At last, dočekasmo i taj dan.

Veliko otvorenje petog Dimensions festivala, u zajedničkoj organizaciji britanskih investitora i njihovih hrvatskih koordinatora iz Pozitivnog ritma već desetak godina, računajući i Outlook festival, nanovo oživljava šire okružje Pule i Istru kao i sjajno zdanje tvrđave Punta Christo, koja je temeljna festivalska lokacija nakon što se festivali tradicionalno otvore u Pulskoj Areni.

Outlook je uglavnom bio taj ‘stariji brat’, veći festival koji je kupio više lovorika, dok je Dimension bio mlađe izdanje na tragu, s nevelikim razlikama u žanru. Dok se Outlook bazira na više kombinacija, od rapa, grimea i junglea pa do dubstepa, drum ‘n’ bassa i reggaea, Dimensions se više specijalizirao za techno, house i jazz.

Prošlogodišnje otvorenje Dimensionsa kao medijski djelatnik popratio sam ovlaš, možda sam nešto načuo o tadašnjim ‘otvaračima’ ali to nešto nije bilo dovoljno da me ponuka na dulji put pa sam se odlučio za Outlook. Međutim, ova godina očito je bila gamechanger.

Peto, jubilarno izdanje, pa to valjda treba proslaviti, pretpostavljam da su računali organizatori kada su za koncert otvorenja bookirali sjajnog američkog jazz saksofonista Kamasija Washingtona kao i njegovog sunarodnjaka Moodymanna, tech-house virtuoza iz Detroita, koji je rezident programa Dimensionsa i Outlooka. Koliko god da je riječ o aktualnim imenima, sve oči bile su uprte u jedno ime, a danas nam je svima jasno da se radi o trip-hop pionirima, bristolskim genijalcima iz Massive Attacka, koji su sami po sebi mnogima, ne sumnjam, bili dovoljan povod da svjedoče jubileju festivala.

Jeste, došao je i taj dan, a s njime i festivalsko uzbuđenje, koje doduše nakon odlaska sa Špancirfesta nije ni jenjavalo.

Prvi akteri, nakon što su se festivalski priljevi u Areni otvorili oko 19h, bili su takozvani Leftfoot DJs koji su, nažalost, bili kolateralna žrtva nešto kasnijeg pristizanja u Pulu, a i o ovom kolektivu zaista ne znam gotovo ništa, osim da su vjerojatno i zagrijali malobrojne pristigle u tom trenutku.

Nakon njih, stvari se već počinju ozbiljno kotrljati kada je u 20.30h prisutne pozdravio debeljuškasti Kamasi Washington sa svojim kompleksnim pratećim bendom.

Američki jazzer tavorio je na dnu mediokriteta duži niz godina, premda je riječ o iznimno kvalitetnom tenor saksofonistu američke škole jazza, sve do prošle godine koja je bila prekretnica u njegovoj karijeri i kada sam uostalom prvi put ozbiljnije čuo za njega bez da se radilo o doprinosima, featurinzima i suradnjama sa većim nizom poznatih glazbenika od kojih vrijedi izdvojiti Herbiea Hancocka, Lauryn Hill, Snoop Dogga i dr. Međutim, prošlogodišnje gostovanje na albumu To Pimp a Butterfly Kendricka Lamara podiglo je prašinu oko njegovog imena, a sve je nanovo eksplodiralo objavom trostrukog albuma Epic koji ga je lansirao među novovalne zvijezde američkog jazza budući da je album u mnogim uglednim medijima proglašavan kao jedno od najboljih izdanja godine, neovisno o žanru.

U svom jednosatnom nastupu, uglavnom se bazirao na spomenuti album, izvodivši na binu pritom i oca Rickeya, također školovanog glazbenika koji ga je, kako je Kamasi spomenuo,naučio svemu što zna, a i ženski vokal poslužio je odličnoj svrsi, međutim ni to nije pomoglo da se nešto veća masa nađe pod svodovima i lukovima Arene. Nakon što je završio u 21.30, nastupila je jednosatna pauza za potrebe adaptacije bine za nastup glavnih zvijezda večeri. Nije naodmet prispomenuti kako je ovogodišnja produkcija pozornice najmasovnija u povijesti Arene, ako sam dobro shvatio navode organizatora. U svakom slučaju, pomalo preduga pauza, vjerujem da bi se mnogi svjedoci složili da je i pola sata bilo otprilike dovoljno, mada vjerojato iz mene progovara ondašnja nestrpljivost koju sam dijelio sa mnogima.

Dakle, Massive Attack.

Imate Wikipediu, Pitchfork,Allmusic i brojne portale na kojima se možete bolje upoznati sa ovom grupom, rado bih vas poduže uveo u njihovo djelo premda vjerujem da to stvarno nije potrebno.

Perjanice jednog žanra, koji je 90ih u Britaniji odlično parirao britpopu i danceu, spajajući elemente oba uz dodatak instrumentalnog hip-hopa, to je ono što predstavljaju Massive Attack, uz nekadašnjeg člana Trickyja, Morcheebu i nešto mračniji Portishead.

Odmah po početku njihovog koncerta koji je počeo u točno zakazanih 22.30h, jasno je bilo da su navodi o produkciji i majstorskim vizualima bili istiniti. Takvo nešto moralo vas je zadovoljiti barem s tog aspekta, osim ako ste epileptičar, njima je možda bilo malo teže.

Grant Marshall (Daddy G) i Robert del Naja (3D) suvereno su vladali pozornicom ali ne onom standardnom dominacijom, nego više svojom staloženošću i mirnoćom dok se izvode velepoznate stvari sa Blue Linesa (1991.) i Mezzaninea (1998.), dva albuma koji predstavljaju magnum opus ove grupe. Ženski vokal na Safe from Harm i Unfinished Sympathy mnogima je izazvao jezu na rukama, meni osobno a nemam običaj to pisati, još rijeđe doživljavati, to dovoljno govori koliko je job well done. Interakcije sa okupljenima osim poneke riječi na hrvatskom i nije bilo, ali od takvih performera i ne očekujete da priča s vama, nego da vam pomogne prepustiti se tom užitku.

Imao sam neku ludu ideju u glavi, da će se usred njihovog spektakularnog nastupa pojaviti Mos Def, Yasiin Bey ili kako god da se danas odlučio zvati, i zajedno s njima izvesti I Against I. Moja želja i nije bila toliko neostvariva uzmemo li obzir da je 2013., ako se ne varam, bio headliner Outlooka koji je, ponovno napominjem, bratski festival Dimensionsu. Ipak, to se nije dogodilo a taj mini-letdown nije nimalo utjecao na moje poimanje ovog koncerta kao gotovo savršenog, ipak je ideja bila predobra za realizaciju, zamislite, Mos Def i Massive Attack a vi ste prisutni i još k tome izniman fan od oboje.

Vizuale inače spominjem u tragovima, običavam spomenuti i pohvaliti ukoliko su na razini, ali ovo čemu sam svjedočio u utorak išlo je iznad te standardne razine, pa vjerujem da zaslužuju i poseban paragraf.

Za vrijeme izvođenja svake od 14 stvari (13+bis), na velikom videozidu ocrtavale su se poruke koje su smisleno bile u harmoniji sa instrumentalima ili tekstom tekuće pjesme, bilo da se tu radi o nekim egizstencijalnim pitanjima, ili mnogim poznatim ličnostima iz svijeta filma, glazbe, umjetnosti, sporta koji su također imali svoj tijek, bilo je tu i binarnih kodova, punjenja baterije, kritika ideologija i sustava političkih stranki diljem svijeta (čak mi se učinilo da sam vidio poznati pleter HSS-a među tim brzo-izmjeničnim nizom logotipa), kritika političke korupcije kojom se pecnulo vodeće stranke u zemlji, u jednom trenutku počele su se nizati godine sa, tada sam to shvatio, starovjekovnim knjižnicama, u asirskoj Ninivi ili poznata knjižnica u egipatskoj Aleksandriji koje je zatekla nesreća, kao i drugi kulturocidi koje povijest pamti, što je valjda imalo za namjeru poantirati pogrdu čina uništavanje umjetnosti. Našao se tu i pokoji ‘je suis’, za Charlie Hebdo s kojim je krenulo, zatim Pariz, Bagdad, Nicu, Istambul, Bruxelles, sve mjesta koja su nedavno pogođena nemilim (terorističkim) događajima a da se dovoljna količina patetike podmiri, čiji fan nisam uvijek, bilo je uz univerzalne poruke mira i ljubavi, ali u onoj mjeri koja je dovoljna da kod mene ne pređe u fazu iritacije viđenim.
Još jedna stvar, poruke su bile na hrvatskom, pa su stranci imali problema sa dešifriranjem osim kada je bilo riječ o nekim općepoznatim imenima i tim ‘je suisima’ kada je cijeli auditorij Arene, koja je bila rekordno ispunjena za Dimensions, gromoglasnim pljeskom podržavao napore organizatore da se tako nešto ostvari.

Bis je bio očekivan, izvedena je najpopularnija Unfinished Sympathy, koja je u skladu sa svojom reputacijom najvećeg hita grupe baš onako zakopala i završila koncert na način da se iz Arene moglo otići ili Moodymanna dočekati u sjajnom raspoloženju. Po završetku pjesmu, nadao sam se možda još pokojoj budući da, eto, tu sam, na Massive Attacku i tko zna kad ću opet biti, davaj davaj, no to se nije dogodilo i toga sam postao svjestan kada su tehničari počeli adaptirati binu za sljedećeg izvođača.

Koncert je trajao, rekao bih optimalnih, sat i pol, premda ponavljam, uvijek želite više kada svira netko koga običavate preslušavati u gotovo svakoj situaciji kada vam dođu prijatelji i postave već pomalo retoričko pitanje ‘Šta da pustim na youtubeu?’.
Što mi više pisanjem ovog izvještaja sjeda čemu sam svjedočio u utorak, to se sretniji osjećam.
Dojma sam kako je ovo, u nemalom nizu posjećenoga, definitivno jedan od najboljih koncerata u mom životu.

Nakon emocionalnog pražnjenja na Massive Attacku, nije bilo više snage nakon dugotrajnog putovanja pa nisam popratio detroitskog DJ-a Moodymanna računajući da ću ga već sutradan gledati na jednoj od pozornica Dimensionsa na Punta Christu gdje je nastupio po rasporedu, međutim, dugotrajno festivaljenje ostavilo je traga na meni pa sam bio prisiljen propustiti ostatak Dimensions festivala.

Teško je naći potrebne riječi i epitete za viđeno/doživljeno, dakle ogroman plus, kvačica, što već, ide pored imena Massive Attack, a da se iduća prilika jedva čeka – čeka.

Pohvale još jednom idu organizaciji, lagao bih kada bih rekao da je koncert imao veću manjkavost od običnih Murphyjevih zakona ili od očekivanih sitnica kada organizirate događaj ovakvog obujma.
Neke dimenzije su svakako pomaknute ovim Dimensionsom, pozorno se čeka otvorenje i Outlook festival, na koji dolaze Damian Marley i Slum Village uz brojne druge. Dotad…

FOTO: Dan Medhurst