Premda bi netko mogao pomisliti kako bi mi, nakon ljetnog koncerta na magičnoj pozornici šibenske Tvrđave sv. Mihovila, bilo dosta Gregoryja Portera – ne bi bio u pravu. Dapače, njegov zagrebački prvijenac, nakon dva Šibenika jedva sam dočekao! I u tome apsolutno nisam bio sam, čemu svjedoči činjenica da je koncert velikog jazz vokalista i bandleadera u sklopu 15. izdanja Zagreb Jazz festivala bio rasprodan dobrano unaprijed.

Bit će da se i zagrebačka publika sve više odaziva na pozive Dražena Kokanovića, istaknutog domaćeg jazz promotora i producenta, organizatora spomenutog jazz festivala (uz druge), koji je pred sam Gregoryjev nastup izašao pred okupljenu publiku i odradio jedan mini stand-up nastup, smijehom zagrijao prisutne te ih u dobrom duhu pripremio – zahvalivši se ne samo publici nego i pokroviteljima zbog kojih se festival i dalje uspješno održava – za jednu netipično krasnu srijedu.

FOTO: Luka Antunac

No, ponešto zasluga ima i glavna zvijezda večeri, Gregory Porter kao i popratna ekipa koja je skup toliko vrsnih muzičara – dakle, ne glazbenika – nego baš nekako onako, muzičara, da bi ih bilo pošteno navesti čim prije – orguljaš Ondrej Pivec, bas/kontrabasist Jahmal Nichols, saksofonist Tivon Pennicott, pijanist Chip Crawford te bubnjar Emanuel Harold. Inače, kad već pričamo o Zagreb Jazz Festivalu, upravo je brat bubnjara Harolda, Cayon Harrold, sljedeći gost festivala 23. studenog na istoj lokaciji.

Nego, da krenemo polagano s onim, zbog čega su se mase ljudi sjatile u Kino SC, taj apsolutno nedovoljno – i unatoč svim nedostatcima – rijetko korišteni koncertni prostor. Unatoč svim nedaćama, treba ustrajati, treba izdržati i to je ono što nam svojim moćnim vokalom Porter želi dočarati u Holding On, jazz-soul kompoziciji kao sjajnom izboru za otvaranje. Potom smo pošli Harlema u On My Way to Harlem, koju je znalački tematski nadovezao na introspektivnu Take Me To The Alley, gdje nas Porter u maniri gospel naratora provodi ćorsokacima metropole na putu do razumijevanja onih najnižih slojeva, onima s društvene margine, kao najzahvalnijim protagonistima umjetničkih prepjeva. Kako se sjećam šibenskog koncerta, Porter itekako zna kakav je to osjećaj, budući da je prepričavao genezu nastanka pjesme Mr. Holland. Intimna, najtoplija, a opet – prilično tužnjikava i ranjiva Hey Laura bila je sljedeća na njegovoj setlisti. No, nije pustio veseljak poput Portera, koji se tu i tamo obratio auditoriju, da zapadnemo u melankoliju, jer već sljedeća je bila za ‘namjestit osmijeh pred kamerom’.

FOTO: Luka Antunac

Već pri samim početnim taktovima i “un-reroute the river“, vidjelo se koja je pjesma, barem na van, njegov magnum opus. Veći dio SC-a počeo je letimično lagano pljeskati znajući da je sljedeća Liquid Spirit. Izuzetno ritmična, ona koja izaziva na pljeskanje, mnogima je onaj tip pjesme koju bi znali bez da znaju za Portera. Njihova omaška, ali drago mi je što je stvar kod Portera da, kada se spoznaje njegov lik i djelo, počesto Liquid Spirt postaje tek diskografska zarezotina na koju kužeri onako, od milja hipsterski odmahuju rukom, jer tek ulaskom u dublje proučavanje tko je i što Gregory Porter, nađe svatko za sebe nekog favorita mimo one za koju većina zna.

Baš kao što je slučaj bio u Šibeniku, Porter je i u Zagrebu vješto umiksao Temptationse te njihove Papa Was a Rolling Stone sa My Girl, dodajući dašak baritonskog vokala i jazza u te soul standarde, a da se opet zadrži jednaka snaga interpretacije i funkiness originala.

Izvrstan, hipnotični 90-minutni nastup Porter je privodio kraju uz, sad već vlastite, standarde kao što su Water Under Bridges, zatim Musical Genocide i Mr. Holland što, čini mi se, nikako nije pravo sjelo publici. Ne da je to itko zamjerio ili primijetio, ali dojma sam kako su se svi tako lijepo ušuškali, spremni zapljeskati, nasmijati se na njegovu doskočicu o boravku u Zagrebu nekoliko dana pred koncert, pratiti ga kao da je riječ o ne znam kakvom autoritetu sa pozornice SC-a – a moralo je nekad stati. Teško bi bilo zaključiti da svi nisu dobili porciju onoga po što su došli, jer osim njegovog sjajnog vokala, koji je istinabog bio ponešto oštećen akustikom SC-a, bilo je trenutaka kad je baš bilo “vrijeme za jazz”, a i svatko od njegovih pratećih kolega iz banda imao je priliku pokazati ponešto svog talenta iz šarolikog instrumentarija. Na momente bi čovjek dobio dojam da se čak i nadigravaju, kao da je riječ o prešutnom jazz battleu i zafrkanciji kolega.

FOTO: Luka Antunac

Sve u svemu, iznimno zahvalna i nipošto osrijednja – srijeda. Možda  nije ljeto i fali pogled s Tvrđave, dugi dan i ugodan vjetrić, ali iza nas je jedno lijepo jesenje veče’.