Zagrebački velesajam, preciznije Paviljon 9, sinoć je bio pristanište dvaju kraljevskih metal sastava: Anthraxa i Slayera. Ta dva benda, koja istovremeno čine polovicu Velike Četvorke (uz Metallicu i Megadeth), došla su u Zagreb nakon neduge pauze. Naime, Anthrax nas je posljednji put posjetio prije tri godine kada je nastupao s Iron Maidenom, a Slayer je također prije nešto manje od tri godine održao odličan koncert u Tvornici kulture. Tako da, za cijenu ulaznice od 190 / 220 / 250 kn mislim da se nitko ne bi trebao požaliti, s obzirom na to što se moglo dobiti zauzvrat.

Na početku ovog presjeka jučerašnjeg festivala piva, divljanja i znojenja, prvo ćemo se osvrnuti na sam prostor održavanja metal svirke: paviljon je kapacitetno i lokacijski položio ispit, no tu ćemo nažalost stati s pozitivnim kritikama prostora. Naime, prostor je bio užasno zagušljiv, iako se moglo gotovo komotno prolaziti s lijeve i desne strane pozornice, postojala je neka težina u zraku koja je tjerala ili na dodatno skakanje, ili na pasivnost koja se mogla primijetiti kod nemalog broja publike. Drugo, i ono puno važnije, zvuk cijelog događaja nije bio na zadovoljavajućoj razini. Anthraxov koncert gotovo je u potpunosti ostao mutan i nesavršen, upravo zbog komplikacija s izražavanjem ritam sekcije, sa zagušivanjem gitara, a ponekad i vokala. Na Slayeru je bilo ponešto bolje po pitanju sounda, no i dalje ispod prvotnih očekivanja. E sad, je li to do prostora (u kojemu sam prvi put na koncertnom obliku zabave), do ton-majstora ili nečeg trećeg, teško je za pretpostaviti…

Kako ne bismo bili prekritični na početku teksta, okrenut ćemo se pozitivnim stvarima kojih je bilo puno više. Satnica se poštivala kako je i najavljena par dana prije od strane organizatora LAA Agency, koji nam ove godine donose uistinu bombastična imena na području više glazbenih žanrova i ukusa.

Ekipe  s dugim kosama, crnim majicama s bendovima, prišivkama na prslucima i s morem piva u rukama čekali su koncert u prostoru paviljona gdje se bez problema moglo cugati i družiti, a zanimljivost je bila i oprečnost stilova, jer se u Gastro Globusu koji je pokraj paviljona održavala neka svečanost, gdje su išli mladi i stariji, ulickani u odijelima i haljinama pa su se mogli vidjeti potpuno različiti ljudi na dva bliska mjesta, samo što je, u iznimno rijetkom slučaju, ovoga puta „crna“ ekipa prevladala.

Anthrax se popeo na pozornicu u pola 9 i krenuo s pjesmom Caught In A Mosh, a po stilu se može primijetiti određena razlika između dva sinoćnja benda: Anthrax je nedvojbeno thrash metal pojam iz New Yorka, no nekako su uvijek, i po stilu odijevanja, frizurama tijekom osamdesetih i devedesetih te s melodičnijim vokalom i dionicama više vukli s thrasha na heavy metal i blaži pristup, dok je Slayer nedvojbeno dotakao mračniju i masniju stranu thrash metal fonoteke. Nadalje, Anthrax nije pretjerano komunicirao s prisutnima, osim nekoliko standardnih klišejiziranih pitanja i uspostavljanja komunikacije, a redale su se uspješnice kao što su Madhouse, Antisocial i Medusa, dok smo mogli čuti i neke nove stvari s aktualnog solidnog albuma For All Kings kao što su Evil Twin i Breathing Lightning. Petorka je u ovom izdanju svirala uistinu korektno, efektno i dosljedno, no problemi sa zvukom i osobno prekratka satnica (sat vremena svirke) ostavili su dojam kako nije riječ o support, već o warm-up bendu. Za kraj su odsvirali jednu od najpoznatijih – Indians, gdje je standardno Joey Belladonna stavio indijansku perjanicu i otprašili su svoje do kraja te najavili dolazak iduće godine.

Uslijedila je pauza od kojih 20 minuta, taman da se vani izluftamo prije očekivanog trošenja kalorija dok Slayer prenosi svoju energiju na sve nas. Pivo od 20 kn – 4 deci…zašto? To je uistinu tarifa za neke europske standarde za koje se mora znati da Hrvatska još nije u stanju pratiti.

Slayer je također ispoštovao satnicu te se od 22 sata pa nadalje moglo čuti i vidjeti sve ono zbog čega su ljudi došli. Slayer je, uz dužno poštovanje prema svim fanovima Anthraxa, staloženiji bend s dubljim poštivanjem vlastitog identiteta kojega njeguju od 1981. godine. Energija i „riffljanje“ konstantno brzog i glasnog tempa i dinamike uistinu nisu za svakoga, no vidjelo se kako su prisutni itekako bili spremni na ono što žele doživjeti, pa su se tako radili i mosh pitovi, povremene šutke i bacanja piva i odjeće visoko u zrak. Problemi sa zvukom postojali su i dalje, iako na podnošljivijoj razini, a Slayer nas je počastio satipolnim nastupom bez mnogo govorancije, kao i njihovi prethodnici.

Iako nije bilo neke kohezije između benda i publike osim pri završetku pjesama, gdje se uistinu većinu vremena nailazilo na široko odobravanje odabira pjesama, bend je kvalitetno i suvereno napravio presjek klasika i novijih pjesama s posljednjeg albuma Repentless iz prošle godine. Na početku svirke mogle su se čuti Delusions Of Savour i Repentless, a s aktualnog albuma čule su se i When Stillness Comes, You Against You, Pride In Prejudice te Take Control. Album je ostavio pozitivne dojmove i na ponavljajuća preslušavanja, što je svakako dokaz kako nam grupa ima još mnogo toga za reći, no fanovi su se uvijek, pa čak i na sinoćnjem koncertu nekako više voljeli vraćati pjesmama zbog kojih i slušaju ono što slušaju, a to su neotkazive Postmortem, South Of Heaven, Seasons In The Abyss…za kraj su se, naravno, čuvale enormno poznate numere kao što su Raining Blood te Angel Of Death (koja je istovremeno bila i posveta preminulom Jeffu Hannemanu), na način da se ogromno platno iza benda razotkrilo i gdje je na logou pisalo umjesto Heineken, svrsishodno Hanneman. Slayer je bez bisa, tiho (verbalno), glasno (svirački), nametljivo i agresivno uz mnoštvo vještine i energije još jednom predstavio svoj rad hrvatskoj publici, kao što je i Tom Araya u jednom od svojih kratkih i brzopoteznih monologa rekao: „We’re here because we love music“, što se moglo iščitati iz njihovog scenskog performansa. Među fanovima su se mogli vidjeti i posjetitelji iz Dalmacije, Rijeke, Međimurja i Zagorja, Slovenije, bilo je tu i Bosanaca i Hercegovaca, pa i nas Slavonaca.

Tko je želio kupiti bendovski merchandise, morao je izdvojiti svote novca od 200 pa do 600 kuna, što je za hrvatske standarde ipak previše, no uvjeren sam da se pronašla pokoja duša ili skupina ljudi koji su ispraznili novčanike na kvalitetnoj robi.

Nema što, za fanove metal glazbe ovo je bio pun pogodak, pa čak i unatoč manjim problemima s hladnokrvnošću redara i nešto većim sa zvukom cijelog događaja, no, za one koji su htjeli vidjeti i doživjeti te bendove (kao ja osobno prvi put), večer nije mogla proći ugodnije i društvenije, čak je i vrijeme nakon išlo u prilog, pa su se priče i anegdote s koncerta nastavile prepričavati u brojnim zagrebačkim klubovima do duboko u noć.