Ususret skoroj promociji debitantskog albuma “A minute of love” odlučili smo popričati s njegovom autoricom – Lanom Janjanin.

Lana Janjanin cijenjena je skladateljica, klaviristica i pjevačica, a od nedavno i ponosna autorica debitantskog albuma naziva “A minute of love“. Ovaj četvrtak, 16. svibnja, u Saxu će se održati njegova promocija pa smo tim povodom odlučili s njom izmjeniti nekoliko riječi, a na kraju se ispostavilo da nam ima za reći i koju riječ više. Što smo sve saznali o njezinom glazbenom putu, debitantskog albumu, ali i svijetu u kojem radi i stvara, pročitajte u nastavku. 

Lijep pozdrav! Za početak, da razbijemo led, reci nam kako si? Kako provodiš ove proljetne dane?

Hvala na pitanju, super sam! Provodim ih spajajući radno s ugodnim, kao i uvijek 🙂
Upravo se vraćam iz Beča, gdje sam sinoć svirala. Sada slijedi tjedan dana u Zagrebu, u kojima ću pripremati svoj nastup u Saxu koji se približava (16.5.) i družiti se sa obitelji i prijateljima.

Sigurna sam da već i vrapci na grani znaju tko je Lana Janjanin i što sve ona predstavlja u svijetu glazbe. Svima je poznato da potječeš iz glazbene obitelji te da si se istom počela baviti već sa četiri godine i od tada postigla zaista mnogo! No, reci nam ipak nekoliko riječi o sebi. Nešto što smatraš važnim, a nikako da bude spomenuto. Tko je Lana zapravo i što glazba predstavlja u njezinom životu?

Vidiš, ja baš imam osjećaj da nitko ne zna tko sam ja, ha ha. Eto za početak to – mislim da ljudi imaju percepciju o tome kako sam napravila velike uspjehe, da sam poznata i da mi super ide, a ja sama za sebe mislim da sam tek na početku i da me čeka još puno rada na sebi prije nego mogu prihvatiti neku značajnu ulogu u svijetu glazbe. Također, malo tko vidi sav trud i borbu koja je potrebna da se u ovoj profesiji nešto postigne, “znoj i krv” iza kulisa. Društvene mreže prikazuju uglavnom nasmiješenu Lanu u lijepim haljinama na pozornici. Ono što moji najbliži vide (a ne spominje se u medijima) je Lana koja multitaska na sto strana, glumi sama sebi (i svom bendu) sponzora, menađera, bookera, utjerivača dugova, promotora, lektora, videografa,  itd. – drugim riječima obavlja 101 stvar koja uopće nema veze sa glazbom, a nužna je da bi se glazbenik bavio svojom profesijom.

Glazba u mom životu predstavlja kanal za izričaj vlastitih emocija, stajališta, predstavlja moje samoostvarenje u ovom svijetu, ali i jednu ogromnu odgovornost i predmet strahopoštovanja.

Kada sam već spomenula da iza sebe imaš mnoga postignuća, valja naglasiti da si ove godine bila nominirana za diskografsku nagradu “Porin” u kategoriji “Novi izvođač godine” te si nastupila na samoj dodjeli nagrada. Jesi li možda imala tremu pred nastup? Također, mnogi tvrde kako su Porin i slična priznanja izgubili svoju vrijednost i smisao. Kako ti gledaš na sve to? Koje je tvoje stajalište?

Iskreno, do sada nisam imala skoro nikakav doticaj s nagradom “Porin”, i s obzirom na gore spomenutu teoriju – da nitko ne zna tko sam ja – nisam se nadala nominaciji za Novog izvođača godine. Mislim da je princip po kojem glasanje funkcionira malo problematičan, s obzirom da glasači dobivaju ogromnu količinu glazbe koju bi trebali poslušati prije nego glasaju, a rijetko tko za to ima vremena, pa većina glasa za ljude koje već znaju. Na taj način sigurno jako puno dobre glazbe još neafirmiranih glazbenika prođe “ispod radara” i nikada ne uđe u selekciju, a u isto vrijeme nagradu dobivaju često jedno te isti izvođači, takoreći “po default-u”, bez obzira da li su te godine napravili projekt koji je baš najbolji od svih predloženih.

No, moram reći da mi je iskustvo na samoj dodjeli bilo izuzetno pozitivno – jako profesionalan team organizatora, produkcije i glazbenika, ugodno društvo kolega, od kojih sam neke po prvi puta upoznala i imala se šansu s njima i sprijateljiti u tih par dana. Trema je bila kratko pred nastup na pomisao koliko ljudi pred malim ekranima gleda, ali čim počnem svirati prevlada glazba i osjećaj momenta.

2018. godine objavljen je dvostruki album “Miracles” u suradnji s Dinom Rizvić i Jazz Orkestrom HRT-a, s čijom produkcijom ste obje ušle u povijest Hrvatske i regije kao prve žene koje su skladale, aranžirale, odsvirale i otpjevale svoj opus za big band. Kako je došlo do ove suradnje te kakav je osjećaj postati dijelom povijesti?

Do suradnje je došlo 2015. godine na inicijativu tadašnjeg umjetničkog producenta Jazz Orkestra Zvonimira Bajevića i dirigenta Andreasa Marinella, koji su htjeli okupiti mlade jazz kompozitore/glazbenike, pa su tako pozvali Dinu i mene u projekt “Nova generacija hrvatskog jazza”. Tada smo se nas dvije prvi put upoznale, iako sam ja i prije toga pratila njen rad i bila inspirirana njenim odvažnim glazbenim i životnim odlukama i postignućima. Imale smo zadatak napisati aranžmane naših skladbi za big band, te čast izvesti ih sa Jazz Orkestrom 2.12.2015. u MSU u Zagrebu. To je bio ključan moment iz kojeg se razvijala ideja o snimanju tih skladbi, koja se nakon nekoliko godina uz podršku HRT-a napokon i ostvarila – dupli album “Miracles” snimljen je u rujnu 2017. godine i izdan sa strane diskografske kuće Croatia Records krajem 2018. godine. Kao što brojke pokazuju, bio je to dug i dodat ću prilično trnovit put, u kojem smo se primile vrlo zahtjevnog glazbenog zadatka (skladanja, aranžiranja, sviranja, pjevanja i produciranja), ali susrele i sa mnogim preprekama birokracije, organizacije, uopće realizacije jednog projekta koji nije komercijalno atraktivan (neki bi (i jesu) rekli “samo je trošak od kojeg se neće zaraditi”), a opet je bitan za glazbenu povijest. U jednom momentu produkcije smo se spontano zapitale da li je jedna žena u povijesti bivše Jugoslavije napravila ovakav cjelovit projekt, pa smo kroz razne internacionalne pozive institucijama shvatile da smo nas dvije zapravo prve. (Sad se pitamo da li je i jedan muškarac, he he!) Možda je to samo jedna banalna statistička informacija, ali s druge strane – u svijetu kojem se još uvijek u puno segmenata diskriminira žene, te u profesiji u kojoj se Dina i ja nalazimo, koja se kroz povijest etablirala kao više manje “muška” (uostalom, u glazbenom dijelu knjižice našeg albuma nema ni jedno žensko ime osim našeg), mislim da je bitno istaknuti važnost da se dvijema mladim curama dala ova šansa i da su je objeručke prihvatile, te usudim se reći – opravdale. Nadam se da će upravo ovakve produkcije otvoriti vrata većoj i sistematičnijoj podršci i poticaju mladih ljudi u ovoj vrsti glazbe, pogotovo žena.

Krajem iste godine objavila si svoj debitantski album naziva „A Minute of Love” koji si snimila u suradnji sa svojim jazz sastavom. Reci nam nešto više o samom albumu, ali i pjesmama koje se nalaze na njemu te čime su one bile inspirirane?

Moj album je također jedno dugo i šaroliko putovanje. Počelo je prije negdje 15 godina, kada sam napisala pola pjesama s ovog albuma, koje su ujedno i moje prve pjesme. Svirala sam ih uglavnom sama sebi doma, ponekad sa kolegicom iz glazbene škole. One su bile neki moj unutrašnji svijet, moje “slobodno vrijeme”, moj kućni passion projekt, dok je moja realnost bila klasično glazbeno obrazovanje i sviranje klavira. Nikad ih nisam toliko ozbiljno shvatila da bih se posvetila “samo” tome, pa sam izabrala nešto što se činilo dovoljno ozbiljno i “vrijedno” studiranja – studij klasične kompozicije u Beču. Kroz studij sam stekla razna poznanstva, fantastične prilike i suradnje, no glazbeno se nisam osjećala shvaćenom i prihvaćenom u svijetu tzv. “prisilne avangarde” koja je vladala na faxu. Osjećala sam da se udaljavam od svog glazbenog “bitka” i bila sam zapravo nezadovoljna. Puno puta sam htjela odustati od glazbe i početi studirati pravo (evo još nešto, što rijetko tko o meni zna, he he). No, stvari su se promijenile kad sam dobila šansu po prvi puta izvesti svoju pjesmu s bendom na jednom song contestu. To je bio svojevrsni “eureka” moment za mene. Shvatila sam da je to ono što me glazbeno najviše ispunjava i definira. Od tada sam dugo vremena tražila odgovarajuće glazbenike za svoj vlastiti bend, počela sam surađivati i s big bandovima i nekako se usmjerila više toj mojoj, neklasičnoj glazbi (koja je nešto između jazza, soula, popa…teško mi ju je etiketirati). Napokon sam našla suradnike s kojima dijelim glazbene afinitete i slobodu, te smo počeli snimati materijal. U toku snimanja (koje je bilo periodično i trajalo je sve skupa oko 4 godine!) moje su se pjesme i aranžmani transformirali i razvijali zajedno samnom. Također, za mene je to bila jedna velika životna i glazbena škola produkcije, organizacije, pronalaženja granica između realnosti i perfekcionizma…Puno me koštao ovaj projekt (i financijski i energetski), ali mislim da je bilo vrijedno toga jer sam sazrijela kroz taj cijeli proces. Kad moraš izgraditi svaku kockicu sam i prelomiti svaku odluku oko produkcije sam, puno naučiš i narasteš. Isto tako samim time imaš potpunu slobodu i kontrolu nad onim što se radi s tvojom glazbom, što je za mene jako bitno, s obzirom da su sve pjesme (osim jednog covera) moje autorske, napisane u toku mojih emocionalnih borbi sa samom sobom, uglavnom potaknutim ljubavnim razočaranjima. Album je stoga dosta melankoličan i sigurna sam da će nekim slušateljima faliti pozitivnosti u njemu, ali nisam htjela “na silu” ubacivati “sretne pjesme”. Uvijek kažem da pišem pjesme baš onda kada sam nesretna ili kad me nešto muči – to mi je najveća inspiracija. Možda ću na slijedećem albumu pisati nešto o sretnoj ljubavi…

Kao što sam već bila spomenula, glazbom se baviš od vrlo rane dobi… Postavlja se pitanje zašto si tek sada odlučila izdati nešto svoje?

U prethodnom odgovoru sam to već više manje opisala, ali nadovezat ću se; dugo mi je trebalo da shvatim svoj songwriting ozbiljno, kao nešto s čime se zapravo mogu baviti. Naše klasično glazbeno obrazovanje u Hrvatskoj je iznimno kvalitetno, ali ima tendenciju degradiranja neklasičnih stilova (kao što su jazz, soul, pop, itd.). Možda me to podsvijesno kočilo, neki nametnuti stav da bavljenje takvom glazbom nije dovoljno ozbiljno i cijenjeno da bi mu se kompletno posvetila. Također, nit sam studirala jazz nit sam zapravo formalno učila pjevanje. Nikad se nisam smatrala (profesionalnom) pjevačicom, i dalje tvrdim da sam samo glazbenik koji pjeva. Jako sam samokritična, i zbog svih ovih razloga se dugo nisam odvažila predstaviti se javno sa onim što radim. No, puno me ljudi poticalo na to i vjerovalo u mene, te sam s vremenom i ja stekla samopouzdanje i determinaciju da se realiziram u tom svjetlu.

U jednom od prethodnih pitanja spomenula sam i tvoj jazz sastav. Kako je došlo do vaše suradnje i tko su sve ljudi koji čine tvoj kvartet? Smatraš li da si izabrala one „prave“?

Ovo je još jedan od razloga zašto mi je toliko dugo trebalo da izdam album. Trebala sam naći te “prave” ljude. Nije lako naći suradnike s kojima sve bitne stavke “štimaju” – glazbeni nivo, ukus, ljudski element, interesi, slaganje karaktera…puno toga se mora poklopiti da bi suradnja bila uspješna, pogotovo kad se radi o tako nečem fragilnom i intimnom kao što je tvoja vlastita glazba, u kojoj serviraš svoje srce i dušu na pladnju. Presretna sam i zahvalna što imam dva dugogodišnja suradnika, koji su samnom bili u najgorim i najboljim momentima, i kontinuirano daju sve od sebe da moji projekti uspiju; to su Marko Ferlan, basist i gitarist, s kojim se znam još iz “Glazbenog Učilišta Elly Bašić” kojeg smo od djetinjstva pohađali, te bubnjar Lukas Fellner, kojeg sam upoznala u Austriji preko Marka, s obzirom da sviraju kao ritam sekcija u više projekata zajedno. To su dečki na koje uvijek mogu računati, s kojima ja mogu biti ja 100%, koji poštuju moju glazbu i nadograđuju ju svojim idejama, fantastični su glazbenici i “brijemo” na istu mjuzu. Ne mogu bolje poželjeti! Funkcioniramo kao trio, a kad nam prilike dopuštaju pridruži nam se još jedan odličan glazbenik, one of a kind na ovim “našim” prostorima – trubač Tomaž Gajšt, koji je dao svoj signature sound ovom albumu.

Htjela bih dodati da nas ne smatram konvencionalnim “jazz sastavom”, kao što ni svoju glazbu ne smatram (isključivo) jazz glazbom. Tržište zahtijeva žanrovske kategorizacije, ali mi slušamo razne vrste glazbe i sviramo ono što se izrodi kao neki mix toga svega. Ako poslušate album čut ćete da tu ima raznih utjecaja – uglavnom onih jazz, soul, RnB, klasične glazbe, a u nekim dijelovima i eksperimentalne glazbe, folklornih ljestvica i trap-a.

„A Minute of Love“ uskoro promovirate u Saxu, ali to neće biti prvi put da ga svirate uživo. Naime, početkom travnja album ste već predstavili u Jazz Paradiseu u Ljubljani. Kakva je bila atmosfera tamo? Kako je publika reagirala na nastup?

Da, to je bio zapravo prvi koncert nakon objave albuma i spontano se desilo da je u Ljubljani, što je zapravo skroz legitimo, s obzirom da su pola benda Slovenci, ha ha. Uz to, neke pjesme s albuma smo snimali u Sloveniji i na albumu su gostovali i drugi slovenski glazbenici. Jazz Paradise je jedan jako lijep klub s ugodnim ambijentom, koncertnim klavirom na sceni (što je rijetka pojava) i zahvalnom publikom. Atmosfera je bila intimna, odgovarala je glazbi. Publika je bila jako zadovoljna, s pažnjom su slušali svaku pjesmu i lijepo su nas primili.

Do sada si nastupala na mnogim velikim mjestima i internacionalnim pozornicama, a za mjesto promocije prvijenca odabrala si ne baš tako preveliki Sax. Zašto je odabir pao baš na taj klub?

Istina je da u Zagrebu očekujem malo veći broj ljudi nego vani gdje nisu čuli za mene, no znate kako kažu – najteže se dokazati na domaćem terenu. I neka druga mjesta su bila u igri, no puno je teže izrealizirati organizaciju koncerta nego što čovjek misli. Vrsta glazbe kojom se bavim kao što rekoh nije komercijalna, publika je mala i nije navikla plaćati karte, a u Hrvatskoj ne postoji infrastruktura koja financira projekte ovakvog tipa, pa smo “osuđeni” na mjesta na kojima se financijski možemo koliko toliko pokriti – i mi i organizatori. S time ne želim reći ništa loše o Klubu Sax, dapače – to je jedan od rijetkih klubova u Zagrebu koji promiče prvenstveno glazbu i glazbenike i ne kompromitira svoj nivo. Odabrala sam ga jer imaju uspješnu suradnju sa Hangtime Agency, uz pomoć koje organiziram i promoviram ovaj koncert. No, svakako nam fale pozornice na kojima se domaća jazz (& co.) scena može predstaviti sa svojim projektima u jednom koncertantnijem obliku.

Nadam se da će Zagrepčani podržati naš nastup svojim dolaskom i da će interes za ovakvim koncertima rasti, te samim time i šansa da se povećaju pozornice jazz glazbenika.

Nakon Zagreba slijedi Beč gdje ćete također održati promociju prvijenca. No, imate li još neke dogovorene datume? Kakvi su vam planovi za ljeto?

Tako je, 17.5. album predstavljamo u Beču, i time na neki način zatvaramo krug 3 države u kojima se snimao album i iz kojih potiču glazbenici koji su svirali – Hrvatska, Slovenija i Austrija. Nastavljamo 19.7. sa nastupom na kultnom jazz festivalu u Grožnjanu, te 14.9. na JazzIbar-u – jazz festivalu u Kraljevu, gdje ću osim sa svojim kvartetom nastupiti i sa RTS Big Bandom. Sviramo i dosta privatnih evenata internacionalno, a poslije ljeta se spremamo u Kinu na 3. turneju sa nešto komercijalnijim projektom kojeg radimo – pop goes jazz sastavom “VELVETTO”.

I, za kraj, što bi proučila ljudima koji u četvrtak, 16. svibnja, planiraju doći u Sax? Što mogu očekivati?

Poručila bih im da nam puno znači dolazak svakog pojedinca i da sviramo upravo za i zbog njih, te ih očekujemo u što većem broju! Mogu očekivati pjesme o ljubavnim brodolomima, bend koji super groove-a i ekskluzivnu šansu da dobiju svoju kopiju albuma (koji inače nije u prodaji u dućanima).