Dan nakon koncerta Pearl Jama, glazbeni dragulj druge vrste – doduše mnogo dublje zakopaniji – bio mi je na meniju.

Kada sam vidio najavu događaja KSET-a, pojma nisam imao tko Lalalar jest ili jesu. Ipak, znatiželja potencirana dizajnom plakata, hard copy ulaznicom i činjenicom da je opis zvučao dovoljno primamljivo, srećom su prevladali nad odmahivanjem rukom.

FOTO: Silva Nokaj

Pustio sam si ove Turke, njihov premijerni album objavljen pred nešto jače od dva mjeseca i ostao paf. Postoji taj neki, sve veći nasrtaj turske kulture na druga podneblja. Bit će da tamošnje ministarstvo kulture ili, kako to imaju Južnokoreanci, ministarstvo pop-kulture, radi dobar posao izvoza svoje etno-estetike u svijet. I dok me fllmska i, još više, televizijska izdanja srećom u širokom luku obilaze, glazbena mi postaju itekako zanimljiva. Osim jučerašnjeg gosta Lalalara, u studenom u Zagreb stižu nizozemski Turci Altin Gun. Dugačka je povijest anatolskog rocka, turske psihodelije prožete orijentalnom mistikom i pustinjskim varijacijama, nezaobilaznim u psihodeličnoj glazbi, ali na tursko-stepski način. Od 60-ih i 70-ih naovamo, anatolski funk-rock pronašao je svoje poklonike – kod nas bi mogli istaknuti bend nemanja, koji je također izraziti eksponent ove glazbe, a što je KSET također osjetio u listopadu 2019. godine.

Došavši pred KSET, bio sam nemalo iznenađen manjkom publike. Situacija se lagano popravljala kako je vrijeme išlo, sve do nekih 21:40 kada je koncert započinjao, a tročlani sastav započinjao vožnju svog Lalalar toura po anatolskim visoravnima. DJ i ‘klikadžija’, gitarist, rasplesani frontmen plus raznorazni prizori na videozidu koji pojačavaju dojam likvidnosti i prepoznatljive vizualizacije takvih koncerta.

Ne mogu reći da znam ime ijedne pjesme, premda ih već prepoznajem nakon jedno 3-4 preslušavanja cijelog albuma te odslušavanja koncerta uživo. Ono što je počinjala kao nesigurni nastup trojica još neuštimanih likova pred mlako ispunjenim auditorijem, sa svakom se pjesmom pretvaralo u orijentalni plesnjak, popraćen za Balkance prepoznatljivim melosima i eklektičnim izričajem koji je povremeno graničio s rejvom, spoken word rapom, folk-punkom, cijelo vrijeme podvučen psihodeličnom mistikom.

FOTO: Silva Nokaj

Zanimljivo je bilo ispratiti ljuljuškanje prisutnih – od početnih cupkanja, to se uistinu pretvorilo u jedan pravi funk-tanz. I setlista je bila pametno ispremiješana na način da se atmosfera lagano gradila kroz pjesme, jer isprva su mi zazvučali kao nešto što je očito dobro slušati samo na kvalitetnim slušalicama u uredu (što nikad nije pohvalno za live nastup bend), ali i to je vrlo brzo prevaziđeno uz sve bolju sinergiju benda i publike. Frontment Lalalara, Ali Güçlü Şimşek, hipnotičnim nas je izvijanjem, plesanjem i konstantnim izbjegavanjem kabla dodatno čarobirao. Iako je sama sintaksa benda utkana u glazbeni etnicitet Turske, da se vidjeti da je retro/synth-pop 80-ih također jedan od smjerova u kojima se momci snalaze.

Bilo kako bilo, jedna sasvim pristojna srijeda uz sastav koji ima potencijal biti nešto puno više nego što je trenutno. U takvim okolnostima, bude vam drago kada ste imali priliku svjedočiti njihovom koncertu na kojem je glavnina publike, što je kritika svakom kome se nije dalo odići dupe, bila ekipa domaćih KSET-ovaca prije završetka koncertne sezone. Lalalar, hasta la vistalar. Iduća stanica je, uvjeren sam, puno veći prostor.