Nakon odličnog nastupa grupe Motorhead u petak, 10. srpnja, iskreno nisam mogao očekivati da će subota biti još više posjećenija. Možda zbog toga što je ipak subota, a sutra je slijedio neradni dan, a vrlo vjerojatno samo zbog toga jer je toga dana program zaista bio fantastičan. Počevši od Dance arene i Martina Garrixa pa sve do Main stagea i veličanstvenog Manu Chao La Ventura nastupa u trajanju preko dva puna sata.

A sve je počelo u klasičnome tonu. Okolo po brdašcima i uz puteljke na stotine ekipa sjedi u smijehu, pokojoj čašici pića, policija je na ulazu, nadoplaćuju se kartice prije samog ulaska. Kada sam ja ulazio u prostor bilo je oko 22:00 h, a tada sam i zaključio kako je festival jednostavno već pretrpan. Dalo se to vidjeti iz toga što se teško hodalo po stazama bez da se nekoga ne „zakači“ laktom ili kukom. Osjećaj Pete Avenije u New Yorku došao je na EXIT te subote, a stvari su se tek zakuhavale. Na glavnu pozornicu malo poslije 22:15 h penje se John Newman.

Slična stvar kao s Tom Odellom po pitanju publike. Pretežito ženska publika, pretežito na ramenima, pjeva u sav glas sve njegove uspješnice, ali vokalne izvedbe Newmana uživo nisu ni približno slične onima na studijskim verzijama pjesama. I to mislim, nažalost, u negativnom smislu. Naime, posljednja pjesma koju je izveo pod nazivom Love Me Again je imala u sebi osjetne „falševe“ što smatram da je nedopustivo jednom svjetskom pjevaču koji stoji pred 52 000 ljudi. Oduševio je svojim plesnim koracima i ritmičnošću te odlaskom među publiku u prve redove kako bi ih zagrlio sve koliko je moglo stati među njegove ruke. Naravno, cure se znoje, euforija je to, svi žele imati sekundu dodira s John Newmanom. Dobar događaj za daljnje prepričavanje. Napustio sam stage odmah poslije nastupa kako bi uhvatio neko dobro mjesto za Manu Chao, ali jedino slobodno mjesto koje sam ugledao na vidiku bila je ogromna lokva vode ispunjena blatom. Rekao sam: „Što da ne?“ i odlučio uživati maksimalno. Patike su poslije koncerta izgledale kao žrtva Vijetnamskog rata poslije bitke na kiši koja pada već mjesec dana bez prestanka, ali vrijedilo je svake sekunde (ili možda svakog grama blata?).

Ono po čemu je prepoznatljiv Manu Chao La Ventura nastup je to što imaju fantastične uvode. Zvukovi policijskih sirena nisu prestajali tokom cijelog nastupa, a Manu to sve odrađuje baš kako odrađuje i prve studijske albume – u jednome komadu, nadovezujući se s pjesme na pjesmu. Pa tako na pozornicu izlaze član po član, instrument po instrument, zagrijavajući publiku u latino ritmovima koje svi vjerno prate svojim dlanovima. Manu izlazi euforičan kakav je i uvijek, a nevjerojatna je količina energije jednog takvog niskog čovjeka od 50 i kusur godina. Jednostavno zapanjujuće radostan i rasplesan. Kada je takav bend ispred Vas, vjerujte, nema stajanja ni jedne jedine sekunde tokom nastupa. Nakon odličnog Intro-a, slijedi prva stvar Mr. Bobby, a sve se nastavlja u tonovima Dia Luna… Dia Pena, La Primavera, Clandestino, Que paso que paso, Bienvenida a Tijuana, a kako je koncert naizgled improvizacija, tako se i bend uvijek vraćao na pokoje pjesme, ubacivao razne medleye poznatih stvari poput Bongo Bong (vrlo kratko izvodio pjesmu, možda minutu), te vrlo često se vračajući na stihove „¿Que hora son mi corazón ?“ iz već spomenute La Primavera. Fascinantna je povezanost publike koja cijeni Manu Chao-a, a Manu oduševljava sve sa svojim tzv. heartbeat ritmom. Naime, izvođač u više trenutaka propagira zajedništvo i mir, a uz to lupa mikrofonom u srce te na taj način stvara ritam kucajućeg srca od 52 000 ljudi. Osjećaj je neopisiv. La Ventura je htjela da svi budemo jedno na ta dva sata i u tome su svakako uspjeli. Posebna euforija nastaje na pjesmama njegovog bivšeg benda Mano Negra: King Kong Five, Sidi H’ Bibi te Mala Vida. Nakon dva puna sata i tri vraćanja na bis, bend napušta pozornicu ostavljajući za sobom zvukove latino ritmova iz pojačala te 52 000 ispunjenih srca nekom višom energijom i silom povezanosti s prekrasnom šarenom atmosferom koja je vladala.

Subotu su mi obilježili samo Main stage i Dance arena pa sam tako odmah poslije nastupa otrčao na Dance arenu kako bi pogledao Martina Garrixa. U areni je vladalo oko 40 000 ljudi, a usprkos najavljenom početku u 02:00 h, Garrix izlazi oko 02:30 h. Zanimljiva je činjenica da je izvođač te iste večeri nastupio na Ultra Europe festivalu u Splitu te samo nakon par sati doletio na EXIT. Dva nastupa u jednoj noći nije mala stvar. Odlična produkcija, neprestano „nabrijavanje“ publike da drže ruke u zraku, oko desetak vatrometa tokom nastupa i hitovi poput Animals, Ping Pong, CoCo , Virus, Harder Better Faster Stronger, Runaway itd. Zahvaljuje se Garrix više puta EXIT festivalu te radi fotke s publikom, napušta stage nakon cca sat i pol vremena nastupa te se mora ljudi počinju slijevati prema stepenicama koje znače izlaz.

Na Mainu sam još odgledao Hudson Mohawke te beogradsku Vatru, prošetao po festivalu još neko vrijeme te se zaputio po posljednju dozu sna prije samog završetka u nedjelju. Nedjelja znači Faithless!

Fotografirala: Martina Marić