Recenzija: Pogavranjen - Jedva čekam da nikad ne umrem

Naziv albuma: Jedva čekam da nikad ne umrem

Izdavač: Arachnophobia Records

Producent: Vedran Brlečić i Niko Potočnjak

Datum izdanja: Veljača 2016.

Žanr: avant-garde black metal

Trajanje: 0:43:63

Veličanstvenu raskoš i neodoljivu privlačnost tame, Pogavranjen je opet rekreirao iz trulih leševa, civilizacijskih krhotina i univerzalne gadosti. Riječ je, dakako, o glazbi koja se u ciničnoj maniri, podrugljivo smješka sveopćem tupilu i banalnosti svakodnevice. U sudbini autsajderstva, Pogavranjen pronalazi svoj kreativni zanos i prostor emancipacijskog djelovanja. Kao bend vezan uz estetski vokabular suvremenog black metala, olakšanog od bremena svoje burne prošlosti, Pogavranjen je već na debitantskom albumu „Raspored užasa“ iskazivao naznake progresivnosti, spretno baratajući glazbenim aspektima atonalnosti i zastrašujućim ambijentalnim sekcijama. Potom je uslijedio brilijantni „Sebi jesi meni nisi“ na kojem se bend transformirao u nezaustavljivog Behemota, gurajući zvuk načet na prethodnom albumu prema logičkom vrhuncu. Osim toga, izgrađen je posve specifičan identitet, jedinstven u interpretaciji mračne glazbe, koji nimalo ne zaostaje za velikanima kao što su Deathspell Omega i Blut Aus Nord.

Daljnji put ka slobodi otkriven je na ovogodišnjem izdanju, pod nazivom „Jedva čekam da nikad ne umrem“. Prepoznatljiva stilska obilježja nisu zanemarena, pružajući tako osjećaj kontinuiteta, dok je evolucija vidljiva kroz tri glavne distinkcijske točke u odnosu na prijašnja izdanja – produkcijskom tretmanu, lirskom pristupu i širenju psihodelije. Mutni, blatnjavi lo-fi šarm, karakteristični žanrovski pečat black metala, dijelom je ustupio mjesto nešto čišćem i otvorenijem zvuku, na trenutke uistinu maestralnom u svojoj jasnoći kretanja. Pomak od hrvatskog prema engleskom jeziku definitivno je veliko iznenađenje. Izvedba ekscentričnog Ivana Erora i dalje blista najvišom razinom dramatičnosti, dok novootkriveni lirski moment ostavlja dojam svjetske kvalitete. Pogavranjen je bez ikakve sumnje entitet u stalnom pokretu, stoga je iluzorno očekivati povratak bivšem katalogu, premda moram priznat da je uvrnuta, demonska propovijed na hrvatskom jeziku snažno pojačavala opskurni karakter i umjetničku viziju benda. U osvježenom ruhu, beskrajna dijalektička igra poznatog i neotkrivenog i dalje se perpetuira, ali ovog puta novim sredstvima i na novim frontama. Slaganju novih zvučnih mozaika, priključio se impresivni popis gostiju; Niko Potočnjak, kao dugogodišnji suradnik benda i kreativni mastermind Seven That Spells-a i brojnih drugih projekata, opet je svojom gitarističkom paljbom uronuo u psihodeličnu i avangardnu tutnjavu, ostavljajući iza sebe prepoznatljivi rukopis. Osim njega, zvučni pejzaž novog albuma obogatio je čovjek koji stoji iza kultne underground etikete „Guranje s litice“, te eksperimentalnog projekta Karamakumulator, Igor Mihovilović, te naposlijetku Ivan Perković i Roko Vidaković na puhačkim instrumentima.

Uz sve navedene promjene, suština bendovskog izričaja i dalje je netaknuta. Osjećaj još veće sigurnosti i kontrole uočljiv je u svakom taktu, a neukrotiva zvijer sačinjena od mnoštva fragmenata, tema i prelomljenih ritmova, glatko plovi najmračnijim predjelima ljudskog uma. U klaustrofobičnoj atmosferi nemoći, jada i posvemašnjeg straha, Pogavranjen najjasnije reflektira antropološki pesimizam manifestiran kroz dezorijentiranost i posljedično – gubitak razuma. Kontekst otužne egzistencijalne sudbine čovjeka, prodornom nihilističkom filozofijom obuzima glazbu, uz asimilaciju posve stranih elemente. Upravo zbog toga, brojna aranžmanska rješenja koja odskaču od uskih žanrovskih okvira, poput mjestimičnih gitarskih dionica iznenađujućeg retro prizvuka te slobodnijih linija koje odišu jazz vibrom, zvuče posve organski i fluidno. Motiv transcendencije nadilazi glazbeni stil, prelazeći u konceptualnu, tematsku osnovu čitavog albuma.

Gnušanje pred vladajućim poretkom, dekadentnim u svim aspektima, apostrofira koketiranje s budističkom eshatologijom. Izvlačenje anti-individualističkih implikacija iz religijskog učenja, okončava se grotesknim hibridom blekerske mizantropije i budističke indiferentosti. Maitreya najavljuje novog Budu kojem prethodi društveni raspad, dok Kalpa upućuje na beskonačnost. Sugestivni naziv LP-a, asocira na Borgesovu pripovijetku o besmrtnicima, u kojoj svijest o apsolutnoj nezaustavljivosti svog bivanja ocrtava jezivo stanje beskonačnosti. Svojevrsna hermenetička otvorenost i višedimenzionalnost, uz snažni glas omnipotentnog autora u kompoziciji, uzdiže Pogavranjen na razinu rijetkih glazbenih umjetnika koji intelektualnom sofisticiranošću i znatiželjom oprezno prilaze simoblici i fenomenu zla. S obzirom na različite konotacije povezane uz žanr black metala, zbog potencijalnih slušatelja je važno naglasiti kako je u ovoj fazi Pogavranjen postao glazbena sila koju se ne da lako kategorizirati. Stoga je njihov novi album topla preporuka za sve obožavatelje mračne, psihodelične i avangardne glazbe.