Znali smo da bi ovogodišnja Brucošijada FER-a u Zagrebu mogla biti deveti krug pakla i kaosa i išli smo prema Zagrebu iz Osijeka s tom pomisli u glavi, no ono što se odvijalo u jesenjoj noći s desetog na jedanaesti studeni godine gospodnje 2018. je iznova nadmašilo sva očekivanja.

Već se oko osam navečer nazirao cirkus koji će zavladati kasnije na FER-u, kada su se hrpe ljudi slijevale na Martinovku kako bi popile koju čašicu razgovora i nečeg konkretnijeg. Bilo je tu ljudi s gitarama, pjevalo se na sve strane, vladao je pozamašan osjećaj zajedništva među ljudima koji svi teže prema istom cilju – preživjeti noć. A noć je bome trebalo preživjeti. Ili sa štitom ili na štitu.

Ulazak oko 22 sata na FER nije bio mučan i unutra je vladala komotna atmosfera bez ikakvih laktanja i otežane prolaznosti. Polako se punio prostor i publika se dijelila po pozornicama. Ja sam se zaputio bez oklijevanja na meni najdraži nastup večeri – onaj J.R. Augusta. Kantautora i glazbenika iz Zaboka sam gledao uživo po prvi put nakon puno pokušaja da to ostvarim i prije no nikako me nije zatekla prilika za učiniti to. Rad ovog genijalnog umjetnika je jednostavno, u najmanju ruku, svjetski. Pjevati stvari na engleskom na ovim prostorima i činiti to tako dobro je rijetka pojava, a August to čini na visokom nivou. Kada se zažmiri i sluša, teško je reći da je osoba koja izvodi to iz Hrvatske. A izvele su se tako stvari poput Crucify Me, Big Black Limousine, Dangerous Waters, When I Go Fishing itd. te je napravljena prava mala blues / gospel / Mississippi atmosfera za ugodno popunjen prostor malog stagea.

Odmah poslije Augusta prebacuje se priča na Antenat. Bend koji je poznat po svojoj energiji i karizmatišnoću te fantastičnim vladanjem pozornice nije ni ovoga puta razočarao. Uvijek daju sve od sebe i energiju koju prenose osjeti se na sve strane tijekom nastupa. Gledao sam ih na otvorenom prostoru, na pozornici Ferragosto Jam festivala prošle ili pretprošle godine, i moram priznati da mi se to tada puno više svidjelo. Ono što je nedostajalo ovdje je otvoreni krov, masa zvijezda iznad mladih glava, ali što se tiče benda – svaka im čast! Osjetio sam u jednom trenutku jedino da se možda malo gubio fokus publike na Antenat jer je na istom stageu odmah poslije slijedila Vesna pa su se mase i mase ljudi već slijevale na prostor stagea i nisu previše obraćale pažnju na ono što se zbiva na pozornici već samo mahnito uzimali cugu na okolnim šankovima, bacili sidro negdje i znali da ako se maknu od tamo u iduća dva sata, neće se više vratiti.

Od osobite važnosti bilo mi je vratiti se na drugi stage gdje je nastupao pulski NLV, koji su nekoliko dana prije nastupa na Brucošijadi najavili kako im je ovo posljednji koncert u doglednom vremenu. Slušao sam ih na Ferragostu prvi puta prošle godine, a debitantski album “NLV” može se smatrati najboljim debitantskim projektom mladog benda u 2016. godini te vam ga i ovom prigodom svakako preporučujem za slušanje. NLV inače čine Nikola, Luka i Vedran, a standardno su bili prošireni s još ponekim članom i back vokalima. Osim određenih problema s razglasom na početku, skoro pa jednosatni nastup je odrađen vrlo korektno, animirajuće i s odlično posloženom setlistom koja se logično bazirala na gotovo svim pjesmama s prvijenca. Posebnu žestinu, emociju i energiju imale su pjesme Look Around You (osobni favorit), Bitter te prekrasna Sisters of the Sun.Dostatna količina publike s velikim odobrenjem je prihvatila ono što je NLV imao za poručiti, a moram priznati kako je velika šteta što općenito ljudi nisu imali prilike više čuti za ovaj uistinu kvalitetan bend, tako da se nadam da će ova pauza biti upravo samo to – pauza.

I tako je i bilo. Tko digne guzicu izgubi stolicu. Koliko me sjećanje služi kroz svu tu moždanu, ali i okolnu maglu po fakultetu, Vesna je počela s Kad bi bila ja tvoja voljena (možda griješim ovdje, stvarno se ne mogu točno sjetit haha) te je nastavila kroz sat i pol kroz sve svoje velike hitove iz karijere, poput Da znaš, Da sutra umrem, Jutro donosi kraj, Bježi od mene, ali i zanimljivim obradama poput Should I Stay Or Should I Go od grupe The Clash. E sad, htio bi reći ovim putem da jedina dva koncerta u životu na kojima nisam vidio izvođača na bini od silne količine kaosa i općeg ludila i transa i euforije su nastup Prodigyja na Exitu 2016. i Vesna Pisarović na Brucošijadi FER-a 2018. Za ovo prvo mi je to donekle i razumljivo, ali Vesna Pisarović? Zaista? Je li ta subota bila istinita i je li to možda sve bila neka iluzija? Neki placebo efekt? Svaka čast Vesni Pisarović na njezinim hitovima i karijeri, ali je li zaista moguće da se trash toliko vraća danas i da je to sve toliko maha uzelo? Mislim da je to jednostavno činjenica koju se ne može pobiti. Kasnije se Šajeta odlično našalio s tim rekavši istinu kroz humor, a to je da on inače nastupa po istarskim bircevima pred 25 ljudi i sad dođe ovamo na stage i odjednom je tu sad tisuću ljudi koji u glas pjevaju njegove pjesme. Alo ljudi, što se događa? Sve cijenim zaista, Šajetu pogotovo, i kao glazbenike i kao pjevače i kao ljude, ali jednostavno se mora reć da su ti izvođači danas popularniji nego ikada. Dajem ruku u vatru da Vesna Pisarović nije nikada bila ovako poznata kao što je to dokazala subotnja Brucošijada FER-a. Nešto čudno je očito u zraku i nitko ne zna što, ali izaziva nenormalnu euforiju očito.

Neke od sitnica koje mogu dočarati tu euforiju su to da vam pivo u ruci nije moglo stajat čitavo duže od deset minuta. Ili će bit u vama ili na vama ili na podu. Svaki pokušaj snimanja, vađenja mobitela ili fotografiranja bio je nemoguć. Neartikulirana urlanja u svakom trenutku sa svih strana, barem dvije situacije na pragu izbijanja tučnjave samo na putu do WC-a ili nazad zbog nenormalne količine laktanja kroz ljude, ali drugačije nije jednostavno išlo. Bilo je biti ili ne biti i jednostavno se moralo biti. U trenucima poput ovih, a teško da će išta na FER-u više ikad nadmašit ovakve situacije, jednostavno se treba skulirat u glavi, reć si da si tu gdje jesi i da će to sve izaći na dobro i na kraju sve ispadne oke. Toliki zanos je vladao da sam se kasnije nekoliko puta, čak i dan poslije, zapitao: „oke, jel se to stvarno noćas događalo i jesmo mi svi tamo zaista bili?“

Kada su se stvari malo smirile nakon Vesne i kada se koliko toliko kisika počelo puštati u ljudske mozgove moglo se u prolazu čekirat Belfaste kako mažu taj irski melos uz gomile piva u zraku i dobro poznate hitove i obrade svjetski poznatih stvari, Pero Defformero koji je isto sabijao na svoj način, predvođeni s Bišketom u svom dobro poznatom bijelom odijelu. Paralelno sa Šajetom na drugom je stageu nastupao u Zagrebu uvijek odlično prihvaćen Pero Defformero, koji ove godine slave 25 ljeta bivanja na sceni. Startali su oko pola 3 u noći, kada su već bili ljepljivi podovi a basnoslovna rulja je već počela pušiti unutar prostora faksa. Pristojan broj ljudi okupio se na ovom jednosatnom nastupu, no ponovno je u nekoliko navrata ozvučenje znalo biti nedostatak. Legendarni i uvijek raspoloženi Bishke je s ekipom prošao kroz hitove svog folk-metal repertoara, a izvodili su se i naslovi iz ove godine (“Lola”), prošle poput “Hipster”, “Trebalo bi”, a naravno da se nisu mogle izbjeći “Silvana”, “Ferrari”, “Gastarbajter” ili “Gotičarka”. Nekome leži ova mjuza, nekome ne, no činjenica je da su Pero Defformero “brkovi prije brkova” i taj (tada) fascinantan spoj iz devedesetih, narodnjaka i heavy-metala u krajnjem slučaju svakoga može iznenaditi, na bilo koji način.

A na mainu je nastavio u dobrom tonu Šajeta. Šajeta isto vladar cirkusa na svoj način. Gomila ljudi i dalje na main stageu, Šajeta s dobro poznatim humorom i neizostavni hitovi poput Leteća Barbara, Party za ekipu, Moji koraki itd. su bili više nego dovoljno da iscjede iz mene ono malo znoja što mi je preostalo. Nisam se tako iskakao na koncertu – ne pamtim. Kakav Mišo Kovač ljudi, trebali ste ovo vidjeti u subotu.

Votafak stage jedno je od zanimljivijih stvari koje sam doživio na događaju ovakvog tipa. S obzirom da je interesantno i najavljen kao “iznenađujući stage”, nismo mogli očekivati što nas čeka. Art prostorija pružila je nešto zanimljivo i osobno do sada neviđeno, lik odjeven u gataru omogućuje ti da mu ispovjediš dušu o bilo kojim problemima koji vas muče ili zanimaju, zatim se pušta projekcija filma s raznim pričama ljudi, a tu se nalazilo i kolo sreće vrteći se na biciklu. Pohvale za ideju i realizaciju.

Nadmašena sva očekivanja, ali jedan ozbiljan savjet organizatorima. Ne znam je li bilo medicinskih intervencija (bilo bi živo čudo da nije) ali ako želite malo zdraviji event i ne toliku pretjeranost, jednostavno neka se ne pušta u zadnji čas dodatnih 200 karata i neka se od osnovne prodaje smanji još pozamašna doza ulaznica pa ko prvi njegova djevojka, a ko zakasni jebiga. Ovo u subotu je stvarno bilo pretjerano, za zgadit se samom sebi i drugima. Ili smanjite ulaznice ili mijenjajte lokaciju. Kapacitet FER-a nije bio dostatan za ovo u subotu i iako je bila pobjeda, bila je Pirova pobjeda. Ili još bolje – što se uopće dogodilo i je li sve to bila stvarnost? Tko će ga znat, ali pozamašna količina izgubljenih stvari, tanak novčanik i ošamućenost samo su neki od znakova da se neki vrag te noći dogodio. Živi bili pa se sjetili!

Izvještavaju: Mislav Bartoš i Bruno Koić