Više od događajima prvog dana čitajte u izvještaju kolege Mislava klikom OVDJE, a što je Bruno imao za reći o drugom danu, pročitajte OVDJE.

Zapade tako mene, INmusic njufera, dati neku sveopću konkluziju uz par kratkih crtica u vezi trećeg dana. Neka, možda je tako i najbolje – onaj lišen dojmova prošlogodišnjih izdanja, reći će najiskrenije o cjelokupnom festivalu.

Da, što se tiče tog trećeg dana, protekao je nekako potpuno neodređeno, nemam odgovarajući epitet za taj treći dan. Alice in Chains na Main stageu bili su Alice in Chains vol.2, ali i kao takvi pružili su odličan set. Žaliti se da to nije onaj slavni grunge bend s početka pokreta je krajnje nepotrebno, ionako u svijetu glazbene industrije na koncertima većinom dobivamo poluproizvode sa krnjim sastavima, tim više ako imaju 20+ godina staža, a samostalne turneje rasprodaju izvođači čiji slavniji bendovi više ne nastupaju (čitaj Waters, Byrne, etc). Evo, nedavno bijah na koncertu Body Counta gdje je praktički samo Ice-T onaj koji je u toj ideji sudjelovao i devedesetih. Tako da me nužno to ne smeta, tinejdžeri devedesetih trebaju biti sretni što su svjedočili AiC-u jer bez INmusica to bi se teže ostvarilo. Mene osobno nikad nisu previše uhvatili, više sam bio za Pearl Jam i Soundgarden u tim formativnim srednjoškolskim danima, ali lijepo je bilo prodrmati se na tu današnju formaciju.

Uslijedili su Portugal. The Man na OTP world stageu, bend koji nažalost nisam znao do prošlogodišnjeg radijskog hita Feel it Still, a da su zaslužili pažnju – pa više od toga svakako. Aljaski bend objavio je nekoliko albuma, čije postojanje mi je nekako potpuno promaklo. Njihov nastup bio je ispunjen natruhama psihodelije koju su kombinirali s nekim udžbeničkim indie-rockom, a možda zanimljivije od samog nastupa bio je izbor vizuala na videozidu, koji kao da su bili eksperimentalni filmovi Kennetha Angera na tripu – okultni motivi, stapanje boja, hrpa povezanih ljudskih tijela kao iz Svete planine od Jodorowskog. Sve u svemu, podosta trippy nastup, što nisam očekivao od benda čija je jedina pjesma koju sam dotad čuo radijski više pop nego rock hitić.

Interpol na Mainu. Zaista ne bih trošio riječi na ovaj uvrnuto introvertni, bezlični, beskičmeni, depresivni, anti-energični bend koji za mene predstavlja najveće razočarenje kad smo kod pojma festivalskog Main stagea. I to ne samo na INmusicu, nego na bilo kojem major festivalu kojeg sam u životu posjetio, a brojka je više nego solidna. Nešto toliko beskrvno, nezainteresirani za publiku koja je došla na koncert, dugo nisam ovako nečem svjedočio. Bend koji bi bilo nemoguće ispratiti kroz cijelu setlistu i na adderallu koliko su nezanimljivi. Shvaćam da ima i suprotnih mišljenja, uvažavam ih i dajem priliku svakom da me razuvjeri i argumentira zašto je njemu Interpol dobar, možda je u danu izgubio sedam članova obitelji u poplavi ili potresu pa, hajde, razumijem tu razinu mazohizma, ali ovaj bend i ja… Najgore je što sam imao zrncu očekivanja više, zbog nekoć jako bliske osobe koja me pilala s Interpolom, ali priča o toj osobi i o tom bendu očito ima istovjetan kraj.

Zatim je nastupila kiša. Kud nije započela već na početku Interpola da agoniju skrati obostrano – i bendu i publici. U nekoj uvrnutoj romansi između festivala i padaline, iznimka nije bila ni ova godina. Meni osobno nije smetalo, smjestio sam se u šatoru prekoputa Main stagea i slušao solidne hitove, koji su mi vraćali nadu u glazbu, nakon slušanja I********.

Žao mi je što mi je vrijeme u tom periodu predstavljalo samo izgubljeni pojam, pa sam totalno s uma smetnuo da General Elektriks peglaju pod šatorom na Hidden stageu, pa ih se ipak propustilo. No zato je možda najveća rokerska peglaona dana bila na She Loves Pablo, koji su posprdno komentirali I*******, na moje veliko odobrenje.

I to je manje više to, što se tiče festivalskog toka imena za taj posljednji dan.
Ono što me najviše nasekiralo u raspletu događaja zbog kiše je zatvaranje Šume striborove – živopisnog šumski plemenskog stagea, savrešnog za trancere, gljivomane, tripere i slične ali čuo sam previše pozitivnih epiteta stoga sam i sam nakanuo banuti tamo, kad već prvi dan zbog puta nisam sa ekipom bio u mogućnosti, a drugi dan sam morao usred Caveovog koncerta bježati s festivala na obranu diplomskog u Osijek. Festival je donio odluku da se taj stage zbog blatne kaljuže uzrokovane kišom zatvori, valjda iz sigurnosnih razloga.

Zbog istog razloga propustio sam i stage na Tesla toweru, gdje se naizmjence na videozidu šaltaju coveri fenomenalnih antologijskih rock albuma koje prate best-of hitovi sa istih. To sam zbog istih razloga kao i šumski stage propustio, pa će mi tako 14. izdanje INmusica ostati itekako dužnik zbog svog prethodnika.

A hoću li ići na taj festival i nagodinu? Naravno da hoću.

Već par godina pratim taj medijski animozitet prema najvećem hrvatskom open-air festivalu, i sada, po doživljenom, apsolutno mi nije jasno, ovako sposobnom za kritičko razmišljanje, što je točno problem. Postoji puno faličnosti na INmusicu, ali kvragu, to je jedini festival sposoban za dovođenje ovakvih imena (čitao sam argumente o aktualnosti izvođača odnosno „gerijatriji“, ne bih takve natpise ni komentirao), u sjajnom ambijentu (do kojeg i na kojem ima hodanja, naravno da ima, pa otkad je taj fenomen pretjeranog pješačenja rezerviran samo za INmusic a ne svaki iole veći festival?), uz niz drugih pogodnosti koje se prelako stavljaju po strani.

Pivo 26 kuna? Naravno da sam negodovao i bio ljut u pre-festival fazi, ali svaka podvojena ličnost u meni, uza sve karakterne razlike, bila je sigurna u jedno – a to je da ću to pivo sumanuto piti bez obzira na cijenu, i tako je naravno bilo. Prošlogodišnje razvodnjene Žuje bile su plod bezbrojnih kritika, ove godine ne valja cijena za bolje craft pivo, koje je, prema dušebrižničkim kritičarima/pivskim majstorima (koji više ne dobivaju press tako lagano, ili ga uopće ne dobivaju) također lagano razvodnjeno – ja ne znam kakav nos ili okus posjeduju ti ljudi, ali meni je bilo korektno. Postane problem za želudac/jetru/novčanik nakon desetog ali to već nije problem ni piva ni festivala nego alkoholu na festivalu fino posvećenog korisnika.

Redovi za piće? Najnormalnija stvar koja zna biti razlog frustracija ali gdje i na kojem festivalu nisu slučaj? Jedino da možda ubuduće uz beskontaktne kartice koje su sredstvo valute na Jarunu nekako izmislimo i bestjelesne redove.
Poneki su se žalili i na manjak sanitarija – apsolutna glupost. Na otoku si, okružen/a prirodom i Jarunom – ne podržavam manijakalna Guinessovska ispišavanja, ali slučaj nužde za ta tri dana potpuno je opravdan i to su koristili mnogi samostojeći korisnici koji bi ubuduće toi-toijeve trebali prepuštati ženama.

Jedini veći propust, ukoliko jest propust jer ju nisam primijetio, je nepostojanje neke vodene česme ili pipe, što je minimalan standard na svakom dosad posjećenom festivalu. Naravno, mnogi bi se te vode nadopijali čime ne bi plaćali vodu 12 kuna, ali svakako je za reputaciju festivala bolje dozvoliti taj financijski gubitak, nego da ih prati stigma NAJ cicije među festivalima. Zašto to govorim? Jer su prošlih godina redari ljudima oduzimali čepove na bocama vode, kako ih ne bi mogli ponovno puniti, što spada u red najlejm potez bilo kojeg festivala otkad pratim festivalsku scenu.

Sve u svemu, INmusic će se posjećivati i dalje dok je festival ovakav – dok o imidžu festivala u mojim očima ne odlučuju drugi jalovi kvazi-kritičari nego vlastita iskustva. Distinkcija između direktora festivala, kao možda ne baš najsimpatičnije osobe koju ćete poznavati u životu, prema mnogim izvorima koje sam čuo, i festivala kao takvog – itekako treba postojati. Sve to treba reći kako jeste, ali, ipak se pritom dobrano nasmijati na sve NME-ovske konstatacije o festivalu koji zavrijeđuje svoje mjesto među 12 najboljih na svijetu – to je san koji će festivalu još dugo ostati nedosanjan.

FOTO: Martina Marić/Marić Sisters Photography