Recenzija: Ničim izazvan - Odlaziš

Naziv albuma: Odlaziš

Izdavač: Lampshade Media

Godina izdanja: 2015.

Producent: Đani Pervan

Žanr: pop, rock

Trajanje: 00:41:51

Godinu i pol dana poslije, grupa Ničim izazvan objavila je novi, drugi album. No, u njihovom radu dosta se toga manifestiralo kroz period između dva nosača zvuka – bend je počeo intenzivno nastupati, sklapati suradnje, nova mjesta, nove pjesme, nove zvukove. Podsjetimo se – prvi album istog naziva kao i ime grupe šarolik je prikaz različitih žanrovskih elemenata, nikako kaotičan prikaz kvalitetnog mladog i veoma usviranog sastava. Idući album na tom se polju nije promijenio – Ničim izazvan je i dalje veoma šarolik, neopterećen i izrazito pozitivan projekt.

Pjesme su nastajale u istom periodu kada i pjesme za prvi album, stoga i ne čudi kako se bend i dalje igra sa svakom pjesmom posebno, nadopunjuje ju instrumentima, mijenja ritam, dinamiku, tempo, tematiku…producent albuma Đani Pervan (nekadašnji bubnjar Rundek Cargo Orkestra + bubnjar grupe Letu štuke) još je jednom dokazao svoju virtuoznost i vještinu baratanja sa snimljenim materijalom, a album se snimao u studijima „Šamarčina“, „Neverne bebe“ i „Svi na pod“, dok je mastering rađen u Sloveniji i za njega je zaslužan Tat Purusha.

Album počinjemo s naslovnom pjesmom Odlaziš?, energičnom numerom intrigantne ritmike i odličnog aranžmana raznih instrumenata, od klavira, violine, trube, akustične, električne gitare itd. Tekst je prikladan epilogu međuljudskih odnosa, autorom propitkivanju, izricanju vlastitih grešaka, koji idealno paše otvorenju albuma, a paradoksalno, riječ je o nekoj vrsti kraja. Nakon što su početak albuma otvorili pjesmom koja stvarno ulazi brzo u uho, slijedi Dalijev brk, pjesma za koju je napravljen originalan (za ove prostore) spot u verziji gdje gledatelj ima mogućnost okretanja kamere za 360 stupnjeva. No, na svu sreću nije originalan spot taj koji je morao spašavati ovaj ugodan spoj plesnog ritma i interesantnog teksta. Pjevačeva boja vokala i dalje se povezuje s Rundekom ili Bajagom, no upravo to je dodatno dobar začin na opuštajuću melodiju i, kao da je to gotovo nevjerojatno postići, ali Ničim izazvan i u sumornim tekstovima nekakvom vedrinom gotovo uvijek pjesmu napravi toplom i kompozicijski snažnom individuom. Bo Bo Bom tek nakon slušanja teksta otkriva vam identitet takvog naslova, simpatično skrivanje vulgarizma koji najbolje može opisati čovjekovu grešku. Ovo je jedan od favorita albuma, temeljen na kreativnosti, originalnosti, koji još jednom dokazuje kako nije teško od raznoraznih stilova napraviti nešto autentično i skladno.

Slijedi nam pjesma Rekla je. Dosad mi se najviše puta vrtjela u playeru, rockerski mix odlične bass dionice, moćne trube koju ćete najviše pamtiti i njenu melodiju pjevušiti, a tekst je daleko dublji od mnogih patetičnih stihova na koje smo nažalost navikli da nam se serviraju na radijskim, televizijskim i ostalim eterima. Udahni vazduh je upravo to – opusti se, udahni duboko i slušaj ovu dursku pjesmu, zaljubi se. Dašak jedinstvenosti i nemonotonije donosi prekrasan zvuk trube koji uvijek upada u pravom trenutku, a nakon vedrine dolazi nam old school kojega pokreće efekt vinila – Igla i vinil, romantika starijih vremena prenesena u nekom balaševićevskom stilu, gdje ovoga puta violina vodi glavnu riječ, a gdje se sve kaže stihovima – „eh, kad bi nekad bilo sad“.

Sumrak počinje laganijim ritmom kao pjesma „San“ s prethodnog albuma, a dalje se pretvara u nešto što bi Nouvelle Vague mogao staviti u svoj repertoar. Nakon nostalgične, slijedi prva melankolična pjesma lijepe strukture, lijepog ženskog back vokala, a u svom sedmominutnom trajanju omogućuje vam prepuštanje u ambijentalnim instrumentalnim dijelovima i, ponovno, snažnom tekstu. Ovakve grupe ne rade suradnje s bilo kim, a smatram kako je Darko Rundek bio idealan izbor za duet. To se i dogodilo, dolazi nam pjesma Beskućnik, koja odličnom metaforom i u videospotu, kao i kohezijom dvaju sličnih vokala stvara još jedan potencijalni hit grupe, iako se s Rundekom moglo još dosta više truda uložiti kako bi pjesma bila nekoliko razina iznad, a to je svakako mogla biti. Mogao bih ponovno nam vraća allegretto i sličnu „ostavštinu“ kao i pjesme s početka albuma, a Ples dovodi flertanje na neku drugačiju, senzibilniju razinu putem tihog i razgovjetnog pjevanja i „lounge“ atmosfere. Još jedna nostalgična za kraj, Godine, predstavlja nešto sumorniji trenutak albuma, no opet, ugodan i alternativan epilog, na tragu zagrebačkih Pipsa.

Nešto me u vezi ove grupe nevjerojatno privlači da ih iznova i iznova pjevušim i da im se povremeno vraćam na preslušavanje. Odlični aranžmani, lijepe kompozicije i smisleni tekstovi stvorili su, unatoč brojnim utjecajima na bend, određenu autentičnost koju neće sada tako lako izgubiti. Nevjerojatnom vedrinom i odličnim pjesmama stvaraju vam dojam kako ipak stvari u životu i nisu tako teške kako se čine, ako se naučimo kako ih umno savladati i prepustimo se dobroj glazbi, jer, zar nije muzika sve što nam treba?