjektivni osvrt na fenomen Stonesa jer uvijek je dobro podsjetiti sebe, svoje susjede i prijatelje te javnost koliko je zapravo nevjerojatno što i dalje živimo u vremenu najvećeg rock ‘n’ roll benda svih vremena (gotovo je nemoguće da će se u skorijoj budućnosti išta slično ponoviti na ovome svijetu), a samim time možda je i ovo dobra prilika da se osvrnem na ovu turneju te koncert u londonskom Hyde Parku, 03. srpnja, na kojem sam imao prilike osobno svjedočiti, a na kojeg smo se djevojka i ja odlučili otići jer smo znali da nam prethodi dragulj turneje, neponovljiv koncert, drugačiji od ostalih, jer dečki su na domaćem terenu. Tako je i bilo.
Prvo i prvo, Rolling Stonesi su bend koji u svojoj karijeri nema niti jedan jedini prekid (iako je ta situacija dva do tri puta kroz protekla desetljeća bila pred najgorim mogućim scenarijem) sve od 1962. do danas. Sama ta činjenica dovoljna je da zastanemo na sekundu, udahnemo i iznova pročitamo prethodno napisanu rečenicu. Dakle, bend je u neprekidnoj funkciji 60 godina i nešto sitno (cca. par tjedana ako se početak benda službeno mjeri s debitantskim nastupom pod imenom The Rolling Stones u londonskom Marquee klubu 12. srpnja 1962. godine).
Za to je potrebno nekoliko parametara koji se moraju poklopiti, a za koje je vjerojatnost vrlo mala. Kao prvo, to je skoro cjeloživotno prijateljstvo Micka i Keitha. Rijetko kada se dogodi da prijateljstvo prebrodi sve nesuglasice tijekom godina te da i dalje ostane plutati na površini. Primjer je to kako se pravi prijatelji teško mogu raspasti ako je to prijateljstvo zaista pravo. A Mick i Keith dobro su znali da su svi problemi na koje su nailazili tijekom godina (ovisnosti, međusobno otimanje žena i djevojaka, kreativne krize i ego) samo prolazne i sitne stvari da bi mogle zauvijek razjediniti nešto puno veće. Zato su tzv. „Glimmer Twinsi“ danas zasigurno najdugovječniji kreativni duo na svijetu. Kao drugo, to je sreća da baš ta dva prijatelja imaju zajedničke interese u glazbi, a to je u početku bio američki blues. Kao treće, životna dugovječnost te kao četvrto – sreća da su se našli na pravom mjestu u pravo vrijeme, a to je Engleska ’60-ih koja je samo čekala da u tadašnjem oceanu dugih haljina, viktorijanskih frizura, uštogljenosti te prvotne „čisti smo kao suza i dobri smo dečki“ faze Beatlesa, dobije ipak nešto prljavijeg zvuka i živahnijeg ponašanja na pozornici.
Uslijedila je smrt Briana Jonesa, Mick Taylorov dolazak na lead gitaru, smrt Iana Stewarta, dolazak Ronnieja Wooda na lead gitaru (odlazak Micka Taylora), odlazak Billa Wymana s bas gitare, dolazak Daryla Jonesa na bas gitaru te u kolovozu prošle godine odlazak neprežaljenog Charlieja Wattsa koji nikada nije propustio udarati bubanj s bendom od 1963. do smrti. Na prošlojesenskoj američkoj turneji te na ovogodišnjoj europskoj SIXTY turneji ritam drži Steve Jordan – 65-godišnji bubnjar te dugogodišnji suradnik i prijatelj benda, kao i jedina moguća opcija da zamijeni Wattsa na bubnju, a što je ujedno bila i Charliejeva želja.
I tu smo gdje jesmo. 2022. godina je, era hippieja davno je završila, Hells Angelsi više ne vrše usluge osiguranja po festivalima, između se uguralo 50 i kusur godina raznih zbivanja, raspada država, ratova hladnih i toplih, ali „Sympathy For The Devil“ i dalje se čuje iz Mickovog grla diljem svijeta i stadioni su puni kao da je 1978.
Za razliku od svih nastupa na sinoć završenoj turneji, koji su počinjali sa „Street Fighting Man“, drugi vikend Hyde Parka započeo je neuobičajeno s „Get Off of My Cloud“, a kako ne bi ovdje duljio oko set liste prilažem ju ispod na slici pa možemo dalje. Također, izvještaj kolege Marka Kaselja, iz Beča 15. srpnja, možete čitati OVDJE.
Izvor: setlist.fm
Zanimljivo je i to da za razliku od 2018., kada sam ih gledao na praškom aerodromu Letnany, zvuče brže i sigurnije 4 godine poslije. Mick Jagger i dalje leti po pozornici kao mladić od 20 i kusur, toliko da čovjek počne vjerovati u neke teorije zavjere, Keith Richards je i dalje tu, što je samo po sebi dovoljno, a Ronnie uz preboljena dva raka i gotovo pedesetogodišnjim kroničnim alkoholizmom i dalje cijedi te solaže kao da je sredina ’80-ih. Satnica je i dalje ista, a to je u prosjeku 18-19 pjesama po nastupu te oko dva sata i petnaest minuta svirke, za razliku od mnogo mlađih kolega u svijetu glazbene industrije koji daju sat vremena, ne kažu ni hvala publici i odu kući. Na ovim nastupima se priča na jeziku države u kojoj se svira, zbijaju se šale na račun sebe i ostalih (Mickovo spominjanje u Londonu kako je dan prije na istom mjestu gledao Adele te kako je super ona i sve to stoji, ali ne može mu konkurirati u količini šarenih i šljokičastih kostimića u ormaru), drži se komunikacija s publikom, a tu i tamo padne i pokoja improvizacija.
Kako je frontmen rekao na nastupu, bio je to 103. londonski nastup benda i sveukupno peti Hyde Park (treći ako izuzmemo duple nastupe 2013. i ove godine), s tim da je prvi, onaj davne 1969., bio besplatan te je okupio između 250 i 500 tisuća ljudi. Ovogodišnji je u rasprodanom prostoru BST Summer Time festivala imao kapacitet od cca 70-80 tisuća ljudi.
Ovaj tekst bi mogao ići u beskonačnost i zato ne želim u ovome trenutku ulaziti u detalje detalja mog posjeta koncertu već želim samo iskazati činjenicu kako nije postojala bolja lokacija za proslaviti 60 godina benda od Europe ove godine (Madrid, Munchen, Liverpool, Milano, 2x London, Amsterdam, Bruxelles, Beč, Lyon, Pariz, Gelsenkirchen, Stockholm i Berlin, na čijoj su pozornici nastupali 2014., ali i neslavne ’65. kada je nakon 20 minuta nastup prekinut uslijed histerije fanova koji su toliko uništili posjed da se koncertni lokalitet nije potpuno vratio u funkciju sve do sredine ’70-ih godina) te, u mom slučaju, od Hyde Parka kao vrhunca slavlja.
I sada se samo preostalo vratiti na ono pitanje s početka: je li ovo posljednja turneja ikad? Je li bend sinoć učinio svoj „final bow“? Je li se itko mogao ikada nadati da će puni stadioni pjevati i skakati uz Stonese 2022. godine? Sjećam se priče čovjeka do mene u londonskom javnom prijevozu poslije koncerta kako priča da ih je prvi puta gledao 1963., a da mu je ovo bio 11. koncert u životu. On se sigurno nije nadao, pošto je rekao kako su ih Londonci otpisivali još sredinom ’70-ih. Ali i dalje su tu. A ja ću danas popiti još jednu kavu, otići na posao i sutra sve iznova. Kao što su ljudi to činili i 1962. Ja ću danas pustiti si glasno „Rocks Off“. Kao što su to ljudi činili 1972. Ja ću danas ostati bez novaca. Pogodit će me rat. Krah burze. Naftna kriza. Kao što je i gađalo i gađalo i gađalo. A, tko zna, možda već na jesen ili idućeg ljeta Stonesi objave popis datuma. Nikad se ne zna. Nitko to ne zna. Zna se samo da oni ne mogu bez sviranja. Možda su pronašli eliksir života. Ako ne eliksir života, zasigurno ispunjavaju glazbom živote milijuna ljudi kroz preko više od dvije tisuće odsviranih koncerata u karijeri te 60 godina bivanja na sceni. Postoji li rok trajanja za takav rock?
P.S.
Ovdje prilažem svoju playlistu na Spotifyju koja obuhvaća setliste s ove turneje, točnije sve pjesme koje su izvedene pa ako netko hoće slušati, neka sluša! Do slušanja i čitanja!
Komentari preko Facebooka