Možda sam se osjećao na neki način dužnim prema Partibrejkersima jer moj prošli susret s Canetom i ekipom dogodio se na Ferragosto Jamu prošle godine, kada sam taman pri početku prve pjesme rekao sam sebi u bradu kako ne mogu više stajati od iscrpljenosti pa sam tužnim, ali nužnim korakom otišao prema šatoru. Ipak je bio zadnji dan festivala, razumljivo. Pošto sam se ovaj tjedan našao u Zagrebu, rekao sam si kako ne smijem ni pod umorom pasti te kako ću otići u Vintage Industrial Bar kako bi svjedočio tom rasprodanom spektaklu u intimnoj koncertnoj atmosferi pred nekih 500-600 ljudi različitih životnih perioda. Bilo je tu onih koji pamte Caneta kao mladića, možda onih koji su ga pratili i s bendom Radnička Kontrola na samom početku glazbene karijere, ali i onih mojih godina, onih mladih koji možda tek kreću u glazbenu avanturu zvanu Partibrejkers. Ono što govori da je koncert zaista tražen i maksimalno rasprodan bio je prizor kojem sam svjedočio kad sam ušao u industrijsko dvorište nedaleko tramvajske stanice Prisavlje na Savskoj. Nekolicina ljudi je ispred samog kluba zaustavljala ljude, pa i mene, i molila da im netko proda kartu ako ima viška. Za cijenu nisu ni pitali, uvjet im je jedino bio da uđu u klub i svjedoče koncertu.

Ušao sam u rokersko bluzersku atmosferu Vintagea te na dugačkom drvenom šanku ubio vrijeme do koncerta što znači da sam taman jedno petnaestak minuta čekao točeno pivo, pet minuta se probijao nazad do koncertnog dijela, imao taman vremena za smjestiti se u neki kutak i, usprkos najavljenom početku u 21:45, Brejkersi se penju tiho, skoro nečujno, na pozornicu u 22:05 h. Otvara se koncert bez ikakvog glazbenog uvoda, Cane hvata mikrofon i izgovara sljedeće: “Danas nas je napustio veliki Vlada Divljan, ovaj koncert sviramo za njega.” Nakon ogromnog odobravajućeg pljeska sve počinje s pjesmom Ako si i publika odmah kreće skakati, koliko je to izvedivo od gužve. Osobno se nisam mogao puno kretati, a stajao sam u stražnjem dijelu prostora tako da ne mogu ni zamisliti kako je stvar izgledala oko prvih i drugih redova Vintagea.

Nastavlja se koncert u nimalo opuštenijem tonu uz stvari poput Ćutanje, Zemljotres, Put, Lobotomija, Da li se još volimo, a ekipa već nakon nekih sat vremena odlazi s pozornice uz pjesme 1000 godina te Kreni prema meni. Otvorio je Cane i lanac odličnih improvizacija usred pjesama pa je tako stvar 1000 godina izvodio jedno 7-8 minuta umjesto studijskih 4:50. Naravno, svi su znali da tu ne može stati ovaj koncert pa se ekipa iznova penje i Cane utišava publiku i zahvaljuje svima na ogromnim ovacijama, zauzima svoje poznate plesne poze i koncert se nastavlja. Uslijedili su i hitovi poput Hipnotisana gomila, Mesečeva kći te Ulični hodač na kojima su također slijedile poneke improvizacije u kojima Cane poziva na slobodu uma, na otpor svakodnevnom tlačenju onih baraba koji žele da mi budemo nesretni, da se umno uklonimo iz ovog ogromnog „hipermarketa“ ako već ne možemo fizički te da se beskonačno volimo. Publika na svaku njegovu: „To Cane! Care! Kralju! Rock ‘n’ roll! Ajde sviraj još jednu Cane!“ Drugi dio završava s tim da na pozornicu zove nekoliko obožavateljica koje su nešto sitno i otplesale te postavlja pitanje: „Što želite da odsviramo za kraj?“ Osobno sam htio čuti stvar Prsten ili da možda Cane iznenadi s jednom pjesmom od Radničke Kontrole iz vremena kompilacije Artistička Radna Akcija, ali nažalost ni jedna ni druga želja mi nije bila uslišana.

Nakon kraja drugog bisa publika je pomalo već postala skeptična o povratku benda na pozornicu te se dobar dio dvorane lijepo razrijedio i, naravno, dobro prevario. Bend se penje po posljednji puta te kompletan šou završavaju s pjesmom Stoj Džoni te po tisućiti put beskrajno zahvaljuju publici, a Cane onako kulerski, u svom stilu, ne radi spektakl od kraja koncerta nego samo nakon pjesme dolazi do mikrofona i govori: „Super ste ljudi. Hvala vam. Ćao!“ Nakon samog koncerta uslijedio je set pjesama Idola u čast Vlade Divljana u klubu na koje su ljudi još dugo plesali i ispijali čaše i željeli si sve najbolje u životu. Ja sam otišao hvatati noćnu liniju tramvaja.

I tako se nakon svega može reći da su Partibrejkersi bend s kojima se zna na čemu si. Zna se da te može dočekati prava, istinska rock, punk i blues glazba, da je Cane svevremenski čovjek koji živi slobodno u svojoj slobodnoj duši i svojem slobodnom tijelu. Jedna stvar je sigurna: da više ljudi širi ideologije kao Cane, možda bi se ponekada u ovoj državi i vrijedilo baciti oko na večernji dnevnik. Do takvih vremena ostaje samo poruka od Caneta od sinoć: „Vi ste svi ok ljudi. Braćo i sestre Hrvati!“