Kako prepoznati bend s vjernom publikom? Ponekad je dobar pokazatelj rasprodani koncert. Pogotovo kad je riječ o novom albumu. I kad ulaznice nestanu 2 tjedna unaprijed. E da, i kad je taj koncert utorkom.

Sve su to uspjeli spojiti dečki iz okolice Bostona, trenutno vjerojatno najsretnijeg grada u SAD-u. A dok se oni trijezne od osvajanja Superbowla, Dropkick Murphys žari i pali Europom. Zagrebački koncert bio im je 16. u 19. dana. I već su idući dan napunili beogradski Dom omladine i nastavili prema Grčkoj.

Za ovaj celtic punk bend, nekoliko je faktora omogućilo sve preduvjete za vrlo dobar koncert. Prije svega, zagrebačka je publika željna ovakvih događanja – koncert sa šutkama koje traju cijeli koncert, koje potpiruje čak i frontmen te koje se nastavljaju čak i u garderobi (apel Tvornici da pronađe još pokojeg studenta za zimske koncerte), uvijek privlače ljude željne dobre zabave. Bezvremenski hitovi koje su čuli i oni ne toliko vični ovom stilu glazbe, kao i pokoja starija, nježnija pjesma, osiguravaju i dolazak šire publike.

Na kraju, novi album, posvećen borbi protiv ovisnosti o drogi i alkoholu (da, pleše na rubu satiričnog), svima koji znaju priču, pobudio je još neke emocije. Predoziranje i prerana smrt šogora Dropkickovog frontmena, Ala Barra, dodatno je produbila priču Claddagh Foundationa, zaklade Kena Caseyja, drugog frontmena benda. Konačno, sve je to vodilo novome albumu, prvom snimljenom izvan Massachusettsa. Dečki su se povukli u pustinju, u osamu, i napravili poprilično drukčiji album od svih dosadašnjih – laganiji, topliji, emocionalniji.

Na kraju, svi su ti preduvjeti tog utorka navečer zaista i bili ispunjeni – koncert je bio uspješan. Istina, većini publike to neće ostati u sjećanju kao koncert života, no svakako je impresivno vidjeti kako jedan vrhunski bend drži publiku na nogama od početka do kraja, unatoč set listi ispunjenoj novim pjesmama. Možda tajna leži baš u toj toplini i emocionalnosti, potpuno neobičnoj za ovu vrstu glazbe i teško spojivoj sa svim tim šutkama i punkerskom publikom.

Sve je počelo s coverom If the Kids Are United i pozivom na ujedinjenje iza jedne svrhe. Video zid iza benda od tog je trena, i tako kroz cijeli koncert, vrtio različite scene ulične pobune i alternativnog izričaja – sve usmjereno spomenutoj borbi protiv ovisnosti. Stoga je, nakon instrumentala Lonesome Boatman i prigodne Rebels with a cause, tematika njihovog starog hita State of Massachusetts dobila još više na težini. Uslijedilo je tad nekoliko starijih i novih pjesama s izraženim porukama pjesama Sandlot i Blood s novog albuma – pri potonjoj je Al u maniri Mojsija razdvajao publiku po sredini i onda ih spajao u klasičnu Dropkick šutku. Naposljetku, kad su završili zadnji taktovi tužne ode God Willing, svjetla su se ugasila po prvi put.

Nekoliko sekundi kasnije, s upaljenim svjetlima, počela je svirati bezvremenska You’ll never walk alone, poznata navijačka pjesma koja je ovdje imala sasvim drugo značenje. No, spektakl i atmosfera prepunih tribina bila je tu. Jednoglasno otpjevan hit odmah je popratila malo lakša, neozbiljnija pjesma s novog albuma, First Class Loser, a publika se potpuno mogla opustiti uz jednu od njihovih najpoznatijih – Johnny I Hardly Knew Ya. Nakon davanja oduška publici, dečki iz Dropkicka vratili su tematici kroz jednu od većih uspješnica novog albuma, Paying my way, popraćen videom koji je prikazivao priču o ovisnosti. Ubrzo je uslijedila i pjesma koja mnogima budi emocije i bez ovakve tematike koncerta, Rose Tattoo.

Koncert je polako rastao iz pjesme u pjesmu i teško da bi slučajni promatrač ikako mogao zaključiti da je gotovo polovica pjesama tu bila s novog albuma. Taj dio nastupa, kontinuitet i pogođena praktička svaka emocija publike i prilagođavanje iduće pjesme očekivanjima, odrađen je maestralno. Nažalost, koncert je ubrzo završen njihovom dobrom starom uspješnicom Worker’s song te su se povukli po prvi put. Publika je, naravno, pozivala na bis i dobila još tri pjesme. Pretpostavljam da je u tom trenu barem pola publike znalo sve tri pjesme koje slijede.

U poprilično predvidljivoj maniri, The boys are back služio je za najavu njihova povratka na binu, I’m shipping up to Boston bio je jedini ogromni hit koji još dotad nisu otpjevali, a zadnja pjesma… Pa, svatko tko je barem s pola uha poslušao novi album, mogao je čiste savjesti uložiti čitav iznos Supersport računa na hommage Veri Lynn – We’ll meet again. Nakon toga, dečki su pokupili svoje stvari, zahvalili publici, dignuli šaku u zrak za njihove slavodobitne Patriotse i otišli na istok.

Na kraju svega, Dropkick Murphys zaista jesu isporučili očekivano – jako kvalitetan koncert uz puno dobre atmosfere, ali i vrlo snažnom i emocionalnom porukom. Ono što je malo zafalilo, bilo je da odu korak iznad tog očekivanog. No, možda je za trinaesti koncert u šesnaest dana i previše za očekivati. Bilo kako bilo, Zagreb je još jednom pokazao da ove dečke jednostavno – voli. Stoga ne sumnjamo kako će koncert biti rasprodan i iduće godine. Da, dečki su najavili kako su u toj pustinji snimili dovoljno materijala za još jedan album koji će izdati krajem godine i ne sumnjam kako će se još jednom vratiti ovoj publici. Vidimo se tamo!

FOTO: Ines Matulić