Čast svaka Davidu Gilmouru i Nicku Masonu, jedinim preostalim službenim članovima danas neaktivnih Floyda (koji su ionako ostali bez preminulih Ricka Wrighta prije deset godina i Syda Barretta prije 12), danas ostavštinu megaslavnih britanskih prog-psihodeličara zasluženo svijetom pronosi najveći kreativni mag i idejni vizionar grupe, basist i de facto lider benda (sve do ružnog napuštanja sredinom 80ih), Roger Waters.

Sedam godina nakon Zagreba i pet nakon Splita, gdje je publici omogućio svjedodžbu produkcijski najveće svjetske turneje, The Wall, Waters se sinoć vratio u Zagreb, točnije u Arenu, gdje je održao audiovizualni spektakl na turneji pod nazivom „Us and Them“.

Najveći političar i aktivist među glazbenicima, već dugi niz godina, Waters ni na ovom koncertu nije ostao nevjeran sebi i svojim postulatima koje zagovara dugi niz godina, pa još od albuma Floyda s početka sedamdesetih kad svijetu kroz vizuru megapopularnog benda iznosi ponajprije svoje konceptualne ideje i poruke protiv nečega što bismo danas jednom riječju nazvali anglizmom „establišment“ – svjetske visoke politike, Eisenhowerovog vojno-industrijskog kompleksa, proždiruće prirode glazbene industrije i svemoći multinacionalnih korporacija (Apple je također jučer  dobio packe, što je zanimljivo za firmu koja se svojom slavnom reklamom 1984 bori protiv onog što je postala danas), zatim neiscrpne poruke protiv rata, terorizma, islamofobije, ksenofobije, rasizma, cionizma,  konzumerizma, kapitalizma i svih mogućih pošasti koje danas, u većoj ili manjoj mjeri, opsjedaju čovječanstvo.

Waters, kao neka vrsta samoprozvanog borca za prava čovječanstva, upravo u meni izaziva ogromnu sumnju. Pretpostavka da je pod stare dane, jer je Rogeru već 74 godine, reformatorski i prosvjetiteljski duh glazbenika levelirao do razina empatije u meni izaziva blagu sumnju, jer zašto – svaka čast slavnom basistu na hrabrosti za ovakvo eksplicitno iznošenje sveopćih ANTI-ideja, no ono što je meni paradoksalno jest da to iznosi osoba koju glazbeni almanasi predstavljaju kao jedan od najvećih kamena spoticanja u Floydima – Waters je bio jedan od najglasnijih zagovaratelja izbacivanja posrnulog Syda Barretta iz grupe usred sve ekspresivnijih problema sa narkomanijom 1968., svoje kolege iz grupe je za vrijeme epskih albuma sedamdesetih nerijetko zakidao za „creditse“ na albumima, a krajem iste dekade je iz grupe izbacio Ricka Wrighta, kojeg su Floydi pak vodili na turneje ali kao plaćenog studijskog glazbenika.

U redu, nitko nije bezgrešan, ali ako se boriš protiv konzumerizma (Money) a radiš nešto kontra toga što javno zagovaraš, i to među najbližim suradnicima i, pretpostavimo, prijateljima u grupi… ne zvuči potpuno iskreno. Roger Waters definitivno nikad nije bio konformist, niti je sa svoje pozicije iznimno popularnog glazbenika morao biti, ali da je bio osoba koja je svoj neporecivi glazbeno-kreativni genij znala dobrano naplatiti serviravši ga masi, iskoristivši političko-socijalni momentum (album Final Cut iz 1983. s kritikom Falklandskog rata, zatim prošlogodišnji solo album nakon višedekadne pauze usred svih silnih zbivanja na svjetskoj pozornici), tema je za dvogledne dubioze i analize.

No, na stranu sad karakter i propitkivanje iskrenosti u nimalo suptilnim porukama Rogera Watersa, vratimo se na zbivanja oko jučerašnjeg koncerta. Ono što me zanimalo bilo je, hoće li spektakularna vizualna priroda turneje zasjeniti onaj glazbeni dio, no mogu reći da sam ostao dvostruko oduševljen viđenim. Jer ipak je jučerašnji koncert pretpostavljam bio, svakome tko ga je pohodio, jedan od najvećih kao i najvažnijih u životu.

Sve je započelo negdje oko 20.30, ako zanemarimo spori i blago pretenciozni videoprikaz djevojke na plaži okrenutoj leđima na velikom ekranu, koji se vrtio dobrih 20ak minuta. Grotlo bezmalo ispunjene Arene proključalo je na pojavu Watersa koju je sinkrono pratila zloslutna promjena vizuala na ogromnom ekranu.

Show je započeo uz puštenu Speak to Me, a regularni koncert uz Breathe, praćenu prikazom neprekidne gradske vreve, vjerojatno nekom alegorijom o prolaznosti života ili još bliže – brzinom današnjeg načina života odnosno alijenacijom od iole bitnijih stvari.

Zatim je uslijedila One of These Days, koju su popratili vizuali unutrašnjosti nekog napuštenog industrijskog prostora (Battersea?), sa motivima potrošenih šprica, očite konotacije na narkomaniju, da bi ju ubrzo zamijenila nadrealna Time. Mogu samo zamisliti kako su potencijalni pikači nekog owsleyevski kvalitetnog Hoffmana, ako ih je uopće bilo, doživljavali silne audio verzije otkucaja svih vrsta satnih mehanizama, praćene dalijevskim stapanjem satova na ekranu. Općenito, ponavljam, vizualni dio koncerta bio je besprijekoran te stoga ne čudi količina produkcije i svi oni silni kamioni britanskih registracija koje sam uočio na službenom parkiralištu Arene prije koncerte.

Zatim je kratko repriziran segment pjesme Breathe, da bi potom fokus sa Watersa polagano prelazio na ostale glazbenike u pratnji, pritom ponajviše mislim na ženski dvojac iz indie grupe Lucius, Jess Wolfe i Holly Laessig, dvije iznimno pjevački talentirane persone kleopatrijanske pojave i make-upa, koji su svoj ponajveći obol dale na pjesmi The Great Gig in the Sky, itekako dostojno zamjenivši Clare Torry iz originala, uz svemirske motive na ekranu kao iz nekakve space-rock opere Hawkwinda.

Welcome to the Machine, pjesma sa albuma Wish You Were Here, Watersova je filipika gramzivoj prirodi glazbene industrije te orvelijanskoj represiji i ispiranju mozga svevremenskog „Governmenta“, što Waters sve stavlja pod zajednički nazivnik nazivajući to jednom mašinerijom, a osim izuzetne vokalne izvedbe, itekako je bilo zanimljivo pratiti originalni spot Geralda Scarfea iz 1975., djelo sablasnog izgleda i prizvuka neke post-apokaliptične pustopoljine, koje kao da je bila neizravna inspiracija za neke od stripova Alejandra Jodorowskog i Moebiusa.

Uslijedio je potom blok od tri pjesme (Deja Vu, The Last Refugee, Picture That) sa najnovijeg albuma, prošlogodišnjeg Is This the Life We Really Want koje su, očekivano, doživjele nešto slabiju recepciju, očito zbog svog noviteta.

Vratili smo se zatim na stare dobre Floyde – Wish You Were Here, The Happiest Days of Our Lives te istinski prog-rock standard, diptih Another Brick in the Wall, za vrijeme kojeg su na bini koreografski nastupila djeca iz popravnih domova, koji i jesu to prvo lice kroz koje Waters kanalizira svoje neslaganje sa postojećim edukacijski sustavom koje naziva ispiranjem mozga za daljnju kontrolu uma i mišljenja, od strane njegovog i našeg arhneprijatelja, Vladajuće kaste.

Time je završio prvi blok pjesama a uslijedila 20-minutna pauza za okrijepu i obavljanje fizioloških potreba, a tek je onda bilo vrijeme za show. Na ekranu su se izmjenjivali natpisi „Resist (dodaj ime industrije, megakompanije, osobe, etc)“ , a mogli smo iščitati Watersove želje da se odupiremo tekovinama današnjih moćnika, zloglasne obitelji Koch, Marka ZuckerbUrga i sličnih.

Zatim se kroz sredinu dvorane spustilo ogromno pokretno platno koje je ocrtavalo dobro poznatu ikonografiju elektrane Battersea, motiva sa albuma The Animals iz 1977., najljućeg i najdirektnijeg alegorijskog konceptualnog albuma Floyda koji počiva na još jednom orvelijanskom remek-djelu, „Životinjska farma“ i razdiobi na „Nas“ i „Njih“. Kako ja ne bih dodatno dužio već produženo, o ovom albumu i njegovom značenju je pisao kolega Mislav na članku kojeg možete pročitati OVDJE.

Dok je prvi set od deset pjesama nekako ponajviše tematski baziran na „1984“, sa problematikama kao što su spomenuti edukativni sustav te poglavito načini kontrole razmišljanja pojedinca (i kontrole pojedinca općenito) kroz zatupljujuće tehnologije, tu je drugi set služio upravo za bijes protiv prevladavajuće hijerarhije u društvu kroz set vizualnih kolaža o kojima više riječi u narednim stupcima.

Životinjske simbolike u pjesmama Dogs i Pigs (i to sva tri dijela) predstavljali su vrhunac koncerta, jednostavnije ne može. Iako sam (manje-više) većinu detalja studiozno zapisivao u bilješke na mobitelu, bez kloniranja bilo je nemoguće popratiti svaku simboličku opasku ili natpis, bilo na bini, bilo na pokretnom platnu. Da živimo u distopijskoj noćnoj mori, upozorio nas je jedan natpis na elektrani Battersea, da bi se zatim na bini upriličila maskirana večera uz najskuplje pjenušce, gdje su protagonisti kao na nekom iluminatskom balu nosili maske, i to svinja, a Waters je očito predstavljao glavnu svinju, najgramzivijeg, Orwellovog Napoleona.

Otpor je postao glavni lajtmotiv koncerta uz bezbrojne natpise i parole u Areni. Waters je pridignuo natpis govoreći kako se moramo oduprijeti svinjama na moći, a da je jedna osoba posebna persona non grata, istaknuto je bezbroj puta. Pogađate, radi se o američkom predsjedniku Donaldu Trumpu, kojeg očito Waters ne smatra osobom godine kao velepopularni magazin Time.

Na platnu je izredao plejadu redikuloznih citata američkog predsjednika, da bi na kraju sve začinio natpisom na hrvatskom „Trump je svinja“. Također, puštena je svinja da kruži dvoranom, a na njoj je s jedne strane pisalo „Piggy Bank of War“ i „Bombs and death come out here“, dok je s druge strane grmio ljutiti lik Donalda Trumpa kao glavnog antagonista i čovjeka iza svake mizantropske premise.

O kompulzivnom konzumerizmu Waters je progovorio Areni kroz pjesmu Money, koju su pratila lica vrhuške svjetske politike – osim Trumpa, svjedočili smo pojavama britanske premijerke Therese May, talijanskog političara, bivšeg predsjednika i medijskog magnata Silvija Berlusconija te Vladimira Putina.

Naslovna pjesma turneje, Us and Them, bila je iduća, a nju su pratili empatični kolaži ljudskog stradavanja i nesretne sudbine, s naglaskom na bliskoistočne zemlje (Waters je veliki protivnik politike Izraela te je, zajedno sa Brianom Enom, glavni protivnik odluci popularnih glazbenika koji potencijalno žele nastupiti na tlu Izraela, oko čega su se posebno sukobili sa Nickom Caveom), redali su se tu natpisi vezani za medijske laži oko sveobuhvatne islamofobije, ili rasističke politike nizom Black Lives Matter slika. Zaista impresivan prikaz, podsjetio me djelomično na ovu scenu iz filma The Parallax View redatelja Alana Pakule iz 1974., s čijom radnjom i konspirativnom prirodom bi se Waters zasigurno složio.

Pred binom se zatim složila piramidalna projekcija kroz koju su prizmatski prolazile zrake čime se evocirala vjerojatno najpopularnija naslovnica u povijesti glazbe, ona sa albuma The Dark Side of the Moon (ako je uopće potrebno isticati) kućnog dizajnera Pink Floyda Storma Thorgersona iz 1973. Nju su, uz već dovoljne količine uzvika euforične publike, popratile još jedna sa prošlogodišnjeg solo izdanja, pjesma Smell the Roses te dvije sa kultnog albuma, Brain Damage te Eclipse.

To je ujedno označavalo završetak drugog bloka pjesama, a Waters je zatim odlučio nešto prisnije sa publikom te je, uz prigodne zahvale i podršku okupljenima na zdušnom pjevanju, čak i njegovih solo pjesama, ispričao priču o svom prijatelju koji je 1951. sa ženom krenuo na medeni mjesec, iz Austrije (Klagenfurta) prema Grčkoj te je tim putem priupitao jednog brkatog mještana nalazi li se on na pravoj cesti za Zagreb, na što mu je ovaj odgovorio „Samo je jedna cesta u Jugoslaviji“, a za priču je Waters pobrao dodatne simpatije publike, ako su do tog trenutka uopće bile upitne.

Rekao je potom kako je ovaj život neka vrsta ceste, jedne jedine, kojom idemo te kako trebamo čvrsto uzeti život u naše uzde i nedati da nam pokvarenjaci u manjini, misleći na vladajuće, upropaštavaju habitat Zemlje.

Za bis na kraju sačuvane su sjajna Mother, koju su opet popratili natpisi na ekranu: Majko, trebam li vjerovati vladi? – Na što se na velikom zidu pojavio natpis na hrvatskom „Nema jebene šanse“, što je naravno prouzrokovalo nove salve oduševljenja. I za kraj, jedna od najmelankoličnijih Floyda, pjesma Comfortably Numb, kao možda najkatarzičnija iz opusa, kao ona koja nakon ovakvog iskustva ne šuta iz dvorane nego mirno vodi ka izlazima. Prije kraja, Roger je predstavio sve članove svog putujućeg cirkusa, koji su svoj posao sa instrumentalne strane odradili vrhunski, premda sam dojma da su većina ostali lagano zasjenjeni kvalitetom i količinom produkcije ovog megakoncerta.

Redovi ljudi sjatili su se prema začepljenim izlazima, a zašto je tome tako, iskreno, nemam saznanja, nekako ne vjerujem da je mogućnost stampeda bila vjerojatna izlika.

U svakom slučaju, svatko tko se jučer našao pod svodovima Arene, otišao je kući, ako ne zadovoljan (premda, sumnjam da je bilo takvih), onda barem pod dojmom. I to onim kojeg se oduševljeno (kad sve sjedne na svoje mjesto) prepričava, uz kamin i filmičnu čašicu viskija, ili barem na nekom obiteljskom kampiranju, jer velebnijeg koncerta od jučerašnjeg, uz proporcionalno važno ime za glazbu, malo je vjerojatno da je netko doživio.

Na kraju krajeva, kao svojevrsnu konkluziju želim navesti da, iako je dubiozna priroda turneja i motivacija Rogera Watersa, svakako je bolje da svoju poziciju na pijedestalu svjetskog zabavnjačkog biznisa koristi u ovakve svrhe nego da, karikiram, poziva na bombardiranja i vojne akcije/reakcije, pa koliko god to služilo u marketinške i prodajne svrhe. Roger Waters je showman koji je u svojih 50+ godina djelovanja itekako zadužio svijet, a od svih zamjerki koje imam za jučer, osim zrncu preispolitiziranog scenskog doživljaja, je i ta što nisam čuo niti jednu pjesmu sa omiljenog mi, prvog Pink Floyda, (A)Sydom obojanog The Piper at the Gates of Dawn, pa čak niti onu eksperimentalno jezivu koju potpisuje i Waters (Pow R. Toc H.).
No što je, tu je, Syda očito ostavljam za neki drugi (paralelni) univerzum. Ili barem sljedeću vlastitu kaleidoskopsku šetnju u tehnikoloru.

Foto: Valentina Stantić