Nakon izvrsnog koncerta riječkog benda Belfast Food, popričali smo s Erikom Malnarom i Markom Anićem u backstageu prvog dana UFO festivala. Što su nam dečki iz benda rekli, pročitajte u nastavku.

Dobro večer!

Dobro večer i tebi tj. dobro jutro. Skoro je tri ujutro. (smijeh)

Ponovo ste na UFO-u nakon tri godine. Kako gledate na Osijek i osječku publiku?

Da. Vraćamo se na UFO poslije tri godine iako smo zadnju svirku u Osijeku imali prije dvije godine, ispred St. Patricksa. Osijek doživljavamo kao domaći teren i, uz Rijeku i Zagreb, Osijek nam je glavni punkt. Osjećamo se kao domaći i publika nas ovdje uvijek voli i to je sada već tradicija.

Ove godine obilježavate 20 godina benda. Osjećate li se staro na glazbenoj sceni?

Zapravo ne. Važno je da smo u formi kako bi mogli što energičnije odraditi nastup. Zapravo nam je ovo velika satisfakcija i zabava i nije nam nikad teško.

Mislite li da ste se promijenili u tih 20 godina i koliko su današnji Belfasti slični onima iz devedesetih te vidite li razlike u koncertima onda u odnosu na danas?

Zasigurno se promijeniš jer to dolazi s godinama, jer nije isto svirati sa 26 i 46 godina. Možeš uvijek uzeti pouku s početaka, ali opet vidiš da danas ipak neke stvari radiš bolje. Tu je i stečeno iskustvo koje je neprocjenjivo.

Kako nastaje pjesma u Belfast Foodu?

Nije svaka pjesma ista. Neke pjesme su gotove u 5 minuta, a kod nekih pjesama je toliko dug proces da smo ih radili godinama. Naš stil je dosta specifičan jer mi sviramo pop-rock u kombinaciji s keltskom glazbom i ako nam pjesma ne ide u tom smjeru – odbacimo je.

Neke kritike na internetu govore da Belfasti u studiju nisu nimalo slični Belfastima live. Kako to komentirate?

To se u neku ruku i može reći jer  za neke stvari, koliko god u studiju radili na njima, tek na live nastupu vidimo kako ih treba odsvirati. Ipak, vjerujemo kako nam je ono što snimimo doista energično, no live nastupi svakako dodaju još jednu dimenziju.

Kako to da ste se davne ’96. godine odlučili svirati baš glazbu irskog / keltskog melosa u RH? Kako ste se našli?

U početku smo svirali akustično s dvije gitare i skidali smo stvari od Van Morrisona, Poguesa, Chieftainsa i drugih i uskoro smo počeli pred publikom nastupati. S vremenom smo shvatili kako nam fali snažnija ritam sekcija  pa sam ja (Erik) tako doveo basista i bubnjara i našli smo se kod Marka 20.2.1996. i već na prvoj probi kliknuli, kada i nastaje Belfast Food. Nismo željeli raditi samo čiste obrade nego smo htjeli napraviti svoju priču. Ubrzo nam je Marko našao svirku na Moto susretima u Puli gdje se ljudima na tonskoj probi svidjelo što čuju, a nakon koncerta nam je prišao čovjek i pitao:  „Dečki hoćete li snimit ploču?“ To je bilo vrijeme kada nam se dosta toga poklopilo, ali bilo je i to drugačije vrijeme kada se više cijenila live svirka.

Prošlo je 10 godina od posljednjeg studijskog albuma. Gdje ste bili za to vrijeme?

Da. 2005. smo izdali posljednji album, ali za ovaj novi album se može reći da je best of tih 10 godina. Shvatili smo da nema smisla snimiti album, snimiti single ili dva i gotovo, nego snimimo pjesmu, ona bude na radiju i tako jednu za drugom. Kad smo snimili šest pjesama rekli smo idemo još šest završiti i snimiti album i tako je i bilo. 2007. smo snimili live u tvornici nakon čega nam je tempo malo usporio pa smo dvije godine samo svirali bez ikakvih snimanja. Zadnjih šest godina smo počeli više radit pa smo polako snimili i nove stvari pa se tako na ovom albumu nalaze pjesme koje su snimljene prije pet godina.

Najveća žurka na kojoj ste svirali? Najpijanije mjesto na kojem ste bili?

Teško je reći. Može se izdvojiti razdoblje od 2003. do 2010. i svirke u Tvornici kad je za St. Patricks znalo biti i do 2000 ljudi i to su bili nezaboravni koncerti. Također, za vrijeme Svjetskog prvenstva u Francuskoj ’98. svirali smo pred 10 000 ljudi na Francuskom trgu, ali tada nisu ljudi došli isključivo zbog nas. Ljudi od nas uvijek očekuju takve pijane žurke pa nam je dosta teško plasirati neku ozbiljniju muziku jer su ta očekivanja, zbog čega se djelomično i ovaj album zove „Očekivanja“, od nas da radimo takve pijane zabave što nas definira i ograničava, no cilj nam je da to zvuči Belfast Foodovski bilo na singleu ili liveu.

Hvala vam puno na razgovoru!

Nema na čemu.

Intervju napravili: Daniel Špiranec i Mislav Bartoš

Foto: Urban Fest Osijek Facebook