Ususret nastupu u Saxu, ali i skorom izlasku novoga albuma, popričali smo sa Svemirom.

Podsjetimo, Zvonko Radost u Saxu pokreće seriju koncerata na kojima će predstaviti izvođače regionalne scene. Prvi od takvih nastupa održat će Svemir, bend okupljen oko zagrebačke kantautorice Zvonke Obajdin, a u goste im dolaze Kensington Lima, Ti, ja i moja mama i Mika Male. Ususret nastupu izmijenili smo nekoliko riječi o samom nastanku Svemira, njegovim članovima te nadolazećem albumu. Više o svemu pročitajte u nastavku.

Pozdrav, Svemire! Vaša glazba prisutna je već neko vrijeme i ostavila je značajan trag na domaćoj glazbenoj sceni. No, uzevši u obzir da smo kao narod malo sporija bića, recite nam za početak, za sve one koji još uvijek ne znaju, tko je Svemir i zašto ste odabrali baš to ime?

Svemir je moj bend. Možda malo grubo zvuči ovo “moj”, jer je u Svemiru jako važan osjećaj zajedništva i prijateljstva, kao i kreativni input svih članova, tako da Svemir nikada nije bio prateći bend jedne osobe, ali ipak sam ja mama tog benda :). U Svemiru pored mene sviraju još i Matko (uglavnom bubnjeve, a povremeno i bass), San (uglavnom bass, a povremeno i bubnjeve, uz to nije mu strano ni zapjevati prateće vokale tu i tamo) i Daniel (solo gitara, još malo pratećih vokala). Fini dečki, pristojni, dobro sviraju, napišu dobru pjesmu, ponesu ti i pojačalo kad zatreba. Ne bih ih mijenjala ni za koga!

Ime nam je nadjenuo Robi, koji je svirao na prvom albumu i otišao nakon njega. Nisam više sigurna zašto baš takvo ime, ali kad ga je predložio, odmah mi se svidjelo, pa je i ostalo.

I dok nam Dunja crta minijature koje objašnjavaju svijet vi pak svojom glazbom prikazujete svijet oko sebe, ali i onaj unutarnji s kojim se često teže suočavamo. Kada ste se i zašto odlučili baviti baš glazbom ? Gdje započinje vaša priča?

Moja priča počinje pred otprilike deset godina, kada sam s nježnih 37 počela doma pomalo skidati Tinderstickse i Toma Waitsa na istočnonjemačkoj klasičnoj gitari koja je prije toga 20 godina skupljala prašinu na tavanu. Cijeli sam život sanjarila o tome da sviram i nastupam, ali me od pokušaja realizacije uvijek kočio strah od neuspjeha i manjak samopouzdanja, a vjerojatno i činjenica da nisam vježbala niti naučila svirati instrument :D. U dvijetisućitima Internet me povezao s nekim ljudima s kojima sam kliknula, koji su samnom dijelili tu želju da se svira i podržavali me u tom naumu da u četrdesete uđem kao kantautorica :D, i tako je cijela priča počela.  Dodatni push bila je činjenica da sam se usput i zatelebala kao govedo, i to nesretno, a šta ti više za kantautorstvo treba :D.

E da, i morala sam naučiti svirati. Vježbajući. To se nije moglo izbjeć’.

Na sceni ste već nekoliko godina i vjerujem da je dobro poznajete. U posljednje vrijeme sam primijetila da se sve više mladih glazbenika probija te započinju svoje karijere. Moram nadodati da tu ima zaista svakakve glazbe. Kako vi komentirate trenutno stanje na našoj domaćoj sceni?

Živahno kao i uvijek 🙂

Volim kad ima puno novih imena, jer iz obilja lakše će se roditi kvaliteta. Apsolutno podržavam svaku namjeru da se radi i stvara, neovisno o kvaliteti rezultata – ako postoji volja i talent, prije ili kasnije i rezultat će biti dobar. Mislim da je važno podržavati mlada i neafirmirana imena, a to se najbolje radi tako da im se ode na svirku.

Krenuli ste kao kantautorica, prerasli u duo i zatim u cijeli bend. U cijelom procesu došlo je i do izmjene nekih članova. Jeste li zadovoljni s trenutnom postavom i načinom na koji se nadopunjujete?

Prezadovoljna. Bila sam zadovoljna i s prošlom postavom, u kojoj je na solo gitari bila Aleksandra Saša Dokmanović, no ona je otišla na početku prošle godine i tada nam se pridružio Daniel. S Danielom sam već svirala u jednom prethodnom pokušaju benda, pred jedno 7-8 godina, tako da zapravo za mene i nije bilo nekih stvarno novih članova, a San i Matko su se s njim skompali već na prvoj probi. Svi smo prokleti hipici kojima se ne da ulazit’ u konflikte i odlično se slažemo 🙂

Iza vas su tri albuma, a na putu je i četvrti – „Strah od dubine“. Kada stanete na tren i osvrnete se na vaše dosadašnje glazbeno putovanje, jeste li uopće sanjali da ćete postići takvo što?

Pa jesam. Sanjala sam i više :D, pa valjda je normalno da kad već sanjaš – sanjaš megalomanski. Da sanjaš da sviraš pred tisućama ljudi ili da ti pjesme uđu u antologiju. Ili da dobiješ Nobelovu nagradu za fiziku, ili šta već koga zanima. Nećemo si valjda postavljati ograničenja na snove 🙂

Druga stvar je koliko stvarno očekuješ ili planiraš. Tu već treba biti realan, procijeniti mogućnosti, spoznati svoje limite.

Ali, ako govorimo o snovima, volim reći: mali snovi nisu još nikoga pokrenuli.

Kada sam već u prijašnjem pitanju spomenula Strah od dubine, recite nam nešto više o samom albumu. Nedavno ste predstavili i prvu pjesmu s nadolazećeg albuma koju ste snimili uživo u kućnoj atmosferi. Kako ste se odlučili da će „Ništa“ biti prvi singl te otkud ideja za live snimanjem?

Prilikom snimanja ovog albuma bili smo dosta ambiciozni i odlučili smo cijeli album snimiti dva puta  – jednom klasično, u studiju, s kompletnom opremom i instrumentarijem, i još jednom – doma. Zašto doma? Sve je počelo prošle zime, kada nas je Andrija Škare, voditelj programa “Škrabica” u Booksi, pozvao da sviramo tamo. Radi  se o vrlo specifičnom programu, naime, u Booksi se svira potpuno akustično – bez razglasa, bez pojačala, bez ikakve struje. Pripremajući se za taj nastup, premjestili smo probe iz naše prostorije za vježbanje u moju dnevnu sobu. Nalazili bismo se, dakle, kod mene doma, ja bih sjela za klavir, Daniel bi se primio akustare, Matko nekih akustičnih udaraljki… i tako smo vježbali cijelu zimu, doma, u čarapama, sjedeći na podu dnevne sobe, uz grickalice i pivo i obiteljsku atmosferu. Te su mi probe bile divne i poželjela sam zabilježiti tu atmosferu. Zbog toga smo zadnjeg vikenda u rujnu, dok je još drmalo pravo ljeto, organizirali mini koncert za svoje prijatelje u Matkovoj kući. Uredili smo i ukrasili dnevnu sobu i vrt, objesili lampice po granama drveća, pripremili hranu i piće, i odsvirali sve pjesme s albuma bez ikakvog ozvučenja. Svirku smo u cijelosti snimili i audio i video, te ju planiramo izdati paralelno uz studijski snimak.

“Ništa” je prvi singl jer mislim da pjesma dobro odražava duh cijelog albuma, i jer sam na njoj napisala stih ili dva koji mi puno znače.

Krajem mjeseca, točnije 29.studenoga, povodom nove serije koncerata koju pokreće Zvonko Radost nastupate u Saxu. Vi ste prvi bend koji će tom prilikom nastupiti u ovom kultnom zagrebačkom klubu. Jeste li uzbuđeni i što nam sve spremate?

Rođena uzbuđena.

Što se tiče koncerta, planiramo pokušati maksimalno ponoviti atmosferu s kućnog koncerta. Naravno, ne možemo svirati bez ozvučenja jer ipak nismo u svojoj dnevnoj sobi, ali ići ćemo za time da stvorimo što intimniju atmosferu i bliskost, i što više publici približimo emocije pjesama. Posebno se radujemo tome što nam u goste dolazi niz predivnih glazbenika koji su nam većinom i privatno frendovi, te će obogatiti naš koncert izvedbama nekih svojih novijih pjesama.

U goste vam, u kompletnoj bendovskoj postavi, dolazi Kensington Lima. Zašto baš on? Također, ako ste ga poslušali, recite nam svoje dojmove o njegovom debitantskom albumu „May“.

May je prekrasan album koji osunča svaki šugavi zimski dan. Dosta sam ga slušala, i još ću. Taj album baš isijava toplinu.

I za kraj, kakvi su planovi za budućnost? Možemo li vas još negdje uhvatiti do kraja godine?

Do kraja godine vjerojatno više nigdje nećemo svirati, jer nam je album u visokoj fazi dovršavanja i posvetit ćemo se tome da ga napravimo najbolje što možemo. Kad izađe, čujemo se… 🙂