Preksinioć, u četvrtak, imali smo priliku gledati holivudske vampire u svom elementu dok su pred nešto praznijom arenom, uz autorske, donijeli poznate hitove rock zvuka.

Ime su posudili od kluba pijanaca koji je Alice Cooper sedamdesetih držao na katu Rainbow Bar & Grilla na Sunset Stripu. Da bi postao članom, morao si popiti sve prisutne pod stol, a za šankom su sjedili Keith Moon, John Lennon, Ringo Starr, Harry Nilsson i Micky Dolenz. Sitnica. Većina njih danas više nije s nama, pa je bend koji je Cooper 2015. sastavio s Joeom Perryjem iz Aerosmitha i Johnnyjem Deppom zamišljen prije svega kao nazdravljanje mrtvim prijateljima. Postavu uz njih trojicu popunjava Tommy Henriksen, dugogodišnji Cooperov suradnik.

Iza njih su dva albuma, gdje je prvi uglavnom pun obrada uz nekoliko autorskih poput “Dead Drunk Friends”, koja odražava ideju benda. Drugi album, Rise, je pak ispunjen primarno autorskim materijalom. Dobar presjek ovoga smo imali priliku slušati u Areni Zagreb, iako to nije bio plan.

Koncert je inicijalno bio smješten u Pulski amfiteatar, no zbog “tehničkih razloga” je premješten u Arenu Zagreb. Iako su možda bili primorani na to, interes za koncert nije opravdao lokaciju. Pitanje je li neka alternativa bila opcija, gdje po broju ljudi koji su na koncert došli pada na pamet jedino Šalata, a i to je upitno. Ovo je nastavak problematike koncertnih prostora u Zagrebu, kojih srednje veličine nedostaje. Dok bi ova publika pulsku arenu fino napunila, Arena Zagreb je djelovala poluprazna. Naročito je “bola u oko” prazna tribina nasuprot benda, dakle ona u koju gledaju. Logično da će najdalja tribina ostati prazna, no malo je bilo čudno vidjeti legendu poput Alicea Coopera da nastupa pred polupraznim prostorom.

Rock’n’roll vlak ne staje

Dečki se, s druge strane, nisu dali smesti. Poput pravih profesionalaca, došli su odraditi show bez obzira koliko je lagano kretanje po parteru. Prvi dio koncerta nam je donio otvaranje s “I Want My Now” i “Raise the Dead”, nakon toga, kao i pred kraj koncerta, čuli smo hitove Coopera “I’m Eighteen” i “School’s Out”, posebnu verziju spojenu s “Ciglom u zidu” Pink Floyda. “My Dead Drunk Friends” dobila je lijepu izvedbu, ali i postavila temelje ostatka koncerta, a to je odavanje počasti nizu glazbenika koji su bili neponovljiva sila rock’n’rolla kroz godine iza nas.

Tijekom nastupa su se mogla vidjeti imena na zidu poput Lemmya, Ozzya, Chrisa Cornella, Lennona i niza drugih imena tijekom izvedbe “The Death and Resurrection Show” od Killing Jokea. Osim toga, tijekom koncerta čuli smo niz tributea u obliku obrada stvari od Velvet Undergrounda, Johnnyja Thundersa, Aerosmitha, Jeffa Becka, Doorsa, pa čak i neočekivano AC/DC-ja. Posebno se istaknula obrada “Heroes” od Davida Bowieja, gdje je Johnny Depp zasjeo na mjesto vokala. Na toj, i još par pjesama, se pokazao vokalistom iznad mojih očekivanja i bilo ga je dosta zanimljivo gledati u toj ulozi. Na ranije spomenutoj obradi od Killing Jokea se činilo kako bi Depp mogao odraditi i puno žešći materijal od onog koji su pripremili.

Za kraj, na pitanje Alicea Coopera “You guys want one more?” nije bilo previše dvojbe, pa se bend vratio i odradio “The Train Kept A-Rollin'”, Tinyja Bradshawa. Iako ovu staru R’n’B numeru iz 50-ih godina prošlog stoljeća nije bilo za očekivati, naslov dobro odgovara cijeloj filozofiji. Rock’n’roll životi, pijanstava i ekscesi prolaze, ali glazba i svi trenuci koje nam je donijela ostaju s nama.