Na hvalospjevima oko njihovog  aktualnog studijskog albuma „Gde ćeš“, sinoć je srpski bend Repetitor posjetio Tvornicu kulture. Bio je to jedan od onih koncerata za koji vam kažu (a kažem sada i ja) „Trebao si biti tamo i doživjeti to“. Po mogućnosti i preživjeti. Puna Tvornica, šarenilo generacija, dočekati pivu ili ostaviti stvari u garderobi bio je zahtjevan proces, no nešto prije pola jedanaest Boris, Milena i Ana-Marija dolaze na pozornicu i otada vam je sve ostalo manje važno. Otvaraju s pjesmom Šteta s drugog studijskog albuma „Dobrodošli na okean“.

Foto: Martina Marić

Nije tu bilo nikakvog poziranja ili  kliše uvoda od strane benda, sva iskrena energija (i filozofija) pršti iz njihovih instrumenata i scenskog nastupa. Publika, koja je odlično poznavala repertoar benda, se odmah poistovjećuje sa svirkom i tjera djevoke i Borisa da se znoje do kranjih granica na pozornici.

Foto: Martina Marić

Bilo je tu svega. U jednom trenutku jedan frend me udara nogom, drugi me istovremeno drži za košulju i vrišti nešto, ekipa u sredini se razbacaju na sve strane, ljudi lete po zraku, neki vjerovatno na momente i zaplivaju po podu, stvari se bacaju na pozornicu, a i sam Boris se u par navrata hrabro prepustio gomili da ga nosi na rukama. Sve to zvuči poput  makljaže pijanih delikvenata, no to nije ni blizu istine.  To je samo moć i snaga Repetitorove glazbe i dojmljivog scenskog nastupa. Nitko nije agresivan, neke ljude mora da sam i po deset puta hotimično udario, no svi odmahaju rukom (ako i to) i ne dopuštaju da ih išta izbaci iz dragocjenog trenutka. U jednom trenutku, Boris je pozivao publiku da preskoče ograđeni prostor kod pozornice, pogledom je preklinjao redare, no čini mi se da nisu dali zeleno svjetlo. Upravo je Borisovo prešetavanje i skakanje po gotovo cijeloj pozornici upečatljivo i diže atmosferu za još par stupnjeva te vas tjera da zajedno s njim vrištite i skačete.

Foto: Martina Marić

Nema tu previše filozofije, samo naizgled jednostavni, ali dobro promišljeni tekstovi ( „Moje noge nose me, još uvek sam tu, neutabanim stazama još hodaju“) u službi nabrijane i odlične garage-noise svirke koja ni u jednom trenutku ne postaje naporna pa čak ni međusobno previše slična, što bi onda odvelo u monotoniju. Upečatljiva i nešto mirnija atmosfera dogodila se samo pri izvedbi mračne utopijske pjesme Crvena na kojoj Ana-Marija (bas) preuzima glavni vokal :

„ moramo biti vetar,

moramo biti reka,

moramo biti šuma,

moramo sići s uma“

Foto: Martina Marić

Čini mi se da su cijeli posljednji album odsvirali, a od starijih pjesama ulovio sam Ja,  Ogledalo, 10 puta nedeljno i za bis (na koji smo ih dva puta vratili) rasturili su s Beskraj, Zli sin i Teško hodam.

Koncert je trajao nekih sedamdesetak minuta, što je bilo i više nego dovoljno za vjerovatno jednu od najboljih zagrebačkih svirki  u posljednje vrijeme. Onako iz zajebancije, frend me netom prije koncerta pitao hoćemo li o istome pričati na način kao kada nama naši stari pričaju o legendarnom Kulušiču i Azrinim (između ostalih) nastupa tamo. Bez obzira što danas kroz Zagreb prođe puno više različitih bendova u odnosu na prije, ovaj nastup Repetitora vrijedi da se prenosi i prepričava.

Galeriju fotografija pogledajte OVDJE.