U četvrtak, 14. veljače, When tomorrow comes ponovno stiže u Sax pa smo odlučili popričati s jednom od njegovih osnivačica – Jelenom Radan.

Zajednički koncertni program Meritasica i Jelene Radan “When tomorrow comes” u četvrtak se ponovno vraća u prostor zagrebačkog Saxa, a ovog puta smo odlučili izmijeniti nekoliko riječi s Jelenom Radan.

Pozdrav, Jelena! Iza tebe je jedna veoma uspješna godina, izdala si nove pjesme i videospotove, odradila nekoliko nastupa od kojih valja spomenuti onaj u kolovozu prošle godine na 21. Večerima dalmatinske šansone u Šibeniku gdje si sa pjesmom “Negdje tamo gore” osvojila prvo mjesto. Jesi li se nadala da će baš ta pjesma postići tako velik uspjeh? Kako je pjesma uopće nastala?

Baš neki dan sam razmišljala kako od izlaska albuma Voyage 2013. nisam bila aktivnija nego li posljednjih godinu-dvije. Kod mene je situacija takva da me uhvatila neka sporost nakon Voyage-a, da bi onda uslijedio ovaj neki autorski zalet to jest ideja da pokušam učiniti nekoliko pjesama, možda i album pjesama koje su izašle iz mene, tako reći. Kad nas ne bude, Nismo više isti ko prije, pa spomenute Negdje tamo gore i Samo me ljubi. Skice pokažem Ediju Cukeriću i Konradu Mulvaju producentsko-aranžerskom dvojcu s kojim radim, a nerijetko su mi i Meri i Aniti savjetnice, tako je Anita i na Negdje tamo gore koautorica. Samoj sebi sam govorila, jedno je biti samozatajan, a drugo da te ljudi pitaju, radiš li još. Tako da neka konstanta treba postojati, ja sigurno neću objavljivati pjesme svaki mjesec ili se pojavljivati na raznim događanjima, ali da ću pokušati uhvatiti konstantu, to da. Festivali me dugo nisu zanimali, i potom je uslijedio opetovani poziv Šibenskog i pasalo mi je doći, tamo sam izvela i Kad nas ne bude, dobila nagradu publike i za interpretaciju – jako lijep osjećaj. Zapravo, kad ti ukažu pohvalu tamo gdje je ne očekuješ. S Negdje tamo gore mislim da nisam samo ja bila iznenađena – jako sam ponosna na opet nagradu publike i ovu žirija. Također i činjenica da sam izvodila pjesmu s orkestrom, to dodaje gušt meni kao izvođaču.

„Negdje tamo gore“ također je dobila i svoj vizualni identitet za koji su između ostaloga zaslužni Filip Tot i Boris Sekulić. Kako je došlo do vaše suradnje i jesi li zadovoljna rezultatom?

Boris ima iznimne ideje i daje se stvarno potpuno svakoj pjesmi to jest izvođaču s kojim radi. Tako je i za ovaj spot apetit rastao u idejnom i produkcijskom smislu i od opreme, ljudi… sve je nekako dobivalo neku filmsku priču… Nikad nisam opuštenija bila nego na ovom spotu… Divni su bili svi, gostovali su nam Nikša i Filip, glumci varaždinskog HNK, puno ljudi je pomagalo, Ljupka Tanevska je divno uklopila kostime, Petra Sever pobrinula se za make up, Mandala za frizuru… Maida Srabović zaslužna je za montažu…

Krajem siječnja predstavila si još jedan videospot, ovaj put za pjesmu „Samo me ljubi“ koju si snimila s Ladaricama. Kako je došlo do ove suradnje i što je bila glavna ideja pri snimanju spota? Moram priznati da me ugodno iznenadio kada sam ga pogledala, nekako je poseban, drugačiji!

Još jedan gušt – naime, u samoj ideji i stvaranju melodije, došlo mi je da jedan dio bude etno karaktera, čula sam žensko višeglasje, sirovost napjeva… Tako sam došla do Ladarica, točnije Jadranke Gračanin koja je pozvala Janju Ivančan i eto, snimile pjesmu zajedno. One su i u spotu i zahvalna sam što je spot ispao kako jest – nakon dugo, dugo snimali smo u studiju i zapravo je Boris naglasak stavio na jedno – kostime Damira Begovića i njegovu kolekciju Ex – vonia. Toliko nam se svidjela kolekcija da smo je poželjeli u spotu. Damir je tako drag i otvoren, toliko je bilo lako raditi s njim, bez kompliciranja. Hvala mu na tome. Rino Barbir bio je direktor fotografije. Petra Sever i Mandala, Maida Srabović opet su oni koji su bili uz nas svojim talentima. Boris uvijek smisli neku dodanu vrijednost, caku, pa je tamo osmislio da se događa vrtnja – Vlado je vješto izradio postolje s mehanizmom koje nas je izdržalo do kraja snimanja. Hvala i manekenkama koje su strpljivo čekale svoj red snimanja. U studiju Novalis smo snimali i imali odlične uvjete tamo.

„Samo me ljubi“ bila je ujedno i pjesma s kojom si nastupila na 66. Zagrebačkom festivalu. Kakva je bila atmosfera tamo i jesi li zadovoljna svojim nastupom?

Meni je bilo baš dobro. Ono najvažnije što mi stvara doživljaj o nekom festivalu je proba ili probe – to je ono po čemu sve procjenjujem jer me i najviše zanima – ako je tu sve ok, onda sam mirna. Od prve probe, sjajnog orkestra, odlično pripremljenih glazbenika – moja pjesma je zazvučala izvrsno i dala mi taman snage da je korektno, s nabojem i otpjevam. Organizacijski vrlo dobro postavljeno sve, svako pitanje odgovoreno, producent Dino na raspolaganju – to su stvari koje meni znače u procjeni… Odlično sam se osjećala sa svojom ekipom, posebno sam ponosna na svoje divne suradnice Ladarice Jadranku, Janju, Vericu i Dijanu. Damir Begović je bio ljubazan i posudio mi haljinu iz spomenute kolekcije, a Petra draga me uljepšala i ovom prilikom.

Uskoro, točnije 14. veljače, ponovno dolaziš u Sax s Anitom i Meri na vaš zajednički koncertni program naziva „When tommorow comes“. Pamtiš li početak ove vaše zajedničke priče? Kako je započelo vaše poznanstvo, ali i suradnja?

Kako ne – nazvala sam ih početkom milenija i zamolila da mi napišu pjesmu. Volim njihovu glazbu oduvijek. Tako je započela suradnja ali i prijateljstvo. Napisale su glazbu za cijeli moj omiljeni Voyage, osim za jednu pjesmu čini je autor Goran Bošković (Fluentes). Osmišljen je zajednički program – na jednom davnom koncertu se rodila ideja i otada uživamo u zajedničkim nastupima.

Foto: Ivana Milanović

Prošle godine ste s ovim programom uspjele rasprodati Sax te ste jednostavno rečeno oduševile. Nadate li se da će tako biti i ovaj put te zašto ste odabrale nastupiti baš na Valentinovo?

Da, sjećam se odličnog koncerta u Saxu. Ovaj program nekako baš ide uz klupski prostor, iako sjajno rezonira na otvorenim ljetnim pozornicama. U klubu se stvori neki dobar ugođaj i vrlo je stvarno, intimno. Imamo dobar osjećaj i kad je Hangtime predložio koncert za Valentinovo, bilo je prilično jednostavno reći – idemo. Naravno da se nadamo punom Saxu i izvedbama koje će razveseliti publiku.

Hoćete li možda, s obzirom na prigodu, osvježiti repertoar ili će biti kao i prošli put? Možda bi bilo dobro da nam kažeš nešto više o samom odabiru pjesama s kojim nastupate jer možda još ima onih koji nisu upoznati s ovom pričom.

Pjesme su birane od samog početka programa, sada vec ima više od 10 godina i to je paleta pjesama, skladbi koje nas uzbuđuju, autorica i autora koji nam znače u našem sarijevanju, glazbenom putu. Kao da su to pjesme za koje bismo rado da su pisane baš za nas. Za ovo Valentinovo u repertoar smo vratile neke od pjesama koje nismo izvodile sigurno od samog početka, a izvrsne su, pa smo ih odlučile izvesti. Većina pjesmama je ljubavne tematike naravno, i vjerujem da će mnogi uz ovaj koncert moći uživati u danu posvećenom ljubavi, kao uostalom i svih ostalih 364 dana nadam se.

Foto: Davor Ivenović

Prošlo Valentinovo također si provela radno te nastupila u HNK u Šibeniku. Po čemu pamtiš taj nastup? Kako ste se proveli?

Pamtim ogroman banner na samom HNK… Ponosna sam i sretna što netko izdvoji novac kako bi došao slušati izvedbu mojih glazbenika i mene same. Jako sam zahvalna, to je moj prvi osjećaj. A onda se igram – obožavam konverzaciju s publikom, momente između pjesama, a onda i odlutati duboko u samim interpretacijama. Bila je to kombnacija Voyage-a i fada, to je bilo odlično. Volim koncerte! Jako, jako!

Kada se već sve vrti oko Valentinova, moram ti postaviti i to pitanje… Naime možeš li nam reći što tebi predstavlja ljubav?

Ljubav je ushit i izazov, pomirenje i otpuštanje, ljubav je traganje i definitvno, ljubav je… ovako mogu jako dugo… Neiscrpna je i čini nas dobrima, ljudima, čini nas jačima i ranjivijima…

I za kraj, kakvi su planovi za nadolazeću godinu? Ima li kakvih novosti na vidiku?

O, da, ima, neke od njih na žalost još ne mogu otkriti, ali uskoro – plan je nastaviti konstantu – ritam objavljivanja pjesama i spotova, stvaranje svoje palete radova koju ljudi imaju priliku doživljavati kroz određena pojavljivanja i nadati se koncertima na zadovoljstvo svih. Možda dovršimo album i proslavimo većim koncertom u Zagrebu sljedeću jesen/zimu.