Petak je na Outlooku, sada na Punta Christu tvrđavi, donio nova uzbuđenja.

Za mene osobno, ‘radni’ dio dana počeo je od 16h, kada sam se pripremao na prošlogodišnjem Main stageu za isploviti na boat party pod nazivom All Trap Music, koji je naposljetku trajao od 16,45 do 19,45h.

Bez neke pretjerane razlike u setovima – bilo je plačljivog trapa, bilo je klupskog trapa, pa malo podilaženja Britancima u vidu puštanja grimea – u svakom slučaju dobar provod na brodici, lijepi panoramski pregled obale, okruženje suncem i morem, a što se glazbenog dijela tiče – za njega su zaduženi bili DJ-i i producenti Massappeals, Jikay, zatim super-producent Lex Luger, Hucci i za kraj Ganz.

Večer se lagano ušuljala, nakon povratka s boat partyja, pisanja izvještaja i obavljanja svih logističkih dužnosti, mjesto na kojem sam htio početi petak na Outlooku bio je Clearing stage (za kojeg sam jučer napisao da je svojevrsna zamjena očito ukinutom Mainu) gdje je od 22h trebao napokon, bez zavrzlama u rasporedu, nastupiti mladi čikaški reper Mick Jenkins.

Tako je srećom i bilo. Mick Jenkins jedno je od imena koje sam obvezno htio posjetiti na ovogodišnjem festivalu, postojala je i ponuda za intervju ali okrivit ćemo pasivnost što se to nije ostvarilo.
Ovaj reper pažnju čikaške, a zatim i američke javnosti zaokupio je izdanjima Water(s) i Wave(s), po vlastitom sudu iznimno svježim izdanjima, kombinacijama trapa i acid-jazza što jamči novotariju na sceni a samim time i posebnu pažnju, a za kraj uvoda bih dodao kako nisam ostao razočaran.

Koliko voli vodu, čudnovato, osim imenovanja EP-a po njoj, dokazao je sinoć mantrajući stalno ‘Drink more water‘, a tako mu se zove i jedna pjesma. Izveo je Jenkins Comfortable, širio ljubav poručujući svima ‘Spread love’ uz izvedbu istoimene pjesme, bilo je tu još par pjesama koje sam uspio registrirati – Threes and Truths, izvedena je suradnja sa Chance the Rapperom Grown Ass Kid, ponajveći hit Martyrs, a u jednom momentu je na opće oduševljenje puštren refrend od NWA-ove Fuck the Police (offtopic: baš je danas preminuo neslavni menadžer NWA-a i uz Eazy E-a osnivač Ruthless recordsa, Jerry Heller), a ovim čvrstim, jednosatnim nastupom mnogi bi trebali biti zadovoljni. Reputaciju nove nade rapa svakako je opravdao, najavio je predstojeći album The Healing Component koji bi uskoro trebao izići, nakon čega je uz pohvale i pozdrave okupljenima binu prepustio britanskom grimeru Kanou.

Kano je jedan od starijih pripadnika britanske grime scene, čije lovorike je masovno kupio svojim debijem Home Sweet Home 2005. godine, da bi s vremenom lagano gubio korak, ako se mogu tako izraziti, naspram Boy Better Know kolektiva ili Newham Generalsa, premda je ove godine objavio svoj peti album Made in the Manor, podosta mlako izdanje po vlastitom sudu, ali riječ je o autoru nekolicine klasika britanskog grimea što je bio glavni razlog mog posjeta njegovom koncertu.

Nakon početnih tehničkih problema, Kano je pred okupljene izišao nešto iza 23h, a koliki je favorit britanske publike, dovoljno govori masovno ispunjen auditorij Clearinga. Da ne znam njegovu trenutnu popularnost, rekao bih da je riječ o nekakvom headlineru cijelog festivala, premda je vrlo lako moguće da potcjenjujem njegovu popularnost među Britancima, budući da je grime kao žanr ipak još uvijek dosta opskurno i šturo praćen u balkanskim okvirima, ali je činjenica da su današnje perjanice žanra – recimo Skepta, Stormzy, Wiley ili Dizee Rascal, ispred njega po pitanju popularnosti.

Što ipak nije nimalo spriječilo Kanoa da srčanom izvedbom pozdravi Outlook, a kako je izveo sve one hitove ‘po koje sam došao’ – Flow of the Year, P’s and Q’s, 3 Wheel’s Up i Garage Skank, sasvim opravdano je argumentirati kako je upravo i bio headliner cijele večeri, barem je nedvojbeno tako njegov nastup izgledao u mojim očima.

Nakon njega, Goldie je svojim drum ‘n’ bassom zaveo Clearing, ali sam se u tom trenutku uputio na Arija – Seasplash stage, patriotski dati podršku lokalnim snagama – Kandžiji i Golim ženama, premda sam zbog početnog kašnjenja Kanoa došao prekasno za secirati veći uzorak koncerta. Za potrebe nastupa na Outlooku, malo su englezirali pojedine tekstove, možda u tom svemu nije bilo smisla, ali koga briga dok se rimuje, pa ipak je tada već prošla ponoć.

Šetanje festivalskim siteom je tada postalo glavna preokupacija, dok se čekao nastup reperice Lady Leshurr na Voidu u 2h iza ponoći.

Prateći snažne taktove univerzalnog smash hita Pharoahe Monca – Simon Sayz, pred nemal broj okupljenih stala je podosta u zadnje vrijeme aktualna reperica, koju britanski mediji nazivaju britanskim odgovorom na Nicki Minaj (premda mi je opravdanija usporedba sa Missy Elliott). Lady Leshurr uživa ogroman airplay na britanskim postajama, koje je postupno osvajala objavom niza mixtapeova i EP-ova, dok su na njenu popularnost podosta utjecale obrade, jedna dosta recentna je obrada Desiignerove Pande, kao i serija freestyleova pod nazivom Queen’s Speech.

Nažalost, njena Outlook premijera prema rasporedu trajala je samo pola sata, pa se nisam stigao kako treba ni uživiti u njen nastup jer je taj koncertni trend izvođača ‘slikanje za društvene mreže’ stigao prebrzo, kada je naprasno otišla s pozornice na moju nevjericu, a pogled na brošuru otkrio mi je da je tih pola sata njen nastup i trebao trajati.

U svakom slučaju, nakon što danas (nadam se) Angel Haze odradi svoj posao na Gardenu, slobodno mogu reći da je line-up po pitanju ženskih MC-a bio lijepo zaokružen na ovogodišnjem Outlooku, barem od onih meni poznatih. Žal za propuštanjem Abre i Little Simz ostat će još neko vrijeme, ali što je tu je.

Nakon što je reperica završila u 2.30h, ni na jednom stageu nisam se nešto duže zadržavao jer je očito bilo vrijeme za kruzanje lokacijom tvrđave, izuzmem li uživanje na Gardenu u toj psihodeličnoj, šumskoj atmosferi nekog trance festivala.

To bi bilo to po pitanju petka, lagano se rolamo prema kraju devetog Outlook festivala, a što se tiče današnjeg dana, osim Angel Haze, sve je drugo lutrija po pitanju pohođenja.