Krajem studenog, objavljena je vijest da poznati američki reper The Game stiže u Ljubljanu. Još za vrijeme noćnog tipkanja ove vijesti, znao sam da ću pohoditi taj koncert, potpuno neovisno o drugim okolnostima. Hoće li to biti organizirani deseteročlani roadtrip, ili samostalna pustolovina, tad je bilo nebitno (iako mi je svakako draže što je bio kvalitetan ekipni roadtrip).

(The) Game je jedno od većih i zasigurno aktualnijih imena koji nipošto ne dolaze svako malo u Europu kao što to malo-malo rade poluzaboravljena imena iz 90ih koji žive od takvih turneja. I tu postoji kvakva: ako niste iskusni instagramer kao što ni sam nisam, nećete biti potpuno svjesni aktualnosti Gamea. Njegovu polu-troll fejs stranicu vodi pitajbogako, a mahom viđam na naslovnici iste objave koje dijele „službene“ stranice glumaca i komičara Cheecha Marina i Tommyja Chonga, stoga s razlogom sumnjam u njegovo osobno vođenje te stranice.

Netom prije puta u Ljubljanu, kroz grupni fejs razgovor oko roadtripa, updateao sam svoja saznanja oko njega, saznavši kako je cijela turneja došla u pitanje s obzirom da mu je prije dva mjeseca umro otac, zbog čega je on u inat okolnostima, ipak odlučio nerazočarati svoje vjerne obožavatelja te se otisnuti u Europu – premda mu instagram ne govori previše s glazbeno-diskografske strane, već se bazira na samopromocijske fotke s nastupa ili one kojima je cilj pokazati njegovo napumpano, istetovirano tijelo, valjda za zadobivanje više fanove iz oblasti ženskog dijela pratitelja.

The Game je sredinom nultih bio samoodabrani prvoborac reperskih temeljaca američkog Zapada, kojem je oduvijek bio vjeran lokalpatriot. Reperski odrastao na postulatima NWA-a, bio je pravi premosnik od dana dok je slavna grupa harala Comptonom i diljem Amerike, sve do današnjih dana kada u istoj profesiji i žanru, na nešto mirniji, za afroamerikance svakako integrativniji način, radi drugi produkt poznatog reperskog kvarta, Kendrick Lamar i cijeli ‘njegov’ Top Dawg Entertainment.

FOTO: Urška Boljkovac/Kino Šiška

Dr. Dre je nakon devedesetih već opako zagazio u domenu ozbiljnog poslovnjaka i executivea ili, kako bi to frankofoni Amerikanci rekli, enterpreneura. Ice Cube se sve više bavio glumom, Snoop Dogg se nije mogao odlučiti između željene životinjske inkarnacije, Eazy je umro, Ren je bio zaboravljen još dok je NWA bio na vrhuncu, 2Pac ubijen ili se odselio na Kubu, cijeli Death Row je pozavršavao u zatvorima i sa tužbama (uostalom, što očekivati od labela kojem je gazda Suge Knight – to je kao da je šef nekog našeg sportskog kolektiva notorni kriminalac) dok je recimo jedan mediokritetni Xzbiti bio zauzet bivajući „alkoholičarem“. Scenu je naveliku preuzeo New York i, općenito, Istok, sve više predvođen 50 Centom, DMX-om i plejadom drugih, dok su se sve više budili u Detroitu (Eminem, D12, Slum Village) i ‘jugu’ Amerike –  poglavito Atlanti i Memphis. Dolazi do same pojave i popularnosti trapa, crunka itd. a sve to je, globalnije gledajući, ostavilo Los Angeles i Zapad, da se guše u staroj slavi 90-ih, pod hitno tražeći neku svoju perjanicu koja će uskrsnuti i glorificirati tekovine West Coasta.

Gravitirajući između losanđeleskog „HDZ-SDP“ podjednako kriminalnog pandana ovim našima, nasilnim bandama Cripsima (roditelji su mu bili pripadnici) i Bloodsa (čiji je član danas), nasilje mu nije bilo strano, pa je kao svaki pravi REAL reper, koji drži do svog uličnog kredibiliteta, u ranim dvadesetima bio ranjen. Potreba za isticanjem, sudjelovanje u cringe showovima koji su neki studijski ekvivalent „Ljubav je na selu“ i masovno preslušavanje NWA i 2Paca donijeli su mu prve korake u glazbenoj mašineriji, što nije ostalo neprimijećeno za talent hunterom kakav je Dre postao, pa je, nakon početnih mixtapeova, sredinom nultih i objavom albuma The Documentary 2005. postao tražena reperska roba u zemlji Ujke Sama.

Suradnje sa Dreom i cijeli taj hypetrain doveli su ga do članstva u 50 Centovom G-Unitu, ali broje svađe i potencijalno preizražena ljubav prema rodnoj grudi Zapada, su ga brzo anihilirale iz grupe, rezultiravši nebrojenim beefovima i feudima sa kraljem te igre, 50 Centom. Međutim, upravo je u Ljubljani The Game, i sam ljubitelj konstantnih medijskih svađalica, svima pokazao da vuk dlaku mijenja ali čud nikad, prozvavši mladog repera i profesionalnog hodajućeg kaleidoskopa, 6ix9inea.

Imao sam dojam da je, 15ak godina nakon svega, The Game lagano izgubio momentum, konce Igre, tražeći pažnju samopromotivnim, da ne kažem golišavim, fotkama na društvenim mrežama, objavom (po meni) nekolicine albuma za zaborav i tu-i-tamo pokojom svađom, čisto da ne ispadne iz forme dok mu donedavno vječna nemeza i istočnoobalni gangsterski antipod, 50 Cent, još uvijek kraljuje u tome, iako su oni navodno prije godinu-dvije svoje ratne sjekire zakopali.

Ali, da čovjek zna od koncerta napraviti show, u to sam se u petak uvjerio.

Nešto kasniji dolazak u Ljubljanu, smještaj i tenkiranje pretkoncertnih derivata koštalo me propuštanja nastupa MC-a u Sloveniji poznatog kao Nepoznati iliti Unknown, lokalnog freestyle prvaka, kojem se, kako vidim na službenim fotkama pridružio i Klemen Klemen te još neki domaći reperi, kojima se ovom prigodom ispričavam.

FOTO: Urška Boljkovac/Kino Šiška

Negdje oko pola 11 ušao sam u prostor Kina Šiške, ambijentalno jakog prostora kojem sam prvi put svjedočio na MENT festivalu u Ljubljani prije mjesec i pol, i koje može biti zrncu opasno po heavyweight pijane posjetitelje zbog omanjih skalina i stepenica. Već po ulasku, nisam trebao trodupli nos da razaznam, ako sam možda zaboravio, jesam li na rap koncertu ili recimo koncertu klasične glazbe. Miris travuljage bio je svepristuan dok su svi željno iščekivali The Gamea, a čak su članovi njegovog entouragea nastojali nekakvom kvazigrupom ukrasti koji trenutak i smiriti tenzije publike koja je u nekoliko navrata zdušno izvikivala „We want Game!“. Njegov bend (da, i meni je bilo pozitivno iznenađenje da mu je europska turneja bendovski aranžirana) se već uštimao, pa su svi iščekivali pojavu Sina Zapada.

Bilo je već 23h kada su on i njegov bekvokal u maskama izašli na binu, da bi atmosfera u trenutku ključala. The Game je planetarno popularan reper, a obzirom na dupke ispunjenoj Šiški i rasprodanom koncertu, njegov prvi posjet Ljubljani i Sloveniji općenito bio je više nego iščekivan.

FOTO: Urška Boljkovac/Kino Šiška

A početak je bio žestok, utoliko da je već za vrijeme treće pjesma (benger El Chapo u suradnji sa Skrillexom) Game pozvao posjetitelje da se u povećem broju popnu ne pozornicu (ali da ipak ne ulaze u njegov osobni mikroprostor, što je jedan fan otkrio na leteći način). Očito Kino Šiška ima nešto što aktivira taj „sto-ljudi-na-stejđu“ sve više pomodan momenat, nakon što su isto napravili britanski Young Fathersi na istom mjestu mjesec i pol ranije, na otvaranju već spomenutog MENTa.

Uslijedila je još jedna relativno novija, hitoidna Ali Bomaye, da bi The Game pristojno zamolio okupljene da napuste binu, a da se za njih u prvim redovima napravi mjesta.

FOTO: Urška Boljkovac/Kino Šiška

Evakuacija je bila uspješna i kratkotrajna, a koncert je nastavljen u nešto revijalnijem tonu. The Game ima iznimno izraženu komunikaciju s publikom, kojoj je u više mahova istaknuo svoju pripadnost kultu West Coasta, a ljubav prema reperima (i ljubav prema namedroppanju istih) istakuo je izvevši tribute medley pjesama od Drea, 2Paca, Eazyja i Nate Dogga (The Next Episode, Cruisin Down the Street in my 64, Smoke Weed Everyday etc.)

Ispričao je zatim ispovijedno The Game publici koliko ga je pogodila smrt oca i sve što je potom uslijedilo, kako je umalo zbog toga prekinuo turneju i kako je jednom u oblacima vidio lice svog oca, što mu je bilo prekretnica te faktor u konačnoj odluci, da turneju održi u čast preminulom ocu. To je samo po sebi evociralo nešto emotivniju, onu tzv. upaljačku pjesmu – My Life.

FOTO: Urška Boljkovac/Kino Šiška

Prilog njegovom koncertnom performansu uslijedio je nakon što je na binu pozvao momka koji je nakon ponoći napunio 21 godinu te njegovu djevojku, koja je The Gamea impresionirala do te razine da ju je šaljivo zaprotio. Zatim im je dao besplatnu Ciroc (Diddyjeva ili kakogodseodlučionazvat votka) te ih forsirao na što agresivnije cuganje, a mladi slavljenik je dobivenu priliku dobrano iskoristio. Nakon toga, na binu je pozvao 15-godišnjeg dečka i njegovog oca, rekavši nešto u smislu kako on u tim godina definitivno nije smio tako piti. Otac godine je poprilično popio, dodavši bocu sinu koji ju je eksirao, premda u tom trenutku nije ostalo previše. Na to, The Game je odradio svoj trademark potez, a to je ispijanje boce votke na eks. Iskreno vjerujem kako mal’ broj ljudi vjeruje da je moguće votku popiti na eks (unatoč, ne sumnjam, proširenom jetrenom kapacitetu glazbene zvijezde) i ostati normalan sljedećih 10-15 minuta, pa sam osobno skloniji vjerovanju da je u pitanju ipak bila voda. Votka ili vodka, tko smo mi da preispitujemo.

FOTO: Urška Boljkovac/Kino Šiška

Kraj je koncerta Game zakucao klasicima iz nultih, How We Do i Hate It or Love It, još malo povlađivao publici povicima kako ih smatra svojom braćom širem zemaljske kugle, nakon čega je promptno priveo koncert kraju, nakon nekih ukupno 75 minuta.

Za rezonaciju, istaknut ću da sam sasvim zadovoljan viđenim. Ne mogu reći da sam očekivao previše od tipa kojeg sam glazbeno umalo otpisao, ali od repera njegova kalibra, koji je reperski alias dobio prema tako veličanstvenom filmu Davida Finchera iz 1997., svakako sam očekivao šou program, koji sam u konačnici i i dobio. Jedino mi je crna točka u svemu nedostatak jednog bisa od barem dvije-tri pjesme, jer je potražne i povika bilo, kao i to da je koncert skoro više bio baziran na spektaklu, namedroppovima, tribute pjesmama i scenskim performansima, nego na samim pjesmama i presjeku diskografije, ali što je tu je, nezadovoljan vjerujem da nije nitko, nit bi trebao biti.

Time je ljubljanski posao priveden kraju, ili barem onaj dio koji se tiče Kina Šiške. Do budućeg viđenja.