Više od 45 godina glazbene karijere dive Grace Jones bilo je potrebno da se ona, po prvi puta, stvori u Zagrebu – to je nešto što mi je pomalo teško za razumjeti, dok je recimo pulsku Arenu posjetila 2013. i 2017. godine.

U svjetlu tih okolnosti, bilo je jasno da će biti ogromna gužva što i jeste bio slučaj – Šalata je bila potpuno rasprodana, a koncert je imao taj pomalo elitistički predznak gdje si imao dojam da su tu večeras “svi”.

Bez ikakve predgrupe jer zagrijavanje za Grace Jones uistinu nije potrebno, cijeli je show započeo kada je napeto zvučno treperenje završilo padanjem ogromne zavjese. Bilo je 21:40, a Grace i njena šesteročlana pratnja započeli su uz tonove Nightclubbinga, obrade Iggy Popa, koja u njenoj izvedbi pridobiva senzualnu, hipnotičku notu, pogotovo uz dašak minimalne elektroniku koja stvara atmosferu intimnog, zadimljenog noćnog kluba – kao da nas je Grace svojim hladnim, autoritetnim glasom pozivala da prođemo kroz te hodnike, na jednoj hedonističko putovanje van mjesta i vremena – i tako je i bilo. S voodoo maskom na glavu, svi mi na Šalati pozvani smo na njen iluminatski bal.

FOTO: Jahvo Joža/Subsite.hr

Potom se, sukladno novim prostorima, Grace presvukla po prvi puta, izazivajući uzdahe publike – koja je vjerojatno u tom trenutku uzimala mobitele da se uvjeri kako je ona rođena 1948. i da ima 76 godina. Uslijedila je The Key, avanturistička vožnja na granici između reggaea i new wavea, koju je predstavila kao novu pjesmu, s novog albuma, i koju slušamo ‘prvi’, iako ju vjerojatno izvodi na cijeloj turneji.

Mistična i sofisticirana kakva je, uz određenu dozu distancirane topline koju nekako, sad već majčinski isijava s obzirom na godine, provela nas je kroz svoj Private Life, da bi potom pokazala snagu karaktera i odlučnost uz Demolition Man. Kao istaknuta pjevačica, glumica i manekenka, ostvarena umjetnička osobnost, (ne)svjesno nas je provela na put svojom karijerom jer se, kao go-go plesačica u svojim 20-ima, koja je odrastala pod paskom strogog oca, morala boriti za svoju viziju života i karijere. Razbijala je i iskaljivala svoj bijes na pozornici dok su je pratile agresivne gitare i naglašeniji bas.

Zatim se presvukla u faraonsko odijelo praćeno jamajčanskim motivima te potom izvela Jamaica Man, ritmičnu stvar s očekivano izrazitim reggae utjecajem, koja odražava Jonesinu jamajkansku baštinu. Pjesma ima ležernu i opuštenu atmosferu, što je očito trebalo nakon nešto karakterno intimnijih, poput prethodne dvije. Valjala se Jones na podignutom pijedestalu, na opće oduševljenje prisutnih, zatražila bananu svog entouragea, za koju još nismo najsigurniji što predstavlja. Ne bismo išli u teorije, ali način na koji to ova diva predstavi prilično je dvosmjeran.

FOTO: Jahvo Joža/Subsite.hr

Zatim smo svi skupa kolektivno zaplesali uz I’ve Seen That Face Before (Libertango), poprilično plesnu, što joj dio imena i govori, koja kombinira njoj svojstvenu sofisticiranost, melankoliju i misteriju, dok je pjesma sama miješa reggae i tango. Francuski stihovi tu su samo da pojačaju egzotičan prizvuk pjesme.

Nakon nje, Grace je zagrebala još dublje u vlastitu intimu. Prvo je obukla “haljinu i šešir za crkvu”, čime smo već stvorili sve preduvjete za William’s Blood, snažnu baladu s gospel primjesama, kojom ona ponovno ponire u obiteljsku situacija i, kako je to sama nazivala, djetinjstvo “zgnječeno Biblijom”, zbog već spomenute strogoće oca. Bogati aranžmani, moćan refren i bili smo spremni za crkvene klupe, ali samo ako je Amazing Grace uz nas. Upravo je ta obrada Johna Newmana na sjajan način nastavila koncert.

Ovog puta je igra s bananom otišla korak dalje, jer je imala zanimljivu razmjenu s nekim iz publike – “I’ll have your banana then”, a zatim nas grunula svojim ponajvećim hitom – Love is The Drug. Originalno stvar Roxy Musica, to je primjer jedne od tih pjesama koje nečija moćnija, autoritativnija izvedba naprosto ukrade i ja ju nikad nisam previše zapravo ‘uzimao’ od nje. Disco podloga, groovy, funky atmosfera, nakon nje znali smo da smo na samom vrhuncu iluminatskog bala na koji nas je Grace povela kroz onaj izvanvremenski hodnik hedonizma.

U catwoman odijelu, Grace, koja je cijelo vrijeme mačkasto cikala i vikala, potpuno nepojmljivo za osobu tih godina – ali, kvragu, kod nje su godine uistinu samo jedna brojčana kategorija, izvela je još jedan hit – Pull Up to the Bumper. Jednu valovitiju, plesniju, u potpunom nesrazmjeru s onim zaposlenim, hektičnim ulicama velegrada. Vičući “New York, New York”, s primjesama pjesme Apache, Grace je volanila dok smo svi skupa prolazili ulicama megalopolisa neokrznuti svim njegovim negativnostima, baš kao u spotu.

I za kraj, ekstaza. Doduše, tad nismo znali da je kraj, što je mnoge pomalo iznenadilo, pri tome i mene. Slave to the Rhythm. Dakle, Grace Jones je punih 6-7 minuta pjesme vrtjela kolut oko sebe, uspješno pjevala i predstavljala članove svoje glazbene bande. Što reče jedan poznanik, poznati zagrebački DJ, “prijave u teretane mora da su gorile dan nakon koncerta”. Čak je ponešto i prošetala pozornicom, ali kolut nije padao.

FOTO: Jahvo Joža/Subsite.hr

Na koncu, malo nas je prebrzo potjerala s tog bala Grace. Čak se u jednom trenutku vratila na binu i, kada smo svi pomislili da će biti još pjesma-dvije, pristojno nam je rekla da je to to, da se slobodno pokupimo. I što ćemo, poslušali smo je i krenuli put izlaza. Simpatičan momenat se dogodio kada su ljudi primijetili Josipu Lisac na tribini i masovno joj pljeskali – imamo i mi svoj pandan Grace. U svakom slučaju, jedan jako lijep, važan koncert. Ne smijemo zaboraviti da ona, na koncu svega, ipak ima 76 godina. To je bio onaj momenat kada je taj brojka, iz puke matematičke vrijednosti, postala fiziološka stvarnost. Svaka njoj čast i neka nam živi Nevjerojatna Grace. I hvala LAA-u za ovo.