Sinoć je klub Močvara ugostila californijske psihodeličare The Stevenson Ranch Davidans, koji su svoji premijerni nastup u Hrvatskoj održali u intimnoj i lijepoj atmosferi.

Ne tako davne 2011. godine prvi puta sam poslušao album SRD-a Psalms, Hymns and Spiritual Songs. Bio je to album koji je na određen način obilježio moje rane dvadesete, zadimljene godine traženja. Stihovi spomenutog albuma obiluju nenametljivim new-age idejama i temama o životu, smrti, prirodi, svemiru, itd. Tada sam mahnito upijao te tekstove, pogotovo kada su bili zaslađeni u kombinaciji s neodoljivom glazbom light psihodelije i sanjivog vokala Dwayne Seagravesa.

Sada u kasnim dvadesetima, nisam se nešto pretjerano pronašao, Davidijanci ( ne Koreshovi) su se nešto manje u međuvremenu slušali, ali saznanje da će nastupiti u Zagrebu instantno me oduševilo i postao je to moj osobni najiščekivaniji gig recentne godine.

Sinoć se u Močvari skupilo jedva četrdesetak ljudi, možda je to bio razlog što su se organizatori odlučili koncert smjestiti na improviziranoj pozornici odmah pored šanka. Efekt relativne popunjenosti je bio uspješan, iako dio mene pomalo žali za uobičajenom dvoranom Močvare i intimnim mrakom u njoj koji bi možda pridonio atmosferi, no i ovako je to bilo zadovoljavajuće.

Zvuk je bio odličan, to sam odmah primjetio već na uvodnoj Nature Boy koja poziva na povratak prirodi, a karakterizira ju catchy psihodeličan riff koji se provlači kroz cijelu pjesmu. Dwayneov vokal se jasno mogao čuti, bez obzira na jačinu psihodeličnog noisea koji bi bend stvarao iza njega. Setlista je bila uglavnom presjek sa sva njihova 3 studijska albuma. One nekako najživlje pjesme poput Wack Magick (Amerikana) ili posljednja bis stvarčina No Tommorow (Psalms, Hymns…) su bile i svojevrsni vrhunci ovog malog, ali velikog giga u Močvari sinoć. Daleko od toga da one baladnije stvari odsvirane sinoć poput Better Day ili Let It All Go nisu pravi nježni psihodelični užitak za uši.
Netipični bubnjarski pokreti, kao i same dionice Andy Campanelle prizivaju duh Brian Jonestowna, te svi fanovi spomenutog benda mogu žaliti što sinoć nisu posjetili Močvaru, jer koncert SRD-a je najbliže Antonovoj glazbi što se moglo ove godine poslušati u Hrvatskoj. Nevezano uz BJM, Stevensoni su i dalje jedan glazbeni svemir za sebe, tako da žaljenje može biti višestruko.

Ako bi se tražio poneki prigovor, to bi eventualno išlo na samo trajanje koncerta. Tek nešto više od sat vremena je sve to skupa trajalo. Taman da su odsvirali još dvije-tri stvari poput Inbetween Everything ili PsyOp i večer bi bila idealna.

Nije ovo bio koncert koji će ispisati zlatna slova koncertnih događanja u Zagrebu iz 2018. godine, međutim upravo ovakvi maleni ( ali veliki) koncerti daju dušu, kako klubu Močvari tako i kulturnim događanjima u Zagrebu. Stoga veliko hvala klubu, a i organizatoru Raw Syndicate Booking, kao i svima okupljenima sinoć jer smo imali prilike svjedočiti ovom californijskom psihodeličnom gem-u.