Nakon temeljitih provjeravanja na ulazu, koji postanu rutina festivala, probio sam se kroz nekoliko tisuća ljudi do ulaza na Main pozornicu, na kojoj je svoj nastup u punom jeku odrađivala beogradska dobro poznata rock skupina Disciplina Kičme s predvodnikom i rokerom starog kova – Dušanom Kojićem Kojom. Nažalost, morao sam izbjeći malo veći prilazak pozornici jer sam žurnim korakom krenuo prema prostoru Fusion stagea, a na satu je bilo par minuta do 23:30, što je značilo da su svoj nastup započinjali još jedni veterani, ali ovoga puta u punk žanru. Naravno, riječ je o londonskom sastavu Cock Sparrer, koji je nastao još davne 1972. godine, ali to nikako nije znak izlizanog benda niti zvuka.

Možda i jesu, kako je i sam Colin McFaull rekao u jednom trenutku koncerta, „fucking ancient“, ali punk zvuk koji proizvode danas je teško pronaći među glazbenicima „novih škola“. Čekajući u redu za pivo iza svojih leđa vidim da se ekipa lagano penje i uzima instrumente. Bez ikakvog uvodnog pozdrava pogađaju ravno u srž s prvom numerom Riot Squad i tu kreće znoj, skakanje i šutke koji nisu prestajali kroz kompletnih sat i pol vremena, koliko je koncert otprilike trajao. Podsjetio je i McFaull na posljednji koncert benda u Srbiji, i to onaj u Beogradu kada su svirali pred cca 3000 ljudi te je upitao sve prisutne ima li nekoga u publici da je bio na tom koncertu, na što je odaziv bio poprilično velik. Nastavljaju u visokom tonu s pjesmama poput Working, Because You’re Young, Running Riot, Argy Bargy itd. Poprilično mali broj pjesama s posljednjeg albuma i većina uspješnica s albuma Shock Troops dali su odličnu festivalsku svirku, brzu, igrajući na kartu hitova. Kako se koncert odmiče pali se sve više baklji svakih nekoliko minuta, čaše piva lete visoko iznad naših glava, dižu se zastave s natpisima „Oi!“, a uzvici protiv srpskih političara mogli su se čuti na regularnoj bazi iz smjera prvih redova. Bend je dosta susretljiv s publikom, svako malo McFaull nazdravi sa svima prisutnima, priča priče o životu, o budućim naraštajima, a sve to u pauzama između gutljaja Jack Danielsa, onako iz boce. Pred sami kraj bend je zaredao nekoliko najvećih uspješnjica pa se sve do kraja koncerta nije moglo prestati skakati ili biti pripadnik šutke u prvim redovima. Polako se sve bliži kraju stvarima poput Take Em All, I’ve Got Your Number, Where Are They Now te England Belongs To Me, koja se zborno orila Fusionom uz male preinake navijača Partizana, koji su ju otpjevali na svoj način. Pomislivši da je to kraj, bend ipak svira još posljednju We’re Coming Back te napušta pozornicu zahvalivši svima koji su došli i pokazali energiju.

Još je dugo orila pjesma navijača na Fusionu, a ja sam otišao popratiti neke dodatne sadržaje na festivalu pa sam se tako našao u zanimljivom labirintu iz kojeg sami tražite izlaz, a na kraju vas čeka simbolična nagrada u obliku bedža ili tome slično. Karaoke stage vrvi smijehom i dobrim vibrama jer uvijek neka ekipa zna izvući dobru zezanciju na vlastit račun, a pjevati treći dan festivala u sitne jutarnje sate nije baš lak zadatak, s obzirom na to da su promukla grla svuda oko vas. Prijavit se može svatko i dobit svojih pola minute slave. Dobra stvar za ubit vrijeme i odmorit noge nakon nekog malo većeg koncerta. Na Future Shock stageu stara priča novih bendova. Zanimljiv postav stagea u sklopu kojeg je postavljena i skate rampa pa vam u pozadini mladi skateri izvode trikove dok vi ugodno slušate vaš omiljeni Future Shock sastav na bini. Silent Disco stage uvijek krcat i teško je ući unutra od reda koji u svakom trenutku iznosi po puno metara u dužinu. Broj slušalica je vjerojatno ograničen pa se ulazi turnusno, a ja sam si rekao da možda svratim sutra jer sam se opet uputio prema Fusionu gdje su nastup počeli Dub Pistolsi.

Zanimljiva mješavina duba, ska ritmova, elektronike i tko zna čega još rasplesala je sve prisutne i nastavila nositi Fusion u dobrim vibracijama. Ekipa je iz Britanije, toliko sam samo znao, no ubrzo su razgibali svakoga u publici kroz cca sat do sat i pol vremena nastupa.

Misle ljudi da tom EXIT-u nikad kraja, ali stvar je zapravo dosta drugačija. Vrijeme, može se reći, leti sto na sat kada ste cijelu noć na Tvrđavi i u fokusu koncerata i zabave. Malo jedan bend, malo neki drugi i nisam se ni okrenuo, a već je bilo blizu 4 sata ujutro na satu. I dalje Fusion, na pozornici Ida Prester i sastav Lollobrigida. Nisam ih dugo vidio, više od tri godine, pa sam na prvu odmah primijetio male izmjene u postavi benda, kao i činjenica da joj fali kolegica za vokalom. No, oni su uvijek nasmijani, simpatični, čovjek jednostavno poželi se popeti na pozornicu i sve ih kolektivno zagrliti. Na sada već razdanjenom Fusionu čuju se hitovi poput Bivša cura, Stroboskop, a sve se zaokružilo sa završnom Volim te.

Za sada najhumorističniji nastup uzeli su lokalni dečki iz punk grupe Atheist Rap koji su se popeli na Fusion stage i započeli svoj nastup u pola 5 ujutro, sada već pred bijelim svjetlom dana i oko tisuću do dvije okupljenih simpatizera ovog sastava. Frontmen i pjevač Aleksandar Popov konstantno razveseljava okupljene svojim humorističnim stavom na pozornici, a otvaraju direktno koncert s jednom od najpoznatijih numera – Zapadna Evropa. Slijede stvari poput Pritilend, Štrikanje, Wartburg limuzina, Blu Trabant, Dr Pop, kratki interlude s albuma II. Liga Zapad – Hor Atheist Rap, a Popov pozdravlja i sve prisutne njegove prijatelje u publici pa je tako pozdravio i Mataka (bubnjara osječke Gužve u 16-ercu) koji je stajao nedaleko od lijevog zvučnika, tik ispred bine i gledao nastup. Nakon završetka koncerta htio je Popov još reći par stvari jer mu publika nije dala da ode s pozornice, ali mikrofoni više nisu radili pa je tako završio i taj koncert, ali i moj festivalski dan.

Dosta umornog koraka zaputio sam se prema kući jer bilo je već jako rano, a svi smo svjesni da trebamo štedit i napunit baterije jer nas danas na Main stageu čeka zanimljiv program, od Stormzyja, Wiz Khalife te grupe The Prodigy, koja će svojim iscrpnim nastupom zasigurno uzeti svoje. Čitamo se i dalje, Tvrđava nikad ne spava, EXIT još nije gotov!