Tri godine otkako je svirao u Areni Zagreb, jedan od najvećih i najutjecajnijih glazbenika svih vremena, Leonard Cohen, opet je zasvirao i zapjevao na našim prostorima, ovoga puta u amfiteatru u Puli.

Kultni kanadski tekstopisac i kantautor, gospodar melankolije i ljubitelj neurotičnih žena i konjaka, Leonard Cohen u petak je u pulskom amfiteatru održao trosatni koncert pred sedam tisuća ljudi. O organizaciji imamo samo riječi hvale. Hostese u bijelim haljinama koje su svakoga pojedinačno odvodile do mjesta i šank s hladnom cugom  za koju niste morali stajati u redu duže od minute. U 21.10 sati ovacijama je dočekan bend, a potom i sam Cohen koji je odjeven u svom zaštitnom znaku Fedora šeširu i crnom prsluku dotrčao na binu. Nakon višeminutnog aplauza koji je odzvanjao starim zidinama pulskog amfiteatra i kolektivnog ustajanja publike Cohen je koncert otvorio pjesmom Dance Me to the End of Love. Ozvučenje je bilo savršeno, bend je davao sve od sebe, a 78-godišnji Cohen pokazao je kako unatoč godinama posjeduje ogromnu energiju pokraj koje ljudi ne mogu ostati ravnodušni.  Kao što je i sam rekao nakon prve pjesme: „Hvala dragi prijatelji što se došli večeras ovdje, neki su došli izdaleka, duboko to cijenim. Ne znam kada ćemo se opet vidjeti, nitko to ne zna, ali vam obećavam da ćemo večeras dati sve od sebe.“ Nakon toga izveo je pjesmu The Future s istoimenog albuma iz 1992., a potom je izveo tri  pjesme iz ranije faze, Bird on the Wire koja je prva pjesma na njegovom drugom albumu Songs from a Room iz 1969. Uslijedio je veliki hit Everybody Knows koji je i one najukočenije ljude potakao na lagano njihanje u ritmu. Nakon toga uživali smo u trominutnom prebiranju po žicama što je ujedno uvod pjesmi Who by Fire.  Amfiteatar sad nije bio pun samo iznutra, već su mnogi pogledi „vrebali“ iza zidina ne bi li uspjeli krajičkom oka uhvatiti Cohenov lik. Na repertoar su tada nastupale i pjesme s novoga albuma Old Ideas, kojeg promovira na aktualnoj svjetskoj turneji  – Darkness, Amen i Come Healing. Prateći vokali Webb sisters i Sharon Robinson u ritmu su i jako dobro uvježbanim koracima i pokretima mamile poglede mnogih. Na sredine pjesme Darkness Cohen je sve iznenadio tako što je stao ispred bubnjara Rafaela Bernarda Gayole i ispuštao neartikulirane zvukove umjesto riječi pjesme.  Prvi dio koncerta završio je pjesmom Lover, Lover, Lover u koju su nas uvele Webb sisters svojim anđeoskim glasom kako je i sam Cohen rekao. Nakon toga prvi je puta predstavio deveteročlani band, a posebno je predstavio Sharon Robinson autoricu pjesama Everybody Knows, In My Secret Life, Waiting for the Miracle, Alexandra Leaving i mnogih drugih. Potom je otišao na zasluženu 15-minutnu pauzu.

Na početku drugog dijela koncerta Cohen je istrčao na binu te se s osmijehom na licu obratio publici, „Hvala vam što niste otišli kući, cijenim to.“ Drugi dio otvoren je pjesmom Tower of Song na kojoj se Cohen našalio sa svojim sviralačkim sposobnostima na  glasoviru. Nakon što je pažljivo prebirao po tipkama, publika ga je nagradila aplauzom, na što je Cohen upitao „Zar se šalite sa mnom? Mislite da je to sve što mogu?“ te nastavio s pjesmom pun energije.  Na kraju je zamolio prateće vokalistice da ne stanu pjevati te im se zahvalio na tako divnome glasu bez kojega njegove pjesme ne bi bile jednako dobre. Nakon toga prihvatio se gitare o otpjevao kultne pjesme Suzanne i Chelsea Hotel #2 koja je posvećena njegovoj kratkoj romansi s Janis Joplin. Uslijedile su pjesme Sisters of Mercy, The Gypsy’s Wife te The Partisan na koju je publika kolektivno skočila na noge i energično sudjelovala u izvedbi. Nakon toga Cohen je scenu prepustio Sharon Robinson koja je briljirala u izvedbi balade Alexandra Leaving, a publika je zašutjela i u potpunosti se prepustila božanstvenom glasu Sharon Robinson. Za to vrijeme Cohen je spuštenog šešira stajao u sjeni, ali potom se vratio s pjesmom I’m Your Man. Uslijedio je veliki pljesak koji je ujedno bio uvertira najpoznatijoj Cohenovoj pjesmi Hallelujah nakon koje je Cohen još jednom predstavio članove benda.  Na 12-žičanoj banduriji bio je Španjolac Javier Mas, na klavijaturama Neil Larsen, gitari Mitch Watkins, violini Alexandar Bublitchi, na bubnjevima Rafael Gayol te na bas gitari Cohenov najduži suradnik Roscoe Beck.  Cohen je drugi set zatvorio pjesmom Take This Waltz. Publika je bila dovoljno bučna te je Cohen na prvi bis izašao i odsvirao So Long Marianne, Going Home i First We Take Manhattan. Publika je  s Cohenom pjevala So Long Marianne, a pjesmu Going Home s novog albuma također su znali od riječi do riječi te time pokazali kako su upućeni i spremni na sve što im je Cohen pripremio.   Potom se poklonio i u svome stilu otrčao iza pozornice, no ubrzo je na novi zahtjev publike dotrčao natrag i otpjevao pjesmu Famous Blue Raincoat. Nakon toga Cohen je izrecitirao prvu strofu pjesme If It Be Your Will te je scenu prepustio sestrama Charley i Hattie Webb koje su uz gitaru i harfu te svojim visokim alt glasovima postigle da publika doslovno ostane bez daha i uživa u svakim novim stihom.  Zatim je uslijedila dinamična pjesma Closing Time koja je označavala da polako dolazi kraj ovome druženju, no Cohen je odlučio po treći puta izaći na bis i otpjevati još dvije pjesme. Prva je bila već očekivana pjesma za kraj I Tried To Leave You, a koncert je zaključio pjesmom grupe The Drifters Save the Last Dance for Me.  Koncert je trajao tri i pol sata, a nakon završetka većina je ljudi nekoliko minuta ostala sjediti na svojim mjestima i uživati u magičnom osjećaju koji je Cohen ostavio nad svima.

By: Matea Kovač