Zagrebačka Tvornica kulture sinoć je, uz organizacijsko posredstvo Musicology Barcaffe Sessions projekta, ugostila sjajnog nigerijskog glazbenika, kantautora i gitarista, Keziaha Jonesa.

Jones je, inače, izvođač koji sjajno kombinira dva glazbena pravca koja genezu vuku s njegove Afrike, a to su blues i funk, koje stavlja pod zajednički nazivnik zvan blufunk.

Osobno, ne mogu reći da sam naročiti poznavatelj lika i djela spomenutog. Za njega čuo prije jesam, ali se nikad nije imao priliku izboriti doći na red, na neku internu playlistu, ali savršen povod da se to dogodi bila je najava njegovog koncerta u velikom pogonu Tvornice kulture.
Velikom pogonu, ističem, jer nisam uopće znao koliko ljudi bih očekivao, da bi me ispunjena Tvornica poprilično iznenadila. Hrvati imaju natruhe glazbenog ukusa, iako, sudeći po demografskoj slici i prilici, ne piše nam se lijepo, jer sam vidio jako mal’ broj mlađahnijih lica, što će reći da je Keziah Jones glazbenik kojeg su, očito, više i studioznije slušale nešto starije generacije.

Koncert, koji je trajao nekih sat i pol (vremenski okvir bio bi 22:15 – 23:50), odrađen je u skladu s nekim ranijim očekivanjima; nit je bilo preekstatično, nit je bilo prebezdušno, pre-odrađujemtoprekokurcano. Jones, koji na momente podsjeća na hendrixovsku (ali desnoruku) figuru, predvodio je blufunk gospel na sredini pozornice, oko Marshallovih pojačala, dok su mu pratnja bili basist i bubnjar, dakle, svi parametri za kvalitetan jam plesnjak bili su tu.
Proveo je Jones publiku kroz neki svojevrsni best-of karijerni presjek, prepoznao sam kris-kros pjesama sa različitih albuma, ali ono što se dalo lako primijetiti je, kao da publika nije previše upoznata sa, ako se već i radi o obožavateljima sa višegodišnjim ‘stažem’, riječima i pjesmama Nigerijca. Ili će jednostavno biti da je ljudima bilo više do plesa nego do glasa, jer se, unatoč ne-pjevanju, rijetko gdje moglo razabrati neko statičnije tijelo. Pomislio sam u glavi također – „Ma ovo je jedan od onih pozerskih koncerata, na koje se dolazi verificirati svoj istančan, visoko-kulturni glazbeni ukus“, jer zaista je bilo na momente pretiho po pitanju publike, ako pitate mene.

Zatim je u jednom trenutku krenula pjesma, čije taktove nisam na nultu prepoznao, a jedan tip kraj mene stao se mesijanski derati, kao da je jedini koji je dokučio lokaciju dijafragme, kao da se naglo prisjetio riječi pjesme, pa sad mora povesti opću svepjevanciju. Nije mi dugo trebalo da prokljuvim o čem se radi – Keziah Jones je, kao jedan od njegovih očiglednih uzora (Jimi Hendrix) obradio Dylanovu All Along the Watchtower, koja je zbog razlike električna/akustična gitara više nalikovala na verziju nedavnog „slavljenika“ Hendrixa (rođendan 27.11., op.a.), tako da je poznavanje lyricsa tog tipa uvelike izgubilo na značaju. Barem je ta pjesma kanonska za cijelokupnu glazbenu povijest.

Inače, kombinirao je kroz pjesme i gitare i stilove, kako je setlista nalagala, a jedan mu je roadie neumorno naizmjence dodavao električne ili akustične gitare, po potrebi.
Pozvala ga je i publika, željna subotnje groznice, na jedan bis, kojeg je ispoštovao izvedbom jedne pjesme, ali za dvije očito nije bilo energije/strpljenja, jedno od to dvoje. Nije bila ni ponoć, a publika se potom razasula na brojne strane. Idealan nastavak večeri mogla je biti Hrvatska Funk Konferencija, koja se održavala u Boogaloou, što znači da je 1. prosinac uistinu bila večer za (blu)fankere.

Sad se čeka 20. prosinac i gostovanje još jednog sjajnog afričkog gitariste, Bombina, u Vintage Industrial Baru, pa se dotad čitamo već čitamo na nečem.