Prošle su tri godine od posljednjeg posjeta američkih Black Lipsa Zagrebu, točnije Vintageu kao što je slučaj bio i jučer, i generalni zaključak jest da su publici nedostajali ti, po društvo opasni ekscentrici.

Jučerašnji show startao je odmah u glavu, bez predgrupe i puno okolišanja, oko nekih 21:45. Masa ljudi koja je bila u dvorištu Vintagea ili GRIF-a počela se slijevati u koncertni prostor zajedno s litrama piva, a ni puhačkih sekcija nije zaostajalo.

Vesela, luđačka petorka možda nije više toliko luđačka kao što je bila nekada, kada su ih njihovi live anticsi, a za koji su sami vječno govorili kako ih je inspirirao bečki performativni protopank pokret 60-ih kao i sama punk glazba, pogonili po editorijalima mainstream medija više nego sama glazba, a koja je primarno zaslužila tu pažnju. Tako da, za sve one koji su to očekivali, premda su više puta isticali kako su se ‘uozbiljili’ – sinoć nije bilo pljuvanja, povraćanja, tučnjava ili ičeg sličnog.

FOTO: Luka Antunac

No, ostala je stara, dobra i izrazito aktivna glazba, izmjene u frontmenaštvu, tu i tamo koji simpatično-polukoherentni pokušaj obraćanja publici te znoj – podosta znoja. Kako kod Black Lipsa, tako i kod prisutnih, doduše ponajviše kod najhrabrije ekipe u prvim redovima. Napravit ću kratku digresiju da pohvalim Vintage koji je klimatizacijski i ventilacijski iznad nekih drugih koncertnih prostora u gradu te samo zahvaljujući nekim infrastrukturnim poboljšanjima u VIB-u sinoćnji koncert nije bio kolektivna sauna popraćena glazbenim performansom nekih veselih, androginih, hilbilly luđacima.

Službeni povod koncertu Black Lipsa bio je – pa, koncert. Izdanje ekipa nije imala od 2020. godine, ali kako otad sigurno nisu pretjerano koncertirali i turirali, može se reći da je album prigodno nazvan Sing in a World That’s Falling Apart jučer bio djelomično promoviran kroz nekolicinu pjesama (Angola Rodeo, Georgia, Holding Me Holding You, Hooker John, Odelia, Chainsaw, Gentleman), a posljednja nabrojana iz niza novijih stvari ujedno je zaključila prvi dio koncerta. Očekivano je ipak, da su bolju recepciju postigle neke starije uspješnice, poput Family Tree, Modern Art i Dirty Hands, dok se našlo vremena i za obradu Velveta, Get It On Time. Zanimljivo, nju su bili obradili i na spomenutom, posljednjem koncertu u VIB-u prije tri godine ako dobro pamtim.

FOTO: Luka Antunac

Prvi je bis donio, između druge dvije pjesme, novu odu šezdesetima, dekadi seksa, narkomanije i garaždnog-surf rocka, svega što, čini mi se, Black Lipsi vole. Naime, u svom su aranžmanu obradili Jacquesa Dutronca i njegovu eponimnu pjesmu Hippie Hippie Hourrah iz njegove faze opčinjenosti rockom. Nakratko su nas pozdravili po drugi puta, da bi se zatim ponovno vratili i poslali nas u ralje nenavijanja alarma s O Katrina.

Ja sam, osobno, zadovoljan. Došao sam po koncert, živu svirku bez pretjeranog vrludanja, od strane ekipe koja to zna deliverati. Da je bilo pokoja pjesma više, ne bih se pobunio, ali za nastupati s tom razinom energije potrebno je ipak više stamine i, pretpostavljam, pokoja godina manje. Ili ne, možda ih jednostavno životni stil napokon sustiže – pa čak i njih. Šezdesetak minuta peglaone – ali solidne peglaone – meni dovoljno.

FOTO: Luka Antunac

Tko se s crnim usnama ljubi, ujutro pije masu vode.
(Ovo je toliko ekstremno glup završetak, no upravo ga zbog toga odlučujem ostaviti.)

Share.

About Author

Komentari preko Facebooka

CLOSE
CLOSE