Ovaj četvrtak (05.02.) imali smo priliku ponovno uživati uz odličan bend i stvaralaštvo Nikole Vranića, poznatijeg kao J.R. August. Predstavljanje novog albuma Deep Waters teško da je moglo zvučati bolje.

Nakon opasnih (Dangerous Waters, 2019.), mirnih (Still Waters, 2022.) voda, J.R. August zajedno sa svojom publikom upustio se u duboke vode (Deep Waters, 2025.). Novi album, koji je postao dostupan na streaming servisima nekoliko dana prije premijernog koncerta, obožavatelje sigurno nije ostavio ravnodušnima.

Prvi je album predstavio fenomen i specifičan zvuk J.R. Augusta te osvojio i publiku i kritiku (uz skromna tri Porina). Dok nas je drugi album uveo u sporiju, lakšu stranu glazbe, Deep Waters serviran nam je kao djelo na koje je moja prva reakcija bila: „To je to.” Still Waters mi definitivno ostaje album kojemu ću se rado vraćati, no posljednje ostvarenje benda sa mnom je jednostavno više rezoniralo.

Dojam mi je da je album pokazao onu stranu Nikole i benda koju doživljavam na svakom koncertu od njegova prvog nastupa u Vintageu. Osim što mi se album svojom atmosferom učinio takvim, zasigurno je za taj dojam zaslužna i činjenica da su na njemu već neke poznate pjesme. Pjesme koje uživo slušamo godinama napokon su dobile svoje studijske verzije. Poznati duo egzorcista i mizantropista zvuče odlično.

J.R. se dogodio koncertu

Samim dolaskom na stage nastavlja se priča s opisa albuma. U nešto drugačijem stilu, kratke kose i u kožnjaku, J.R. August nas uvodi u album s jakom “Happen to Things”. Jednom, po meni, najjačih pjesama s novog albuma, koji nosi njegovu suštinu. Nešto bržeg tempa, noseći mantru koja se prenijela s koljena na koljeno, a to je da se ti moraš dogoditi stvarima, ne stvari tebi. U skladu s tim, činilo se kako su se taj četvrtak J.R. i ekipa dogodili koncertu, ne koncert njima.

Uslijedio je nastavak s novim materijalom i odličnom “The Great Disease”. Već na samom početku, i nastavku sa starijim singlom “Dealing With the Pain”, bend je zasjao u punom sjaju. Zadnji put kada sam slušao bend uživo, bio je tu ženski zbor, kojeg su sada zamijenile tri back vokalistice, što me malo navelo na sumnju hoće li to biti to. Ipak, sad je već bilo jasno kako je Trio Coda (Eva Škerbić, Marta Petak i Emma Slunjski) ne samo dorastao zadatku, nego se istaknuo kao neizostavni dio zvuka.

Live izvedbe su, kao i uvijek, dale poseban štih pjesmama pa je tako “Exorcist” zvučao izvrsno, gdje me Nikola u jednom trenu podsjetio na Nicka Cavea, koji redovno gradi pjesme prema vrhuncu kada se dogodi eksplozija zvuka i svih instrumenata. Isto će se kasnije ponoviti kod majstorske izvedbe “Black Limousine”, gdje usna harmonika daje poseban štih.

Na pozornici su još bili i klavijaturist Sebastian Jurić, gitarist Alen Vranić, na kontrabasu je bio Ivan Džajić, a bubnjevima je operirao Miroslav Lehpamer. Iako su svi odradili svoj zadatak iznad očekivanja onih koji su možda prvi put na koncertu, posebni shout out ide saksofonistu Luji Parežaninu. Luju je frontman slučajno zaboravio predstaviti, ali publika je imala što za reći i promptno opomenula Nikolu, nagradivši Luju ogromnim (itekako zasluženim) pljeskom.

Foto: Filip Bušić

U nastavku smo imali presjek novog albuma i starih hitova, gdje se (očekivano) istaknuo singl “Daisy” te starije stvari poput “Lead the Way”. Moram spomenuti i izvedbu pjesme s novog albuma “Hold On”. Na albumu se bend zaigrao s autotuneom, što je rezultiralo pjesmuljkom za koji misliš da je možda i djelomično zajebancija na prezasićenost autotunea u današnjoj glazbi. Iako je to (ili bilo koji drugi razlog) skroz ok, nekako mi previše “odskače” od ostatka albuma i priželjkivao sam njezinu izvedbu uživo jer sam vjerovao da ćemo dobiti jednu drugu verziju, više u maniri atmosfere benda. Upravo se to i dogodilo, čime mi je pjesma automatski postala draža. Eksperimentiranje kod glazbenika, čiji postojeći stil možda osobno jako volim, uvijek treba podržati.

Možda je ovo rezultiralo nešto slabijom pjesmom u odnosu na ostatak albuma, ali koncert je ispravio sve što se nekome moglo ne svidjeti na studijskoj verziji. Neizostavan moment bila je i izvedba “Let’s Get Together”, gdje smo zapljeskali i zapjevali s bendom koji je poruku važnosti zajedništva i bliskih ljudi lako prenio.

Za kraj publika je počašćena uspješnicama “Dangerous Waters”, “Crucify Me” te “I Need You” na kratkom bisu. Nakon toga smo se zaletjeli do backstagea, gdje smo mogli kupiti CD-ove benda, no nažalost LP-a i novog albuma na LP-u nije bilo. Ipak, drago nam je da smo mogli pohvaliti bend (i prodiskutirati gdje nabavljaju kul odjeću).

Zule, kad će osvrt?

Pisanje ovog osvrta odgođeno je ponajprije prokrastinacijom, iz nekog straha da ne prenesem dovoljno dobro dojam kako pišem o jednom od najvažnijih bendova hrvatske moderne glazbe. Slušajući ovaj bend uživo, uistinu se lako osjeti emocija koju prenose, osjeti se trud i iskrenost uloženi u stvaranje glazbe, virtuoznost svih na pozornici i ljubav s kojom to rade. Kako je na koncertu Nikola rekao: “Koncerti su jedna od rijetkih stvari koje spašavaju ovu besmislenost postojanja”, rekao bih da to za njihov koncert itekako vrijedi.

J.R. August ime je koje uvijek volim pogledati uživo kad god imam priliku, kao i povesti nekoga sa sobom tko možda nikad nije ni čuo za njih ili ih je tek površno slušao. Ovaj koncert nije bio iznimka, a prijatelj Petar kojemu su bili otkriće, već mi je na prvoj pjesmi pokazao ruku da vidim kako se naježio. To je to o čemu pričam. Iako volim pustiti studijske verzije ovog benda, njihovi koncerti ipak su posebno iskustvo i neopisivo mi je drago da su objavili album čija je atmosfera nešto bliža onoj koncertnoj. Isprike na kašnjenju; do nekog sljedećeg puta.