Vrijeme je došlo za još jedan članak iz serijala Culture Trip, a prije nego nastavite dalje na čitanje, slobodno pogledajte izdanja iz:

• Beča (HR)
• Londona (HR / ENG)
• Edinburgha (HR / ENG)

Dakle, Katalonija. Premda je velika većina onog o čemu ćete čitati u ovom izdanju kulturnih putešestvija sadržana u Barceloni, čiji gradski turistički ured Barcelona Turisme nam je pružio logističku podršku pri posjeti Kataloniji, prva stanica putovanja supruge i suputnice bio je Figueres. Za one koji ne znaju, riječ je o rustikalnom kontinentalnom gradiću od kojih 50-ak tisuća stanovnika, a koji vjerojatno 90% slave duguje slavnom nadrealističkom slikaru i umjetničkoj personi većoj od života, Salvadoru Daliju.

Dali Theatre and Museum

Čast otvaranja ovog Culture Trip spala je na instituciju i posljednje prebivalište, ujedno i počivalište velikog Salvadora Dalija, a to su njegovo kazalište i muzej, kojima upravlja njegova fondacija. Odmah da kažem jednu važnu stvar, a to je da vam je za posjet ovog zdanja dovoljno jedno sat i pol do dva vašeg vremena na itineraru. Sama prohodnost institucije je nekako intuitivna, vodi vas prema brojevima soba koje ponekad vode iz jedne ka drugoj, dok nekad nisu toliko linearne. Na koncu ćete završiti u precijenjenoj suvenirnici dok ćete dodatno moći ući u Dali Jewels, prostor s Dalijevim dra(n)gulijama koji smo, nažalost zbog nešto kasnijeg slijetanja u Španjolsku i Gironu, bili prisiljeni izostaviti s itinerara.

Opći dojam DT&M jest da je nekako ikoničniji izvana, s tim ograđenim dvorcem s jajima na vrhu koji kao da je proizišao iz nadrealnih snova Walta Disneyja. Sama unutrašnjost, velim, sadržava nekoliko zanimljivih prostorija – primjerice soba-usna s povećalom, kao i dvije ulazne prostorije pod glavnom kupolom, ali je generalni dojam da su izostale brojne važnije Dalijeve slike koje se može naći po svijetu. Ipak, za sve ljubitelje, koji smo za njegovim izložbama i slikama hodili od Pariza, Madrida i Londona, pa sve do Đurđevca 2019., ovo je obvezna postaja.

Casa Natal Salvador Dali

No, ako je već taj njegov dvorac pomalo, što bi rekli, underwhelming, to nipošto ne bih mogao reći za rodnu kuću. Bit će da je opet do naših očekivanja. Ni na 10 minuta od njegova dvorca nalazi se njegova rodna kuća, u centru Figueresa. Po dolasku, osoblje nam je objasnilo da cijeli posjet iziskuje nošenje slušalica radi boljeg dojma interaktivnosti, pa premda to ponekad nepotreban, ovdje je zaista bio prijeko potreban i odličan dodatak. Tijekom sat i 20ak minuta, koliko traje tura, posjetitelji imaju priliku proći nekoliko katova njegove rodne kuće, od prostorije u kojoj se rodio, do blagovaonice i silnih drugih prostora za koje se vežu neke prispodobe iz njegovog života od malih nogu, prvih ljubavi, fakulteta, prijateljevanja s Lorcom i Bunuelom, pa do prvih međunarodnih uspjeha kada je taj umjetnički tour de force postao nezaustavljiv. Obrađivale su se tako teme njegovih interesa, odnosa s medijima, popularnošću te – posljednja stanica: autorova smrt.

Sve to bilo je obrađeno tako lijepo i prilično interaktivno, s vratima koja se otvaraju nakon što je na njima završio komad projekcije, zatim privid pogleda u radni prostor njegovog oca, pa do psihodeličnih prizora, baš kako dolikuje autorovom izričaju. I upravo u tome leži čar zašto mi je možda ovdje bilo bolje iskustvo učenja o Daliju – osim što sam manje očekivao, činjenica je da sam informativno dobio puno više, ali ne pukim bombardiranjem informacija nego kroz prizore i interaktivnost. Osobite preporuke, ako čitate ovo kao Dalijev obožavatelj čitate ovo.

Po završetku posjeta rodnoj kući Salvadora Dalija, uputili smo se u iznajmljeni auto kojim smo se doveli do Barcelone, uza sve prometne “poteškoće” pri izbjegavanju lokalnih vozača, vrijeme je uskoro bilo za počinak.

B A R C E L O N A

Kako smo naveli u uvodu, veliku pomoć pri našem iskustvu i cjelokupnom doživljaju Barcelone imali smo od Barcelona Turisme, gradskog odjela za turizam, koji nam je omogućio dvije Barcelona Press Card za bolji doživljaj grada. Upravo smo zahvaljujući ovom benefitu početkom prvog cijelog dana u Barceloni krenuli na vožnju jednom od dvije turističke autobusne rute – a postoje plava i crvena. Putem bilo kojom rutom, u autobusu dobivate jednokratne slušalice koje možete ukopčati i izabrati više međunarodnih jezika na kojima ćete slušati usputno kako se bus vozi o znamenitostima na putu. Prva je nama bila ujedno i ona najveća u Barceloni:

Sagrada Familia

Kažu da je Sagrada Familia građevina, bazilika koja je u izgradnji više od 140 godina, još od davne 1882., kada u Barceloni nisu imali pojma tko je Antoni Gaudi i kada je drugi arhitekt načelno bio glavni odgovoran za cijeli projekt. Prošlo je otad, eto – 142 godine, na projektu su se izmijenili toliki stručnjaci, arhitekti, inženjeri i graditelji, a Sagrada Familia još nije do kraja sagrađena. Aktualni plan je da to bude finalizirano 2026., za 100. obljetnicu Gaudijeve smrti, premda je i to malo vjerojatno.

Za posjet unutrašnjosti, što svakako preporučujem, izuzetno je preporučljivo karte kupiti na vrijeme, a čak smo i mi – kao akreditirani novinari – prethodno uz besplatne karte osigurane od gradskog ureda za turizam morali rezervirati točan termin posjeta. Iako smo imali termin u 9:15, zbog kašnjenja i gustog prometa, zatim i pronalaska točnog ulaza, došli smo u 9:45, premda to očito nije bio problem. No, imajte na umu rezervaciju i kupovinu na vrijeme jer biste mogli ostati bez tog iskustva.

Također je moguće posjetiti pojedine tornjeve od ukupne brojke od 18, kada zdanje bude kompletirano, no na dan našeg posjeta (12.10.), tornjevi su bili zatvoreni za posjetitelje, premda to možete imati na umu kao proširenje iskustva. Sama Sagrada Familia sačinjena je od 3 fasade:

• Fasada Rođenja (Nativity Facade): Posvećena Isusovu rođenju, bogato ukrašena skulpturama prirodnih elemenata, biljaka i životinja.
• Fasada Muke (Passion Facade): Posvećena Kristovoj muci i smrti, s modernijim i jednostavnijim stilom, s dramatičnim i oštrim linijama.
• Fasada Slave (Glory Facade): Još nije dovršena, ali će predstavljati Isusovo uskrsnuće i slavu.

Iskustvo je veličanstveno. Uistinu, ništa vas ne pripremi na unutrašnjost tog zdanja, ma koliko da čitate i istražujete. Za njega, Gaudi je bio inspiriran šumskom estetikom, s visokim stupovima koji podsjećaju na stabla te natpisima imena četvorice evanđelista pri vrhu stupova. Moguće je, ali u sklopu misa i pojedinim okolnostima, posjetiti Gaudijevu kriptu, a što me nekako uspjelo izbjeći za vrijeme posjeta. Osim Gaudija, cijeli je sijaset arhitekata bio u nekom trenutku glavni odgovorni graditelj Sagrade – oni također imaju svoj kutak u šetnici pri podnožju bazilike. Vrijedi, od recentnijih, izdvojiti Joana Vila-Graua, slikara i majstora izrade vitraja te slikara i kipara Josepa Mariu Subirachsa, koji su među najzaslužnijima za prepoznatljivu estetiku bazilike.

Ukratko, može se o Sagradi Familiji pisati do preksutra, ali bih ostao bez superlativa. Definitivno je materijal za bucket listu – ali to ste znali i prije ovog teksta. Nastavljamo dalje s Gaudijem, ali prije toga smo odlučili odvoziti se jednom cijelom plavom rutom – koja vozi preko četvrti Tibidabo i Pedralbesa, do Barcelonina stadiona Camp Noua (zatvoren za vrijeme našeg posjeta), do Placa de Catalunya (glavni gradski trg i početka točka) trasom putem avenije Passeig de Gràcia, pa preko Sagrade Famílie do još jednog Gaudijeva remek – djela Parc Guell.

Parc Guell

Parc Guell je, bez sumnje, jedan od najneobičnijih parkova na svijetu. Nikad nisam znao pravi prijevod engleskog izraza whimsical, ali sasvim sam uvjeren da savršeno pripada ovom parku. Brdo zelenila, neobično drveće – jeste, ali baš takvi drvoredi, takvi neobični oblici, formacije i spektakularan pogled na grad – jedno magično iskustvo.
Sam park nastao je početkom 20. stoljeća. Premda je zamišljen kao dio projekta luksuzne stambene zone prema zamislima Eusebia Guella, Gaudijeve mecene i bogatog industrijalca, plan nije do kraja realiziran te je prostor 1926. otvoren kao javni park. U sklopu parka, nalazi se Casa-Museu Gaudi, kuća u kojoj je od 1905. do 1925. živio Gaudi, a koja je danas spomen-muzej na životni prostor arhitektonskog genijalca. Osim toga, znamenitosti parka su:

• Glavna terasa i zmijolika klupa: Prostor za sjedenje ukrašen šarenim mozaicima (trencadís), poznata po svojim valovitim oblicima.
• El Drac (Zmaj): Mozaik skulptura zmaja na glavnom stubištu, jedan od simbola Barcelone.
• Sala s dorskim stupovima (Hypostyle Hall): Prostor ispod terase s 86 stupova koji podsjećaju na šumu.
• Kuće na ulazu: Dvije bajkovite kućice koje izgledaju kao iz priče, a jedna od njih danas služi kao suvenirnica.

Važna napomena je, kao i kod Sagrada Familie, da je za Parc Guell potrebno kupiti ulaznicu (barem jedan veći dio s glavnim atrakcijama) uz prethodno naznačen vremenski okvir. Preporučuje se posjet u ranim dopodnevnim ili kasnijim popodnevnim satima zbog izbjegavanja gužvi i velikih vrućina za vrijeme ljetnih dana. S obzirom na to da na grad s parka puca prekrasan panoramski pogled, potrebno je uzeti u obzir da se nalazi na brdu te da je pametnije obuti nešto udobnije.

Casa Batllo

Turizam u Barceloni, zahvaljujući Barcelona Tourismeu, nastavio je s daljnjim Gaudijevim majstorijama – jedna od najprepoznatljivijih, u nizu slavnih ‘Casa’ u Barceloni je Casa Batllo. Casa Batlló je bila izvorno kuća koju je naručio Josep Batlló, bogati katalonski industrijalac, koji je želio obnoviti staru zgradu na prestižnom bulevaru Passeig de Gracia. Batlló je tražio od Gaudíja da preuredi postojeću zgradu, koja je prvobitno bila izgrađena 1877. godine. Obnova je počela 1904. godine i trajala do 1906.

Danas, uz službeni naziv, poznata je i kao Kuća kostiju ili Kuća zmaja. Kako je Gaudi ponovno htio spojiti svoju estetiku povezanu s organskim motivima, simbolikom, nepravilnim oblicima i krivudavim linijama, a sve u stilu katalonskog modernizma, dobili smo još jednu naturom pogonjenu nepokretnu umjetninu. Za razliku od Sagrade Familie i Parc Guella, kojima dominiraju šumski elementi, za Casu Batllo, Gaudi se inspirirao valovima i podvodnim svijetom.

Izvana, ovo neobično zdanje koje izgleda pomalo pijano, prekriveno je živopisnim keramičkim pločicama uz nekarakterističan, pomalo izvrnuti oblik – kao da nešto gledate kroz vodu. Unutrašnjost Casa Batlló je također inovativna. Gaudí je koristio nepravilne oblike i valovite linije u svim prostorijama, uključujući prozore, stropove i pločice. Unutrašnja dvorišta prekrivena su staklom i keramikom, čime se omogućava prirodno svjetlo, a prostor odaje dojam prozračnog i svježeg. Krov je jedan od znamenitijih dijelova Casa Batlló, s karakterističnim oblikom krljušti, koje podsjećaju na leđa zmaja, zbog čega nosi naziv Kuća zmaja. Osim toga, kuća je bogata drugim simboličkim elementima – kostima i lubanjama, čvorovima, cvijećem, što odražava njegovu namjeru da spoji prirodno i fantastično, nadrealno. Za vrijeme posjeta, moguće je naletjeti na gostujuće izložbe drugih umjetnika u pojedinima prostorijama:

• “Structures of Being”, argentinske autorice Sofie Crespo.
• “Gaudi Dreams”, turskog umjetnika algoritma Refik Anadol.

Sve u svemu, vrijedi kao i za prethodne atrakcije i znamenitosti – kartu je, čak i ako posjedujete novinarsku akreditaciju, potrebno najprije rezervirati (online ili na lokaciji) za određeno vrijeme, a svakako si ostavite sat i pol da sve u korektnom vremenu prođete.

Casa Mila / La Pedrera

Nedaleko Case Batllo, isti dan nastavili smo naš, očito, Culture Trip posvećen isključivo Gaudiju. Doduše, svakom posjetitelju Barcelonu vrlo brzo postane jasno zašto je to tako. Druga najpoznatija među Gaudijevim kućama jest Casa Mila, nazivana i La Pedrera (“Rudnik“) zbog ponešto grubljih, nepravilnih i valovitih fasada. I dok je ponegdje Gaudiju inspiracija bila zelenilo, šuma i voda, kod Pedrere su to bili zemljane boje, kamenje i stijenje.

Namjera financijera Mile je bila stvoriti luksuzne stanove za bogate obitelji, s brojnim inovacijama u dizajnu i udobnosti. Zgrada je imala nekoliko stambenih jedinica, koje su bile smještene na višim katovima, dok su niži katovi bili predviđeni za komercijalne prostore. Nakon penjanja prema nekoliko gornjih katova, započela je tura – koju je, pogađate, potrebno rezervirati i dogovoriti – stambenim prostorima nekadašnjih žitelja, a interaktivnost je pojačana dojmom kako se u slušalicama može čuti namjena svakog prostora u sklopu obilaska, kao i neke osobnije priče stanovnika La Pedrere.

U potkrovlju zgrade nastavila se izložba o radu i djelu genija Antonia Gaudija koja seže puno dalje iza same Mile, a govori i o načinu upotrebe metalnih konstrukcija i okvira, što je omogućilo veće prozore i otvorene prostore. Ovaj pristup je omogućio veću fleksibilnost u dizajnu, a zgrada je bila stabilna i prilagodljiva potrebama stanara. No, najveća atrakcije La Pedrere krije se na samoj krovnoj terasi, gdje su najpoznatiji i najzanimljiviji elementi dimnjaci, apstraktne skulpture koji predstavljaju nekakve ratničke figure, zaštitnike stanovnika La Pedrere. S vremenom su ovi simpatični elementi postali prepoznatljivi dio vizure kuće kojoj daju posebno dinamiku.

Šetnja gradom…

I to je bilo to, što se tiče detaljnijih posjeta nekim turističkim atrakcijama. Zatim smo se odvažili na jedan put crvenom rutom od La Pedrere – redom smo prolazili nekim od najvažnijih lokacija koje vrijedi nabrojati, a koje nažalost ne bi stigli posjetiti:

• Plaça d’Espanya i fontani koja mijenja boje, a koja je zbog vodovodnih problema bila zatvorena;
• Pavelio Mies Van der Rohe, slavnog istoimenog arhitekta i predstavnika Bauhausa na glasovitom World Fairu 1929. godine;
• Velebna zgrada MNAC (Museu Nacional d’Art de Catalunya), muzeja o katalonskoj povijesti;
• Olimpijski kompleks na brdo Montjuic, izgrađen za famoznu olimpijadu 1992. godine;
• Fundacio Joan Miro, galerijski prostor jednog od najslavnijih katalonskih slikara.

Spuštali smo se potom prema gradu s Montjuica, da bismo prošli lučkim dijelom jedne od najvećih mediteranskih luka, a na kojem se nalaze World Trade Center, poznati poslovni kompleks, zatim pomorski muzej Colom i 60 metara visok spomenik Kristoforu Kolumbu. Prošetali smo potom do plaže Barcelonete, još jednog gradskog landmarka na kojem se opuštao velik broj ljudi, a na kojem se tih nekoliko tjedana održavala slavna jedriličarska utrka America’s Cup. Put nas je ubrzo odveo do Slavoluka pobjede / Arc de Triomfa u čast prvog World Faira održanog u Barceloni 1888. godine, a prije kojeg smo nažalost samo očešali Parc de la Ciutadella, drugi slavni gradski park.

Za kraj cijelog iskustva, prošetali smo još jednom najpoznatijom gradskom ulicom, La Rambla, iz koje smo došli u najpoznatiju gradsku četvrt – usku i dramatičnu Gothic Quarter, melting-pot kultura, mirisa, okusa i povijesti, s poznatim Pont del Bisbe, biskupskim mostom koji povezuje palaču Generalitat sa zgradom u kojoj je nekada bila smještena kancelarija biskupa, a danas je popularna turistička atrakcija zbog svoje gotičke arhitekture, i to je bilo to od naše avanture u Barceloni, završene putem prema autobusnoj stanici Estacio de Sants, nazad prema Gironi i Hrvatskoj.