Predjubilarno, deveto, izdanje najvećeg slavonskog piknika u povijesti regije za neke ljude uvijek počne i dva do tri dana prije samog, službenog, početka festivala. Za neke on počne već na početku kalendarske godine. Za neke počne pri završetku prethodnog izdanja pa se već polako počinju brojati dani i tjedni do sljedećeg. Za neke možda nikada i ne završi, ali o tome nećemo. Pričat ćemo o onome što se kroz protekla tri dana zbivalo na prostoru sve ljepšeg i ljepšeg orahovačkog Jezera. A zbivalo se itekako.

Kako ne bi bilo da je na Ferragosto Jam festivalu bitna samo glazba, vrijedi govoriti i o samoj atmosferi festivala preko dana, jutra, sumraka i svih ostalih razdoblja koja stanu u 24 sata. Za razliku od ponekih festivala gdje se većinski radi samo o glazbi u večernjim i noćnim terminima dana(uključujući jednim dijelom i svjetski poznat EXIT festival na Petrovaradinskoj tvrđavi), Ferragosto svoje čari pruža kroz cijeli dan. Razlog za to je vrlo vjerojatno jedinstvo boravka i uživanja u koncertima. Naime, kamp je praktički spojen s jezerom, a jezero s pozornicama, i nema udaljenosti na cijelom području festivala gdje vam treba više od 10 minuta hoda do cilja. Bilo to da li se radi o odlasku na pivo, na toalet, na kavu s prijateljima, na kupanje u jezeru ili pak na spašavanje žive glave nakon orkanske oluje. No, o tome nešto kasnije. S obzirom da sam došao nešto kasnije, u večernjim satima, 4. kolovoza, naišao sam na kompletno popunjen kamp uz osjećaj nadolazeće borbe u potrazi za šatorskim mjestom. Ništa neočekivano, ali uvijek malo „pojede“ živaca. Bez previše vremena za kupanje i dodatne aktivnosti, upućujem se ravno prema prostoru Piknik stagea gdje svoje nastupe imaju bendovi Tight Grips i Fast Response. Možda pomalo dosadnjikav, ali prikladan početak festivala uz Tight Grips jer dečki sviraju ništa suviše brzo, sve u lijepom tonu i svojom dozom rocka zabavljaju slabo prisutnu publiku kroz 45 minuta nastupa.

Iskreno, iznenadio me točan početak koncerata svakog dana. Za razliku od protekle tri godine pohođenja ovog događaja, organizatori su ove godine doista održali riječ pa su koncerti počinjali na vrijeme. Tako se u 19:45 na pozornicu penju Fast Response, zanimljiv skate punk bend iz Zagreba koji ima sve što je potrebno da uđe u soundtrack za novo izdanje Tony Hawk video igre. Odsvirali su stvari poput Homeless By Choice, Stay Away itd. Englesko – američki naglasak je također dosta dobar pa bi netko možda i pomislio kako se radi o kalifornijskom punk bendu, a ne zagrebačkom. Kvalitetno zvuče, neka samo tako nastave.

Prvi dan pa već otkazivanja. Naime, istog dana proširila se vijest putem društvenih mreža kako bend Loš Primjer neće moći nastupiti na festivalu zbog poslovnih obaveza jednog od članova. Dok sam se šetao po jezeru, mogao sam čuti neke glasine kako će uskočiti osječki Debeli Precjednik umjesto Primjera. Zanimalo me je li to istina,ali već pri ulasku na Piknik shvatio sam da se radilo o neistinitostima uz pokoje pivo i salonski razgovor.Dočekao me Rochelle, Rochelle te je satnica nastavila dalje po planu. Momci sviraju uz stalne autokritične komentare koji su publiku tu i tamo i nasmijali. Odsviran je i potencijalni hit benda Moje srce lomi se, moja jetra umire, a kroz 45 minuta rade lijepi presjek svoje mlade karijere.

Prošlo je nešto sitno iza 22 h kada se na glavni stage penju sinjski dečki iz benda M.O.R.T., a svoj nastup započinju s pjesmom Buka u glavi. Dalo je to do izdanja da bi ovo mogao biti jedan od energičnijih nastupa benda. Na nedavnom ARLA festivalu u Đakovu ostali su dužni neke hitove, a sada je slijedila nadoknada. Kako je koncert odmicao, bend je sve više bio „u elementu“ pa se tako scenski nastup i izričaj sve više poboljšavao i povećavao. M.O.R.T.-ovci su pravo osvježenje na hrvatskoj sceni, a neki već govore kako takvog benda nije bilo još od pojave vinkovačkih Majki i Kojota. I zaista, pune energijom gdje god da dođu. Buntovnički izričaj frontmena Johna dok drži cigaretu među prstima i izvodi stvar Nikotinska kriza daje pravi odmetnički nastup. Još kada se počne izvijati i „gristi“ mikrofon, onda stvari sjednu na svoje. Izveli su stvari poput Meni se skače, Nikotinska kriza, Pas, Rea itd.

Nakon njih, pravi mali žanrovski zaokret, baš onako kako to biva svake godine na Ferragostu. Na binu se penje bosanski reper Edo Maajka u pratnji kolege Frenkija i DJ Soula na mikseti. Prostor Piknik pozornice sad je već dobro ispunjen, a sve više ljudi se slijeva od gore kako bi svjedočili koncertu. Za razliku od proteklih godina, pozornica je ove godine bila sa suprotne strane nego prijašnjih pa se tako zvuk širio diljem cijelog jezera. I onaj koji sjedi na betonskim stepenicama tik do ulaza na Piknik i onaj koji sjedi na sredini jezera čuju izvođače podjednako dobro. Malo je to bio minus u organizaciji jer ekipe koje su htjele uživati u sviranju gitare i pjevanju na jezerskim tribinama nisu baš mogli čuti ni sami sebeu nekim trenucima, a kamoli ono što se svira u krugu svojih ljudi. Uz jezero je uvijek zanimljivo. Netko spava u čamcu. Netko se skida gol i skače u jezero. Netko se dere. Svi se deru. Većina promukla. Pričaju se anegdote iz života. Nitko nikome ne zna ime. Nikome to nije ni bitno. Toči se nova runda pića. Priča ide dalje.

Edo svoj nastup započinje s numerom Trpaj s albuma Stig’o Ćumur, a odmah poslije slijedi pjesma Panika. Dosta je dizao publiku konstantno sa svojom energičnošću što se uvijek od njega i očekuje, iako više nije baš toliko mlad reper, za razliku od nekih svojih svježijih kolega na sceni koji mu energijom nisu ni do koljena. Ono po čemu je Edo poseban oduvijek je njegov stav pri repanju, stav u tekstovima, stav pri izvođenju te stav općenito kojeg nema straha izraziti pred ikim. Edo je odradio sat i 15 minuta odličnog repa,a počastio je sve prisutne i starim klasicima poput Prikaze, Saletova osveta, Jesmol sami, Prži se srce moje, No sikiriki itd., zahvalio se svim prisutnima te otišao uz puštanje pjesme Is This Love od legendarnog Boba Marleyja.

U pauzi prije nastupa Kawasaki 3p-a odlazim po bon za piće na Piknik stageu gdje nailazim na problem koji je kroz cijeli festival dijeljen od strane mnogih posjetitelja, a radi se o samo jednoj kućici za kupovinu bonova na cijelom prostoru Piknik pozornice. To znači da je u svakom trenutku u redu stajala gomila koja nervozno cupka, čeka bon za piće i propušta dio svog izvođača. Jednostavno je nemoguće staviti jednu kućicu s dvije osobe koje rade unutra i pustiti nekoliko tisuća posjetitelja da se bori s „birokracijom“ dok glazba doslovno prolazi i odlazi iza njihovih leđa. Tako sam prvih četiri do pet pjesama Kawasakija poslušao čekajući u redu i „mrzeći pomalo i sebe i druge“ (kako Čorba kaže u jednoj pjesmi). Dečki iz benda otvaraju s Velikim Dispečerom i znalo se da neće biti stajanja niti sekunde na tom koncertu, pa makar i da stojite u redu za cugu, kao ja. I ja i dalje u redu i hitovi i dalje prolaze. Tako iza mene sviraju Ni da ni ne, 3problema, Zec i taman kad sam se oslobodio tog đavla, kojem se nisam više niti jednom vratio tokom festivala, počinje prava zezancija na koncertu. Počinju stvari poput Mate Parlov, Snifa san glu, Kak si?-Pa tak, Antonija, Anđelko, Mupov-ska, Niskarastaman itd. Tomfa i momci potpuno su opravdali reputaciju koja ih hvali kao jedan od najboljih live bendova u Hrvatskoj. Vjerujući do sada svim pričama o nastupima na zagrebačkoj Brijačnici u siječnju te nedavnom pothvatu na INmusic festu, dobio sam razlog da vjerujem i dalje. Pred sami kraj izvode epsku Puta madre.

Polako privodeći svoj prvi festivalski dan pri kraju, propuštam posljednji nastup na Pikniku, onaj od strane benda ABOP, te odlazim na Dance Hard parti pod dirigentskom palicom DJ Kneže, gdje se do ranih jutarnjih sati masa ljudi zabavljala na probranim hitovima cro dance trash scene 90-ih. Atmosfera prekrasne male i zaigrane psihijatrijske klinike dolazi do usijanja i svi postajemo jedno pred jutro. Na kraju svega na umu mi je samo šator. Tamo i odlazim.

DAN DRUGI:

Buđenje u rano popodne na visokoj temperaturi nije baš neki početak dana, ali zato se svaki festivalac pobrine da se vrlo dobro završi. Popodnevno kupanje, hrana u restoranu, miris roštilja, učestali uzvik „EEEEEEE…“, luft madrac, hladno pivo (koliko je to moguće vidjeti na takvom jednom mjestu), nedostatak signala na mobitelu – sve to je baš ono što vam treba. Tu ste gdje jeste i ništa vam osim toga nije ni bitno. Još kada i preko dana imate koncert, onda se zna da se trebate zaputiti na Izštekani stage, koji je jedan od najsimpatičnijih pozornica tik iza restorana. Sjedenje na podu, debela hladovina i psihodelični duo iz Beograda – sastav Ti.

Dečki otvaraju nastup s pjesmom Ja tebe nemam i kroz sat vremena publiku ubacuju u zen postavke. Dolaze malo izmijenjenog aranžmana, s obzirom da su se prilagodili „izštekanoj“ atmosferi, ali i dalje s hrpom kablova, procesora, mini klavijatura i svega ostalog po čemu je duo i poznat. Trajce Nikolovski sjedi na svom cajonu dok Ilija Duni svojom akustičnom gitarom i efektima vlada perfektno. Nastavljaju s pjesmama Ke izgoram, Vidimo se, Koliko dana, Da ti želim dobra jutra te Smejem se. Vrijeme je proletilo, a sat vremena se činilo kao da je 20 minuta. Možda nisu odsvirali neke dobre numere poput Život u dvoje te Sudbina, ali kratka festivalska satnica se mora poštivati.

Odmah nakon njih sjedaju kantautorski duo iz Zagreba – Auguste. Djevojke u pratnji meni nepoznatog mladića na električnoj gitari djeluju u početku možda malo uplašeno, ali već s prvim stihovima stvari sjedaju na svoje mjesto. Već nakon pjesme Ona publika zna što može očekivati kroz sljedećih sat vremena. Mir, uhu ugodan zvuk i divan vokal. Odlazim usred nastupa kako bi se spremio za glavni festivalski dio dana, onaj na Pikniku.

Slušavši One Step Away sa stepenica pored ulaza bio sam fasciniran njihovim međusobnim spominjanjima majki i autokritičnosti prema Varaždinu i Koprivnici, odakle sastav i vuče svoje korijene. Naravno, sve to u svrhu dobre zezancije i s dobrim namjerama. Zanimljiv i vrlo, vrlo glasan punk zvuk koji je zaglušio jezero. Možda to posjetitelji unutra nisu bili svjesni, ali kada je nakon njih na pozornicu stala splitska Kiša Metaka, dobio se dojam da pjevaju kroz vodu naspram svojih prethodnika. Splitski rep peterac Kiša Metaka uvodi priču s pjesmom Konan, a slijede i stvari poput Pljačkam turiste, Drei Millionen, Mejaši itd. Oko 21:15 starosjedioci Ferragosta, bend MTDE (Muscle Tribe of Danger and Excellence) polako uvode priču za ono što će biti najposjećeniji koncert festivala – Josipu Lisac.

Točna kao švicarski sat, penje se Josipa s pratećim bendom u punom sastavu. Do sada sam ju uvijek gledao s pratećim triom, ali ovoga puta pokazuje punu spremnost za mladu publiku, s kojom nije prestala biti fascinirana tokom čitavog nastupa, ali ni oni njom. Sve počinje kako uvijek i počinje – pjesmom Ave Maria. Oduševljenje svih prisutnih na koncertu bilo je toliko istaknuto da sam potpuno uvjeren kako su svi barem u jednom trenutku htjeli otići na stage i zagrliti najveću hrvatsku divu. A oko nje „ajme kakvi glazbenici“. Od Borne Šercara, Gojka Tomljanovića pa na dalje, svi su vrsni džezisti s iznimnim glazbenim sposobnostima. Nešto što se inače gleda u kinima, kazalištima i intimnim koncertnim atmosferama, sad je tu, pred vama, a vjetar se sve više diže i sjevanje nad glavama postaje intenzivnije. Mislimo svi: „Ma neće valjda…“

Nastavlja se koncert uz izvrsno izvedenu O jednoj mladosti, pri kojoj su svim prisutnima dlake se uzdizale u nebesa koliko je količina ježenja bila prisutna. Tu su i 1000 razloga, Živim po svome, Gdje Dunav ljubi nebo, Moja magija, Tu, Danas sam luda i – kraj! Pljusak sad već traje dobrih dvadeset minuta, nitko na sebi nema suhi dio svoga tijela, Josipa zabrinuta za sigurnost sebe i publike koncert privodi kraju i kreće spašavanje šatora, kampa, vlastitih sebe. Sva voda koja je pala slijevala se u rupu gdje se nalazio Piknik stage, a ljudi su doslovno klizali kroz blato prema gore, a hodanje prema dolje uopće nije bilo ni potrebno. Samo se prepustite gravitaciji i poplavi. Dok se većina odlučila sušiti u šatoru i spasiti od svojih stvari što se spasiti da – novosadski Atheist Rap odlučio je odraditi svoj nastup za najhrabrije. Propustivši njihov šou, odlučio sam posjetiti nastupe Elementala i Mašinka, ali to se nije dogodilo. Parti se nastavio na jezeru, pozornice ugašene, ljudi u elementu i noć je na kraju dobro i prolazila. Nitko nije slutio da sutra neće biti ničega.

Buđenje uz loše vijesti na društvenim mrežama dale su znak da je vrijeme da se pođe prema Osijeku, festival je otkazan, nema u subotu više ničega osim zaostalog mirisa roštilja, gomile smeća, prepolovljenog broja šatora i posjetitelja, blata te male doze razočaranja, ali što je tu je! Bitno je da se sačuvala živa glava, da nije nitko ozlijeđen, a nova oprema i pozornica će se već nekako naći. Hvala svim dobrim ljudima, organizatorima iz Dostave Zvuka, fantastičnoj atmosferi koja nije jenjavala ni u najgorim vremenskim uvjetima i što se sve na festivalu uvijek okrene na dobru zezanciju, koliko god situacija u nekim trenucima bila crna.

Protiv prirode se ne može. A ni protiv Ferragosta. Uvijek se vraćamo. Do idućeg, jubilarnog, izdanja!

Foto: Damir Časar, Mislav Bartoš, Ferragosto Jam

Kompletnu galeriju fotografija možete pogledati OVDJE.