Ponedjeljak definitivno može biti najbolji dan za koncerte, pogotovo kada je u pitanju svirka poput ove u Budimpešti.

Plini, inače mladi gitarist iz Australije sinoć je ljubiteljima prog metala i instrumentalnog rocka pružio užitak kakav dugo niste čuli. Do sada je samostalno snimio nekoliko singlica, trilogiju i izdao prvi album Handmade Cities – koji trenutno predstavlja na europskoj turneji, a sljedećih nekoliko nadolazećih koncerata je već rasprodano.

Zanimljiva je postava u kojoj Plini tako dobro svira svoju malu gitaru Strandberg, koja je naizgled čudnog izgleda jer nema vrat na koji smo inače navikli kod električnih (izgleda kao da je odsječen dio za štimanje žica), ali zato zvuči bombastično ili bolje rečeno opasno. No krenimo mi s kratkim pregledom cjelokupne svirke i ugođaja. Bez ikakvog preuveličavanja mogu reći da je ovo jedna od boljih, ako ne i najboljih svirki na kojima sam do sada bila. Prije svega, prostor je fantastičan, a cijeli se koncert odvijao u podrumu ogromnog broda zvanog A38, gdje smo s jedne strane imali koncertni prostor koji nije bio prevelik niti premali, bio je taman onakav kakav je ova svirka i publika trebala. Uz to imali smo gdje ostaviti jakne, kapute, štogod i naravno šank, tj. dva šanka i dobro pivo.

Koncert je započeo točno u 20:30 kako je i pisalo na kartama. Prva ekipa koja je nastupala je bila pravo iznenađenje na stageu – David Maxim Micic, također mladi gitarist, iz Beograda, producent koji svira klavijature i uz to programira. Njihova svirka trajala je otprilike pola sata, možda malo duže, a mi nismo htjeli da završi. Progresivni metal u kojem su se bubnjevi i gitara toliko dobro čuli, oni koji vole ovakvu vrstu glazbe znat će slušati i prepoznati savršenu tehniku i onda se može zaključiti kako su to mladi ljudi koji su glazbeno obrazovani i teorijski potkovani. Uz to bass gitara također ubija, bass se doslovno mogao osjetiti kako prolazi cijelim tijelom i to na svakom dijelu koncertne dvorane. Doslovno je bilo isto stojiš li u prvim ili zadnjim redovima – ozvučenje im je za deset. Na stageu je uz Micica, svirala ekipa iz Poljske – Disperse.

Oni su svirali takozvani fantasy metal, barem su se tako deklarirali. Glazbeno su bili stvarno odlični, jer bubnjar, gitarist i basist na ovoj turneji sviraju zajedno sa Maximom, a ja bih ih glazbeno mogla usporediti s Floydima i Dream Theaterom (jer oni su im kako navode, a može se i čuti jedni od uzora). Vokal mi se nije posebno svidio, malo je previše odskakao ili ajmo bolje reći – nije se uklapao u cijelu tu prog priču.

Plini dolazi na stage zadnji, kao šlag na torti, treći po redu i svira gotovo cijeli novi i prvi album te najpoznatije singlice kao što su primjerice Atlas, The End Of Everything, Sweet Nothing… jedina zamjerka koja se ne može nazvati zamjerkom je ta što nisu odsvirali jednu od poznatijih pjesama s tog albuma Every Piece Matters. Kada sam ih prvi put čula bila sam zbunjena i upitala sam je li to Dream Theater, jer glazbeno u nekim stvarima jako podsjećaju na njih, a kako i neće kad su Pliniju oni najdraži bend te je i sam rekao da su oni imali veliki utjecaj na njegov početak i ulazak u progresivne vode. Atmosfera je bila fenomenalna, svi su slušali i uživali.. Nije bila prevelika gužva i imali smo mjesta za apsolutno uživanje u kvalitetnoj glazbi.

Na bubnjevima je rasturio Troy Wright koji svira kao mlađi Portnoy, a na bass gitari udara Simon Grove. U jednom trenutku, Plini je pozvao cijelu ekipu iz Dispersea i Maxima Micica da im se pridruže na pozornici i zajedno nešto izimproviziraju. Taj kratki jam bio je simpatičan, dinamičan i tad se osjetila dobra energija među mladim glazbenicima te vjerujem, još bolja suradnja. Odlično zvuče i izgledaju na stageu, simpatična i mlada ekipa koja stvara fenomenalnu glazbu za koju se iskreno nadam da će jednoga dana postati dovoljno atraktivna pa da ih dovedemo u Lijepu našu.

Plini osim što je samostalni producent i glazbenik ujedno je i arhitekt koji kaže za sebe da voli putovati, jesti, svirati i stvarati glazbu. Plini čini mi se i uspijeva u tome, a za sve koji do sada nisu – obavezno poslušajte mladog Plinija i ekipu, definitivno će vas iznenaditi.