Izdavač: Croatia Records

Datum Izdanja: Travanj 2018.

Producent: Vojko V, mix/master: DJ VRH

Žanr: rap

Trajanje:

Broj pjesama: 13

‘Ko čeka, taj dočeka, a ovoga puta isplatilo se čekanje. Vojko Vrućina poznat je svakom tko je iole imao dodira sa hrvatskim rapom, pa i šire od toga, ako pričamo kroz njegovo djelovanje u Dječacima i Kiši metaka.

Još od kad je svjetlo dana ugledao video singl ‘Zovi Čovika’ bilo je jasno da će nam jedna od udarnih igala regionalnog hip-hopa podariti projekt vrijedan pažnje, nismo u tom trenutku doduše znali do koje mjere će Vojko ostvariti očekivanja, no sada kada je cijeli projekt pred nama, već na početku moram reći da je za mene osobno ispunjen maksimum.

Nekim ‘velikim i pravim’ fanovima hip-hopa ovo vjerojatno neće sjesti ni na desetu, a kamoli na prvu, no ostavimo njih da uživaju u onim što ih čini sretnima, a mi se pozabavimo onim što se događa danas.

Vojko je čisti genijalac i jedan od najkompletnijih repera na ovim prostorima, a to govorim kao netko tko je preslušao jako puno toga, od najpoznatijih izvođača pa sve do onih čije trake i projekte ne možete pronaći ni na Youtubeu. Još jedan genijalac u svom poslu je i Tonči Huljić, koliko god se nekima ne sviđao i bio omražen, tu prije svega opet mislim na ovu kastu ‘pravih rap fanova’, čovjek je u svom poslu u samom vrhu i to je jako prosta činjenica.

Prva pjesma na albumu je ‘Ne Može’, odmah od starta odstupanje od nekakve klasične rap priče, osobna priča prožeta dozom ironije i sarkazma koju prati odličan video za koji su se odmah pri izlasku pojavili komentari kako je samo kopija ‘Humble’ od Kendricka Lamara, no čak i da jest oblik nekakve prerade, što onda? Pa činjenica da se u maltene svim glazbenim pravcima na našim prostorima samo prate trendovi koji dolaze sa zapada, to nije ništa novo i ne mora nužno biti loša stvar, plus za naše prostore cijeli ovaj projekt je unikatan, pričamo li o različitim metrikama (3/4, 5/8, 7/8) ili raznolikosti stilova koji se ispoljavaju u pjesmama Pasta Italiana/Ceca u Parizu/Marjan. Druga pjesma na popisu je Zovi Čovika, stvar koja je zapravo prva ugledala svjetlost dana I odmah na prvu pobrala simpatije, kako rap publike, tako i mase kojoj ovaj žanr nije primaran u slušateljskom opusu. Stvarno ne bih puno duljio o nečemu o čemu se već sve zna, samo ću napomenuti kako je Vojko majstorski odradio 7/8 metriku i time si dodao još jedan plus u ocjeni ovog albuma. Definitivno najviše kontroverzi izazvala je ‘Pasta Italiana’ na kojoj gostuju Krešo Bengalka i Tonči Huljić. Što se same pjesme tiče za mene je odlična, opet ogromna doza ironije u Vojkovom versu  koja je spojena sa temom jednog od najpoznatijih poroka u mladih i Krešinim britkim i vrlo zanimljivim linijama začinjena Huljićevim gostovanjem na samom kraju iznjedrila još jedan spoj vrijedan pažnje. Neopterećujuće i ugodno za slušanje.

Pjesma ‘Rođendan’ ipak uz odličnu temu i kvalitetne versove Vojka, a pogotovo Kreše Bengalke nije ostvarila maksimum, manje zbog gostovanje Vuka Oreba koji je još i solidno odradio svoj dio, a više zbog Antonia Makinje čiji je vers daleko ispod prosjeka, ne samo onih ostalih artista na ovoj numeri, već općenito govoreći. Priča se dalje nastavlja s ‘Ceca u Parizu’, potkovana odličnim instrumentalom u Vojkovoj režiji, suradnja između njega i Wiklera urodila je odličnim plodom, ironija i sarkazam na jednu od najpoznatijih  estradnih umjetnica ovih prostora te na ponašanje velikog dijela njenih slušatelja zapečaćena sampleom njene pjesme ‘Fatalna Ljubav’ na kraju je još jedan plus za ovaj projekt. Idemo dalje sa ‘Cilit Beng’, odličnoj zajebanciji koju i treba gledati kroz tu prizmu, na kojoj vrlo dobro gostuje Vuk Oreb.

Nadalje, slijedi blok od pet pjesama na kojima nema gostiju, a kao definitvno najbolju iz tog bloka i najvrjedniju slušanja, bez podcjenjivanja ostalih stvari koje su također relevantne i zanimljive, istaknuo bih ‘Kako To‘, opis stanja i mentaliteta u Hrvatskoj/na Balkanu, krivljenje drugih za vlastite neuspjehe prikazan kroz prizmu raznih poslovnih branši ili ljudi općenito savršeno oslikava sliku domaćeg društva. Gledano usko s nekog samo ‘reperskog pogleda’ predzadnja ‘Hip-Hop’ je možda i najbolja traka projekta, gledano s nekog šireg spektra vrlo kvalitetna traka, jedna baš onakva kakva je do sada nedostajala ovom projektu, ubačena točno na pravo mjesto, tik prije završetka. Vojko završava s numerom Bach koja je slika cijelog projekta u jednom, kao što je sam Vojko rekao: ‘radim klasiku prve klase‘.

Instrumentalno vrhunski potkovan od prve do zadnje trake, upotpunjen vrlo kvalitetnim gostovanjima (sem onog Antonia Makinje nažalost), prožet Vojkovim originalnim smislom za humor, ironiju i sarkazam te ispunjen nevjerojatnom dozom autentičnosti, unikatnosti i vrlo visokim tehničkim sposobnostima glavnog artista upotpunjen beskompromisnošću da snimi stvar s Huljićem ili pak ubaci sample Cecine pjesme na svoj projekt te tako obriše granice ‘klasičnog rap sranja’ priče – Vojko zaslužuje čistu desetku.

1. Ne može
2. Zovi Čovika
3. Pasta Italiana (feat. Krešo Bengalka & Tonči Huljić)
4. Rođendan (feat. Krešo Bengalka, Vuk Oreb & Antonio Makinja)
5. Ceca u Parizu (feat. Wikluh Sky)
6. Cilit beng (feat. Vuk Oreb)
7. Popaj
8. Kako to
9. Machare
10. Marjan
11. Dump Around
12. Hip hop (feat. Krešo Bengalka)
13. Bach