Ultra Europe festival trijumfalno je proslavio ulazak u novo ugovorno razdoblje sa Ultra Worldwide brendom, postavivši tako neke nove rekorde uz izvođače koje je publika mogla vidjeti po prvi puta.

Posljednjih nekoliko godina, održavanje Ultra Europe festivala bilo je obavijeno velom magle i sumnje oko petog mjeseca. Nije se znao ni prvi val izvođača, niti koliko će ih biti te naposljetku niti hoće li se festival održati. No ove godine s potpisom ugovora na novo razdoblje do 2022. godine nekako se počelo lakše disati. Izvođači su objavljeni već krajem prvog mjeseca, neki od njih doživjeli su i svoj prvijenac (Eric Prydz, Marshmello) te je generalni ‘feel’ oko ovogodišnje pripreme festivala bio puno mirniji i spokojniji.

Poglavito je tome razlog i povratak MPG tvrtke na čelo organizacije festivala, čime je održavanje i sama organizacija odvedena na puno veću i ozbiljniju razinu nego što smo to mogli vidjeti proteklih nekoliko godina. Rezultat relativno ‘neuspješne’ i šture protekle godine iskazao se u informaciji da je ove godine u Splitu ostalo više slobodnih soba nego ikada, što bi značilo da je dobar komad polaznika festivala se ohladio te otišao potražiti svoju dozu tulumarenja na nekoj drugoj lokaciji.

Također, brojne strahove publici izazivale su i moguće nesretne okolnosti koje su poharale protekle dvije godine (oluja, rušenje bine, otkazivanje cijelog jednog dana), no ovo izdanje proteklo je u savršenom redu, s ugodnih 28 stupnjeva kroz cijeli vikend bez ijedne kapi kiše.

Velika konstrukcijska promjena ove godine je izgradnja masivnog Resistance stagea, koji je dobio kompletan ‘overhaul’ i novu pozornicu koja vrlo ponosno može parirati ASOT stageu u Miamiju. Na njoj su nastupali techno velikani kao što su Carl Cox, Joseph Capriati, Marco Carola, Seth Troxler i ostali, no zbog vlastite preference prema trance glazbi, nisam se baš previše puta uputio na taj stage. A kad smo već kod trance izvođača, oni su svoje mjesto pod suncem imali na Arcadia stageu koji je ove godine oduševio unatoč svojem limitiranom prostoru.

Kako bismo bili spremni na ostanak do završetka svakog dana, bilo je potrebno pomno isplanirati ulazak u festivalski prostor s obzirom na činjenicu da taj dan više nema povratka van, stoga nisam uspio popratiti baš svakog izvođača. Petak je za mene započeo s izraelskim psytrance dvojcem Vini Vici, koji su ove godine dobili svoju priliku i na Main Stageu te su ljubav uzvratili publici sa svojim popularnim hitovima kao što su Great Spirit i Free Tibet. Nakon njih u 23 sata svoj nastup započeo je Afrojack, jedan od tek nekolicine izvođača koji se može pohvaliti da je nastupio na svakom od dosadašnjih šest izdanja festivala. No vrhunac večeri slobodno se može reći da je bio nastup Axwella & Ingrossa, sada opet možemo reći i članova Swedish House Mafie, pošto je reunion u punom zamahu s potvrđenim tourom za cijelu 2019. godinu. S obzirom na dugačak hype i uvod u set, dio publike potajno se nadao dolasku Steve Angella na set kako bi se kompletirala postava slavne supergrupe, no to se ipak nije dogodilo. Unatoč tome, publika je dobila svoje dvije trećine Swedish House Mafie uz odsvirane numere kao što su More than you know, Sun is shining i How do you feel right now.

Nakon njih uslijedio je francuski trap majstor DJ Snake kojeg sam odlučio izbjeći pošto su mu (po mom skromnom mišljenju) u proteklih nekoliko godina setovi postali znatno lošiji s neobjašnjivim variranjima tempa i slabom kontrolom publike. Večer je zatvorio introvertni švedski velemajstor Eric Prydz, čovjek od malo riječi, ali puno zvukova, većinom mračnog progressive house stila. Neupućena mainstream publika nadala se čuti pjesme kao što su Call on me i Pjanoo, no to nije današnji Prydz. Umjesto toga, publika je svakako bila počašćena njegovim fenomenalnim progressive singlovima kao što su Opus i Generate, iako je poveći komad ljudstva odlučio napustiti festivalski prostor nakon nastupa DJ Snakea, što svojom voljom i umorom, što medicinskom/policijskom intervencijom.

Subotnje popodne proteklo je u divnom okruženju jeftine, ali ukusne dostavne hrane, plaže Bačvice i pokojim pivom te skupljanjem energije za večernji nastavak tulumarenja te naravno psihološkom pripremom za četvrtfinalni ogled protiv Rusije. Splitska fan zona bila je ‘place to be’ za gledanje utakmice, a jedanaesterci su bili posebno stresni pošto ih nisam mogao niti uživo pratiti, s obzirom na to da sam morao doslovno trčati na intervju s poznatim trance umjetnikom MarLom (čiji ćete intervju moći pročitati kroz nekoliko dana.)

Moje subotnje festivalsko vrijeme započelo je u 22:45 na Arcadia stageu sa nastupom Ilan Bluestonea, britanske nadolazeće melodic trance zvijezde, štićenika trojca Above & Beyond. Svojim melodičnim trance hitovima kao što su Scars, Bigger than love i Frozen ground rasplesao je publiku na Arcadia stageu gdje je atmosfera bila nekako puno bolja i opuštenija u usporedbi s Main stageom, unatoč limitiranom prostoru. Nakon njega na isti stage popeo se MarLo, nizozemska trance zvijezda koju sam imao prilike i osobno upoznati. Počastio nas je svojim prekrasnim melodičnim trance numerama kao što su Darkside, Enough Echo i Join us now, a svoj predviđeni nastup od 75 minuta produžio je čak za punih 40 minuta, do te mjere da je većina publike smatrala kako je otkazan nadolazeći izvođač umjesto koga je MarLo produžio svoj set da se popuni satnica.

No to nije bio slučaj, na sveopće ugodno iznenađenje, u dva sata poslije ponoći stigli su na pozornicu najveći duo ovogodišnjeg Arcadia stagea, njemački trance veterani Cosmic Gate. Ponovno na Poljudu nakon 2014. godine, svojim singlovima poput Fall into you, Tonight te neizostavni klasik Exploration of space zadovoljili su svaku trance potrebu publike. Istovremeno, na Main stageu nastupao je treći kotačić Swedish House Mafie, Steve Angello te sam njega odlučio propustiti zbog činjenice što sam ga već nekoliko puta čuo, dok su mi Cosmic Gate bili prvijenac, no glasine od strane obližnjih su mi rekle da je Angello također imao fenomenalan i emotivan set.

Za pretposljednji nastup dana te ujedno i zadovoljavanje komercijalnog pop ukusa publike pobrinuo se američki dvojac The Chainsmokersi. Kombinirali su EDM pop s trap glazbom te smo dobili set vrlo blizak onom DJ Snakea prethodnog dana. Za zatvaranje subote pobrinuo se Hardwell, koji je odvrtio godine unazad te na opće iznenađenje iznio donekle old-school set sa zvukovima početaka njegove karijere u kojima su se miješali progressive house, future bass i hardstyle.

Da se malo odmaknemo od glazbenog dijela festivala na trenutak, valjalo bi prokomentirati i popratne sadržaje ovogodišnjeg izdanja. Cijene su više nego ikad, pivo košta nerazumno visokih 45 kuna za naše standarde, plus 15 kuna za kupovinu čaše. Dok su cijene ostalih bezalkoholnih pića 35 kuna, za koktele i boce žestokih pića ne moram naravno ni spominjati. S druge strane, potrebno je imati na umu činjenicu kako 80 posto festivalske publike čine stranci kojima te cijene ne predstavljaju problem, stoga s profitabilne strane je vjerujem ovo bio poprilično dobar potez. Postoji nekoliko štandova s merchandiseom, kao i štandova s hranom, sponzorima te lost & found sekcijom, uglavnom sve što jedan poveći festival treba sadržavati. Novci se uplaćuju na top-up štandovima na narukvici te služe kao valuta plaćanja unutar festivalskog prostora. No za potrebe ‘zagrijavanja’ ponajviše je služio zid ispred festivalskog prostora Poljuda te obližnje trgovine i fast food restorani u kojima su se alkohol i hrana mogli kupiti po našim standardnim cijenama. Sve u svemu, organizacijski je sve bilo na zadovoljavajuće visokoj razini, s relativno čistim toi – toi i stadionskim toaletima, što nije nužno bilo slučaj proteklih godina. Vatromet i rakete ove godine nisu letjeli direktno prema publici, što je također bilo lijepo za vidjeti.

No vratimo se mi na glazbeni dio festivala. Za mene je posljednji dan započeo u 22:45, netom nakon završetka seta Steve Aokija, kojeg sam s radošću propustio. Uslijedilo je iznenađenje u obliku seta popularnog švedskog producenta Alessa, štićenika Swedish House Mafie koji je posljednjih godina kod mene osobno izgubio svoj kredibilitet okrenuvši se njemu netipičnim pop i trap zvukovima, no naletio sam na vrlo ugodno iznenađenje od sat i pol vremena predivnih house zvukova uz njegove popratne hitove kao što su If i lose myself, Heroes, I wanna know i ostale. Nakon njega, David Guetta se popeo na pozornicu. Također neizostavni član Ultra Europe popisa izvođača iz godine u godinu, odsvirao je kombinaciju svojih pop hitova kao što su Flame i Titanium sa progressive techno zvukovima za plesanje i razbijanje mirnoće. Za pretposljednji nastup dana, a ujedno i cijelog festivala pobrinuo se Marshmello, poznati smajlić na glavi koji je publiku rasplesao svojim miksom EDM i trap zvukova, uz snažne bangere.

Kao šlag na tortu cijelog festivala dobili smo nastup Armina Van Buurena, neospornog oca trance glazbe. No koliko je taj šlag zaista bio ukusan, ostaje za raspravu. Meni kao osobno njegovom ogromnom fanu ostaje lagano gorak okus u ustima s obzirom da je najavio set s novim pjesmama i ponekim ‘iznenađenjima’, a ono što smo dobili je skraćena verzija seta iz njegovog prethodnog dana sa rumunjskog Neversea festivala nakon kojeg je došao na Poljud vidno umoran i sa stavom ‘odradit ću ovo pa idem’. Mogu slobodno reći u ime više osoba da se ipak za posljednji nastup i zatvaranje Ultra Europe 2018 očekivalo barem produžetak seta od nekih pola sata, no to se nije doživjelo.

Kako god bilo, cjelokupno iskustvo ovogodišnjeg izdanja ostat će mi u fenomenalnom sjećanju. Neljubazni Splićani, vrlo vrlo ljubazni stranci, općenito dobro raspoloženi gosti te iznenađujući manjak incidenata (što nasilnog karaktera ili predoziranja drogom/alkoholom) učinili su ovo izdanje vrlo ugodnim iskustvom bez neke veće zamjerke, stoga me Split može očekivati i sljedeće godine.

Fotografije: Rukes, Rudgr, Julien Duval