Sve se nastavilo sinoć nakon fantastičnog prvog dana EXIT festivala na Petrovaradinskoj tvrđavi. Ovaj puta u malo drugačijem tonu. Osjetilo se u zraku da je danas dan za Motorhead, a moglo se primijetiti prema tisućama dugokosih glava u kožnim i teksas prslucima s mnogobrojnim prišivcima benda iz Engleske.

Mase i mase ljudi su već oko 21 sat polako ulazile u festivalski prostor, a većina je odmah odlazila zauzeti mjesto u redovima Main stagea. Bend Škrtice uveo je publiku u ono što je slijedilo. Dolazili su ljudi iz cijelog svijeta, fan klubovi, moto klubovi i svi klubovi svake vrste u obliku poklonika lika i djela Lemmyja Kilmistera i benda Motorhead. Naime, važno je napomenuti da bend u Srbiji zaista dugo nije svirao, a mnogi su izgovarali i argumente da se bend više vjerojatno neće moći vidjeti na ovim prostorima izričito zbog zdravstvenog stanja frontmena benda. I svjetla se gase, ogromna buka publike, ruke u zraku, urlici skandiranja: Lemmy, Lemmy, Lemmy! Mikrofon je nakrivljen prema dolje, bend izlazi na stage, a Lemmy govori publici: All right, are you all right? We are Motorhead and we play rock ’n’ roll! Bend počinje svirku s pjesmom We are Motorhead, a publika odmah započinje velike moshpite koji nisu prestajali do samog kraja.

Samo su se sve više razbuktavale i širile, a piljevina koja se s poda dizala u oči i usta publike bila je u nekim trenutcima toliko intenzivna da sam majicu morao vezati oko usta i nosa pa se publika činila kao velika skupina odmetnika iz razdoblja Divljeg zapada. Bend nastavlja nastup s pjesmama Damage case, a odiše koncert i stvarima poput Stay Clean, Doctor Rock, Just ’Cos You Got The Power, Over The Top. U trenutku kada je Mickey Dee udarao petominutni drum solo, publika, pa tako i ja, je samo gledala širom otvorenih usta u taj spektakl, a ja sam se jednostavno ježio sa svakim novim udarcem bubnja. Savršenstvo u pet minuta. Bend se ponovo penje na pozornicu te, kako se cijela stvar od cca sat vremena bližila kraju, tako bend svira Going To Brazil. Znalo se što slijedi, veliko finale od samo dvije pjesme. Lemmy se više puta zahvaljivao, glas ga baš više ne sluša, ali basom vlada fantastično. Nije nešto previše pričljiva osoba na stageu, ali ista je stvar sa svim svjetskim bendovima ovakvog ranga. Družba je družba, a služba je služba. Obratio se publici s riječima kako će sljedeću stvar svi znati, a iz tih riječi znalo se što slijedi. Ace Of Spades kreće, moshpit se toliko proširio da je sada već došao do rubnih dijelova stagea, a u ekstazi jednostavno više nitko nema noge, svi automatski samo prate neumorna skakanja i deranja. Cijela stvar se završava s pjesmom Overkill, a bend za finale ostavlja samo prodornu buku iz Marshallovih pojačala na pozornici. 

Ruke su i dalje svima u zraku kao da očekuju da će se bend vratiti te možda odsvirati još pokoju, ali znalo se da neće. I nije tih 45 minuta do sat vremena koncerta bilo malo, bilo je taman da se EXIT festival ispuni nevjerojatnom snagom benzina i dobrog starog žestokog rock ‘n’ rolla. Hoće li se opet imati prilika pogledati ovaj bend na ovim prostorima, to ne znam, ali znam da se osoba poput Lemmyja rađa samo jednom i da trebamo biti zahvalni što živimo u doba Motorheada. Jedan je Lemmy, a Lemmy je neuništiv. Teško je bilo pogledati išta poslije ovakvog spektakla pa sam si uzeo malo odmora šetajući okolo i upijajući atmosferu festivala. Bilo je oko pola 12 uvečer kada me je prijatelj obavijestio kako počinje hardcore bend Terror iz SAD-a pa smo se kolektivno zaputili prema Explosive stageu.

Iz šutke u šutku! Terror starta oko ponoć i dvadeset, a moshpiti na ritmove ovog hc benda su još žešći i brutalniji. Bend svira stvari Return To The Strength, I’m Only Stronger, a nimalo se skoro ni nije primjećivala razlika pošto nema glavnog pjevača. Naime, originalni pjevač je dobio tešku ozljedu pa je vođenje nastupa preuzeo basist benda, jednako energičan i žestok. Na putu do Terrora bacio sam pogled na Main stage koji je opet bio ispunjen, a publiku je zabavljao svjetski poznati Tom Odell.

Pretežito ženska publika koja je vladala za vrijeme Odellovog nastupa pjevala je u jedan glas sve njegove hitove, a vokalne sposobnosti ovog mladog glazbenika su zaista genijalne. U takoj lounge bar atmosferi njegovog nastupa i sjedenja na klaviru jednostavno se dobije osjećaj kako uopće okolo Vas nema tih 40 do 50 tisuća ljudi pa se zamišljate za stolom s jednim pićem i lijepim partnerom / partnericom preko puta Vas. Odell otvara nastup s pjesmom Friday Night (baš kako i priliči drugom festivalskom danu), a nastavlja nastup s pjesmama poput I Know, Can’t Pretend, Change Your Mind, Concrete, Hold Me, Resist dok pred sami kraj izvodi svoj ultimativno poznati hit Another Love. Kompletni nastup od skoro dva sata završava se pjesmom Cruel, a Tom prepušta glavnu pozornicu za Goldie feat. MC LowQui.

Upućivao sam se prema Dance areni na kojoj je vladao Hardwell, ali ogromna ispunjenost stagea navela me da samo „bacim oko“ na par minuta jer sam znao da ne bi izašao dugo vremena iz rulje kada bi jednom ušao među njih. Zvuk Hardwella je zaista dobar, svjetlosni efekti na nivou, a palo je i par malih vatrometa tijekom nastupa. Šetajući između pozornica može se vidjeti stvarno svašta, a glazba koja dolazi s raznih strana samo vas baca u drugi film iz sekunde u sekundu pa se tako mogu vidjeti ekipe koje samo mijenjaju načine plesanja tijekom šetnje od jedne do druge željene pozornice. Bio sam zadovoljan u kasnijim satima na Main stageu kada su vladali Dirtyphonics dok je posljednji DJ Vadim pomalo razočarao puštajući poneke remikse svjetskih hitova pa sam se na nekoliko trenutaka osjećao umoreno, kao da sam na nekom rođendanskom partiju s miksovima koje svi dobro znaju. Ali, o ukusima se ne raspravlja. Doprinio je Vadim i povelikoj dozi trapa, a publika ga je svakako dobro prihvatila.

Opet je izašlo sunce, prije se jednostavno ne može kući, a ja sam se našao hodajući prema izlazu pomalo umoran, ali zadovoljan. Ali nije to još gotovo, rekao je Tusta iz KUD Idijota u istoimenoj pjesmi, tek je pola festivala prošlo, a vidjela se zaista hrpa stvari. Idemo dalje, danas će Manu Chao vladati headlineom festivala, a ja ću, naravno, biti prisutan. EXIT ide dalje, idemo i mi. 

Fotografirala: Martina Marić,

Terror: Mislav Bartoš