Šesti put u Hrvatskoj od 1986. godine (dvaput Split – 2008. i 2016., dvaput Zagreb – 1986., 2013. te Velika Gorica 2003.), legendarni pioniri heavy metal zvuka Iron Maiden napravili su, klišejasto rečeno, ali točnije ne može, koncert za pamćenje.

Koncert pod organizacijom NuCoast Croatia smjestio je kultne Maidene u zagrebačku Arenu povodom njihove svjetske turneje „Legacy Of The Beast“ koja je inspirirana realizacijom istoimene mobilne igre i stripa. Turneja se bazira na svojevrsnom „best-offu“ gdje bend kroz bogatu i šaroliku scenografiju publici na turneji pruža bogat audio-vizualni spektakl prošaran najvećim hitovima karijere, uz neke pjesme koje davno nismo mogli uživo čuti. Potporu u Zagrebu pružili su im američki metalci Tremonti.

Foto: NuCoast Croatia Facebook Page

Gledano s osobnog stajališta, tri sam puta dosad spletom okolnosti uspio propustiti Iron Maiden, dok je otkako je trajanja Mixete kolega Kaselj bio u splitskoj Spaladium areni (REPORT). Bend koji mi je definitivno, između ostalih, obilježio kraj osnovnoškolskog te cijelo srednjoškolsko razdoblje, ovoga me puta natjerao da se tijekom radnog tjedna zaputim iz Osijeka u Zagreb i ni na koji način ne propustim i ovu turneju, za koju su mnogi govorili, a to nakon jučer mogu i potvrditi, da je jedna od njihovih najjačih do sada. Bruce Dickinson, Steve Harris i ekipa i dan danas perjaju jednakom žestinom kao i svih ovih godina, šezdesetogodišnjaci su to koji su nevjerojatno vitalni, agilni, iznimno dobro raspoloženi za eksplozivne nastupe te se vidi da stare iskusnjare znaju što rade i žive za svoj posao, koji očigledno nikada nije bio samo to.

Jučerašnji koncert u Areni bio je svojevrsna oaza svim metalheadsima i poštovateljima te glazbe, sve je podsjećalo na nekadašnje običaje pred velike koncerte: ekipa se okupi satima prije kod venue-a, ispijaju se piva, ljudi se upoznaju, prepričavaju se protekli koncerti te se hajpa ovaj nadolazeći. Mnoštvo simpatičnih individua pred dvoranom, naravno, ogromna količina maidenovskih rekvizita, odjeće i obuće, slušanje pjesama i pjevanje na svakih 15-ak metara jasno upućuju na to kako Iron Maiden posjeduje nevjerojatnu količinu hardcore fanova, što se moglo dodatno potvrditi i tijekom dvosatne svirke.

Foto: M.D. Vukšić

Ulazim u Arenu, nailazim na merch benda i ogromne redove ispred, odlazim po nekoliko piva da se spremim za tribinu i ulazim u dvoranu, gdje je već 20-ak minuta svirala grupa Tremonti. Moram priznati da nisam prije najave ovog koncerta imao priliku ranije upoznati se i poslušati ekipu, no kroz njihov pedesetominutni koncert uspio sam razabrati da su svirali pjesme poput A Dying Machine, You Waste Your Time i Wish You Well. Možda mi je muka oko prepoznavanja stvari uslijedila zbog ranijeg nepoznavanja materijala, no dojma sam da je četveročlani sastav predvođen Markom Tremontijem kroz cijeli koncert svirao jednu do dvije pjesme, s pauzama gdje je frontman srdačno pozdravljao već mnogobrojne okupljene. Uz uistinu besprijekornu produkciju i vidno vještu svirku, nisam gotovo uopće razumio pjevača, niti sam imao osjećaj da su dečki već otprašili svoj marš kroz dosadašnja četiri albuma. No, za sve postoji drugi put, kako je i sam Mark izrazio želju za ponovnom svirkom u Hrvatskoj pa se nadam da ću Tremonti slušati u nekom iole intimnijem okruženju, gdje će dojam vjerojatno biti puno konkretniji.

Foto: M.D. Vukšić

Kao po špagi, u 20:50 dvoranom se čuje snimka pjesme Doctor, Doctor te se pozornica i dalje prilagođava maidenovskoj scenografiji, a nakon standardnog Churchillovog govora „We shall fight on the beaches“ i autentičnim snimkama na ekranima, na binu se penju Dave, Adrian, Nicko, Janick, Steve i Bruce.  Koncert očekivano otpočinju megahitom Aces High, a iznad benda tematski se pojavljuje ogromna avionska maketa Spitfire, što upućuje da će se bina, odnosno njeni elementi između pjesama mijenjati frekventno. Uslijedila je „filmska“ Where Eagles Dare, gdje se već moglo osjetiti kako će eruptivna energija u dvorani ostati takva do samog kraja, ako je već intenzivna i dinamična bila na početku. 2 Minutes To Midnight apsolutni je live pogodak, jedna od nemalog broja pjesama koje sam oduvijek uživo htio čuti te odličan prolog u Bruceovo prvo (i posljednje) obraćanje preko 15 tisuća prisutnih. Naravno, nije se mogla izostaviti pohvala naše repke zbog pobjede nad Englezima, no kada Bruce Almighty izgovara te rečenice, nekako ne mogu zvučati sterilno ili neiskreno. Najavio nam je kako neće pričati tijekom koncerta, već će poredak pjesama i cijeli koncept turneje govoriti sam za sebe te će na adekvatan način prepričati povijest (te je ispisati).

Foto: M.D. Vukšić

Slijedi The Clansman, pjesma koju u originalu pjeva Blaze Bayley,  a koju sam također jedva čekao čuti uživo te mi je nevjerojatno drago što su je uvrstili u ovoturnejski program. Ljepota izvedbe za sve ljubitelje progresivnog perioda grupe, kojih je jučer bila puna dvorana. Bruce se s ogromnim mačem nastavlja ophoditi i u sljedećoj, također megahitu The Trooper, gdje na stageu možemo vidjeti i dragog nam Eddieja. Dvoipolmetarska ili trometarska živina mačevala se s Bruceom te nas pozdravila pred sljedeću, Revelations. Prekrasni crkveni vitraji te svijećnjaci dominirali su pozornicom i stvarali besprijekoran vizualni dojam, a tako je bilo i na For The Greater Good Of God, famoznoj pjesmi koja je jedna od dokaza da je ekipa bila nevjerojatno uigrana, instrumentalno i vokalno gotovo bezgrešna, a generalno gledajući – vrlo, vrlo opuštena i raspoložena. Tijekom Wicker Mana u pozadini je bila klasična drvena skulptura iz istoimenog kultnog filma te sam u tom trenutku ostao zapanjen (iz moje perspektive kod tribine) kako je zvuk cjelokupnog događaja bio pun pogodak, ni u kojem trenutku nisam imao primjedbe na čistoću, masnoću i jasno razlikovanje instrumenata. Nakon nekoliko naslova vidjelo se kako ekipa neće stajati i praviti kratke pauze, ogromna uigranost i vrsni splet materijala doveli su do jedne od najboljih izvedbi večeri, Sign Of The Cross. Bruce je s neonskim križem harao po bini, a preciznost svirke i vrhunske solaže te impresivna pirotehnika vjerujem da nikoga nisu mogli ostaviti (ponovno klišejast izraz, al’ što ću) ravnodušnim. Flight Of Icarus iznjedrio je ogromnu siluetu s raširenim krilima iznad pozornice, a zanimljiva je i činjenica da se ovu pjesmu uživo nije moglo čuti čak 32 godine. Pred kraj regularnog dijela koncerta, vremešni momci su otprašili svevremenske Fear Of The Dark, The Number Of The Beast i Iron Maiden, koju vjerojatno nikada nisu izbjegli na repertoaru.  Do samog kraja regularnog dijela, vjerojatno je tek desetak duša na tribinama ostalo sjediti, dok je cijela dvorana bila u nekakvom obliku delirija, iskreno ne znam kako drugačije opisati atmosferu, a da ne zvuči pretenciozno.

Nije bilo velike pauze, The Evil That Men Do otvorila je posljednji dio koncerta, a vrhunske Hallowed By Thy Name i Run To The Hills označile su konačni kraj ovog pozitivnom energijom nabrijanog događaja. Ekipa se više nije vraćala na pozornicu te se na pomalo nekonvencionalan način pozdravila s prisutnima, a dvoranom se standardno krenula oriti Always Look On The Bright Side Of Life.

Po mnogima najbolji Iron Maiden koncert kojega su imali prilike gledati i slušati, i sa konciznog sviračkog i s audio-vizualnog aspekta, a meni je drago što sam se po pitanju britanskih legendi „razdjevičio“ upravo na takvom, istinski spektakularnom nastupu. Dugo mi se nije dogodilo da je vrijeme toliko brzo proletjelo, dvosatni koncert kao da je upola manje trajao, a to dovoljno govori o atmosferi, naboju emocija i pozitivnih vibracija kakve samo iskusni i vrhunski glazbenici mogu prirediti. Za Maidene se to nikada ne bismo trebali zapitati, a Bruceova „see you again soon“ zvučala je jednako uvjerljivo kao i nogometna čestitka. Nitko sretniji od nas ako tako bude.